Antikviteti na placu
ritn by: Jelena
10. 10. 2002.
Nedjelja na Britanskom trgu u zadnjih nekoliko mjeseci postaje sve popularnija. Nije baš da u ostale dane nema nikoga, ali plac se iz godine u godinu sve više smanjuje. Možda zato što je skuplji, možda zato što je većina autentičnih kumica umrla, a možda smo svi skupa siromašniji pa se isplati ići na Dolac po papriku za 4 umjesto one domaće za 10 kuna. Plac nestaje i tjednom se desetak klupa srami na polupraznom trgu. Čini se da će uskoro cijeli Britanac postati terasa (to je izgleda tendencija manjih trgova u Zagrebu). Okolne birtije metastazirale su na skoro pola Placa. Kraljevac s ljuljačkama, Klub filmskih s najboljom kavom, bivša socka koja se sad zove Ilički trg i nešto između restorana i birtije maskirano lažnim mramorom. Iza njih tri birtije, one koje su počele nestajati i na životu ih održavaju lokalni pijanci. Na drugoj strani uz komadić livade protegnuo se prvi red Pantovčaka, terasa Basa (glupo ispalo u rimi).
E pa otkad se nedjeljom održava sajam antikviteta mjesta nema nigdje. Možete samo stati uz koji stol i ružno gledati sretnike ili ranoranioce. Ponekad se netko digne kao da nije pristojno dva sata piti kavu (taj je očito stranac i nije upoznat s ovdašnjim običajima). Ali to nije priča o pijenju kave.
Zanimljivo je to što se ne može prolaziti cijelim Malim placom. Klupe su razvučene kao u najbolja vremena (osim ponedjeljka kad je slabi plac). Plac postaje trg u smislu u kojem su trgovi i zamišljeni, mjesto na kojem se ljudi druže, kupuju, prodaju, viđaju se. Čar je u tome što to i je smisao sajma. Može se tu i tamo ponešto naći, ovisno o afinitetima i parama. Posuđe, značke, stare razglednice, još značaka, smeće, narodne nošnje, srebro... većinom sitnice i hrpa propagandnog materijala i gluposti iz svih bivših država. Mene baš i ne zanimaju zahrđali šljemovi, gnjili pamfleti, ordenje, ali to se izgleda dobro prodaje. U svakom je slučaju poticajno vidjeti na istom štandu crvene zvijezde za kape (nova varijanta za ove zime-nosite je na reveru!) i fanzine tipa Poglavnik radi za vas. Staneš i shvatiš da je to sve samo roba.
Nađe se nešto narodnih vezova, heklanih stoljnjaka i nošnji po neumjerenim cijenama (a ni to me ne zanima). Izbor posuđa je pristojan, najčešće sve može na komade, odlična stvar ako previše razbijate posuđe koje se izvlači u posebnim prilikama. Za one imućnije, koji izmile, ne samo sa okolnih brda, ima fine srebrnine. (Nešto sam se danas zagledala u krasne secesijske srebrne zdjele, i bila je jedna tabakera, nisam se usudila pitati koliko je. Nošena nekim prokletstvom uvijek se zapiknem za najskuplje. Ni da se cjenkam najbolje na svijetu ne bi imala dovoljno.) Tu i tamo među hrpom stare i nove (nejasno što radi na sajmu antikviteta) bižuterije, kiča i ostalog pronađe se i nešto fino, ne nužno i skupo (ljudi smo, dogovorit ćemo se).
Sve u svemu divno mjesto za kopati. Skupi se nešto sitniša i živaca ili urođene znatiželje i taj vašar (jer ruku na srce drugo i nije) postaje zabavan. Mrtvi hladni prodavači od svega vam najviše pokušavaju prodati nostalgiju. Čemu inače na sajmu antikviteta sve te stare i poluloše igračke čija je jedina vrijednost ta što smo se s istima igrali. Igračke iz najboljeg vremena Jugoplastike. Svi smo mi nekad imali nekog Muppeta, Paju Patka ili Pirga (zadnjeg navodim jer sam ga danas vidjela prvi put nakon dugo, dugo vremena, mislila sam da se izgubio zato jer sam ga zaboravila; ako se bacim u opako pospremanje možda iskoči od nekuda). Na nostalgičnim ispadima ljudi zarađuju, i to mi zapravo ne smeta u cijeloj priči. To je isto dio kolaža. U njega se čak i prodavači uklapaju. Odnose se prema stvarima s nekim pijetetom, on je i u cijenu uračunat. Vi tu razgledate, a oni imaju najperfidniju taktiku od svih, potpunu nezainteresiranost. Jer ipak vam prodaju antikvitete i ak' vi ne kužite što vam nude to je vaš problem, pravi znalci znaju. Dobar mamac, naivno ih priupitaš nešto i onda krenu tamo od pokojnog pradjeda naovamo. Neki su, čak, iskreni pa prodaju normalnu prodavačku priču začinjenu detaljima o rijetkosti predmeta i svom altruizmu, Čujte u Italiji vam je to duplo skuplje, i tako redom dok na kraju ne popušite jednu od priča i kupite nešto samo da vas ostavi na miru. Treba samo biti toliko pametan i sjetiti se da nismo u dućanu i da je cjenkanje u redu. Većinom se može dogovoriti sa svima, uloži se neko vrijeme u trgovinu i prijateljsko uvjeravanje i ne može ne upaliti. Nakraju se prijateljski rastanete do iduće nedjelje. Tada se sve opet ponovi: nigdje parkinga, nigdje praznog stola, puno buke, poznatih i poznatih, veseli vašar, živi trg i da, kazna za parkiranje.
A onda na fini nedjeljnji ručak. Dobar tek!
E pa otkad se nedjeljom održava sajam antikviteta mjesta nema nigdje. Možete samo stati uz koji stol i ružno gledati sretnike ili ranoranioce. Ponekad se netko digne kao da nije pristojno dva sata piti kavu (taj je očito stranac i nije upoznat s ovdašnjim običajima). Ali to nije priča o pijenju kave.
Zanimljivo je to što se ne može prolaziti cijelim Malim placom. Klupe su razvučene kao u najbolja vremena (osim ponedjeljka kad je slabi plac). Plac postaje trg u smislu u kojem su trgovi i zamišljeni, mjesto na kojem se ljudi druže, kupuju, prodaju, viđaju se. Čar je u tome što to i je smisao sajma. Može se tu i tamo ponešto naći, ovisno o afinitetima i parama. Posuđe, značke, stare razglednice, još značaka, smeće, narodne nošnje, srebro... većinom sitnice i hrpa propagandnog materijala i gluposti iz svih bivših država. Mene baš i ne zanimaju zahrđali šljemovi, gnjili pamfleti, ordenje, ali to se izgleda dobro prodaje. U svakom je slučaju poticajno vidjeti na istom štandu crvene zvijezde za kape (nova varijanta za ove zime-nosite je na reveru!) i fanzine tipa Poglavnik radi za vas. Staneš i shvatiš da je to sve samo roba.
Nađe se nešto narodnih vezova, heklanih stoljnjaka i nošnji po neumjerenim cijenama (a ni to me ne zanima). Izbor posuđa je pristojan, najčešće sve može na komade, odlična stvar ako previše razbijate posuđe koje se izvlači u posebnim prilikama. Za one imućnije, koji izmile, ne samo sa okolnih brda, ima fine srebrnine. (Nešto sam se danas zagledala u krasne secesijske srebrne zdjele, i bila je jedna tabakera, nisam se usudila pitati koliko je. Nošena nekim prokletstvom uvijek se zapiknem za najskuplje. Ni da se cjenkam najbolje na svijetu ne bi imala dovoljno.) Tu i tamo među hrpom stare i nove (nejasno što radi na sajmu antikviteta) bižuterije, kiča i ostalog pronađe se i nešto fino, ne nužno i skupo (ljudi smo, dogovorit ćemo se).
Sve u svemu divno mjesto za kopati. Skupi se nešto sitniša i živaca ili urođene znatiželje i taj vašar (jer ruku na srce drugo i nije) postaje zabavan. Mrtvi hladni prodavači od svega vam najviše pokušavaju prodati nostalgiju. Čemu inače na sajmu antikviteta sve te stare i poluloše igračke čija je jedina vrijednost ta što smo se s istima igrali. Igračke iz najboljeg vremena Jugoplastike. Svi smo mi nekad imali nekog Muppeta, Paju Patka ili Pirga (zadnjeg navodim jer sam ga danas vidjela prvi put nakon dugo, dugo vremena, mislila sam da se izgubio zato jer sam ga zaboravila; ako se bacim u opako pospremanje možda iskoči od nekuda). Na nostalgičnim ispadima ljudi zarađuju, i to mi zapravo ne smeta u cijeloj priči. To je isto dio kolaža. U njega se čak i prodavači uklapaju. Odnose se prema stvarima s nekim pijetetom, on je i u cijenu uračunat. Vi tu razgledate, a oni imaju najperfidniju taktiku od svih, potpunu nezainteresiranost. Jer ipak vam prodaju antikvitete i ak' vi ne kužite što vam nude to je vaš problem, pravi znalci znaju. Dobar mamac, naivno ih priupitaš nešto i onda krenu tamo od pokojnog pradjeda naovamo. Neki su, čak, iskreni pa prodaju normalnu prodavačku priču začinjenu detaljima o rijetkosti predmeta i svom altruizmu, Čujte u Italiji vam je to duplo skuplje, i tako redom dok na kraju ne popušite jednu od priča i kupite nešto samo da vas ostavi na miru. Treba samo biti toliko pametan i sjetiti se da nismo u dućanu i da je cjenkanje u redu. Većinom se može dogovoriti sa svima, uloži se neko vrijeme u trgovinu i prijateljsko uvjeravanje i ne može ne upaliti. Nakraju se prijateljski rastanete do iduće nedjelje. Tada se sve opet ponovi: nigdje parkinga, nigdje praznog stola, puno buke, poznatih i poznatih, veseli vašar, živi trg i da, kazna za parkiranje.
A onda na fini nedjeljnji ručak. Dobar tek!
Neka proslost mirise :o)