Jako me razveselilo kad sam čuo da nam stari, dobri Balašević, nakon dužeg izbivanja i zaobilaženja hrvatske metropole, ponovo dolazi u Zagreb. Došuljao se preko Pule, Osijeka i Čakovca, a sad kuca i na velika vrata Doma sportova. Nisam valjda jedini koji je gimnazijske (a i kasnije) dane kratio njegovim stihovima?! U svojoj dugoj karijeri, iako njegov rad ne bih tako nazvao, ovaj se bard balkanskih (i pribalkanskih - da ne bi nekoga povrijedio) krajeva, uvukao u srca mnogih. Proživio je s nama (bar u pjesmama) mnogo tužnih i nešto manje onih sretnih trenutaka. Čini mi se da je tajna njegova uspjeha u tome što je napisao po barem jednu pjesmu za svaku životnu situaciju, pa se tako dugoročno ustoličio kao neophodan začin nesretnih ljubavi, tihih čežnji, životnih nepravdi i drugih trenutaka kad vam se čini da nije lako biti čovjek. Ah, ta sladunjava melankolija…
Nisam se ja sjetio Balaševića tek tako. Opet imam neki svoj skriveni plan. Mnogi će na spomen njegovog imena odmahnuti glavom ili čak izgovoriti pogrdnu riječ. Uglavnom ne na račun njegove glazbe, nego drugih atributa (ne daj Bože nacionalnosti). Proročanski je već sam autor predvidio ovu situaciju:
"…jer njima nisam bio po volji,
važno im bilo odakle su moji,
zašto to smeta, sa ovog su sveta,
hljebotvorci, čestit soj…"
Sjedio sam jučer u pivnici i razgovarao s prijateljima. Naravno da smo spomenuli Thompsona, Bobetka, Račana i predizbornu apatiju. Nakon cjelovečernje rasprave sinulo mi je umjesto rezimea. Bez obzira na sve, pokušamo li na bilo koji način podvući crtu bitno je samo jedno: mrvica tolerancije. Ta je mrvica tolerancije ona točka koja dijeli građanina od barbara. Žalosna je, i po mom mišljenju bolna, činjenica da su 70% građana ovce kojima je potreban pastir da ih vodi i nemaju obzira za druge pastire.
Ma, kako je ovo sve zapravo počelo? Prošli sam tjedan bio u Splitu, pa su me neke stvari počele smetati više nego inače. Naime, učinio sam iznimku od pravila i otišao u crkvu i da stvar bude još bolja u nedjelju i to u vrijeme mise. Dežurni govornik bio je gospodin Grubišić (svećenik i sociolog) koji me u svakom pogledu iznenadio svojom propovijedi. Osoba, maskirana u redovničku odjeću citirala nam je (zaboravih koje) dijelove Evanđelja. Bitno je to da smo svi zapeli kod onog dijela: kako u Raj u 10 koraka. Grubišić reče kako je jasno iz tog štiva isčitati kako ćemo jednom biti ocjenjivani prema djelima koja činimo, a ne prema tome tko smo, te je radikalizirao svoje mišljenje do te mjere da sam pomislio da nije bitan čak niti čin krštenja nego samo naši postupci. Uslijedio je i komentar kako se svašta propovijeda s oltara jer su i svećenici samo ljudi. Okuražen ovakvim riječima gotovo da sam dobio krila i postavio pitanje, ali lica oko mene nisu otkrivala simpatiju. Na riječi: "Mir s tobom" pogledi koji su se izmjenjivali bili su sve samo ne prijateljski i činilo se da će me žena pokraj mene prije udariti nego zagrliti. Zašto su ljudi spremni biti duboko "pobožni", otpjevati sve aleluje i molitve te izaći iz crkve i mrziti Srbe, Cigane i Židove? Valjda je za sve kriva socijalizacija (evo malo prošle kolumne). Bijednog li izgovora (mene je očito dobrano zaobišla). I još me nešto odbilo od svega oko mene. Čim je ova, dijelom genijalna, propovijed završila počele su molitve. "Bože ti si predobar i bolji nego želimo i zaslužujemo…" i slične mudrosti koje ti još na kraju u obliku milodara i naplate!!! Koji je mentalni sklop potreban da bi se ovako nešto bespogovorno prihvatilo. Koje su u nas vrijednosti usađene da bismo ovo prihvatili bez kritičkog mišljenja. Jer mene su moji roditelji (uza sve mane vrlo dobri) odgojili da budem jednom "dobar čovjek" i da se služim svojom glavom. I tako ja (a smatram se pozitivnim likom) ne ubijam, ne izričem lažnog svjedočanstva (osim kad je nužno i nikad zlonamjerno), ne poželim ženu bližnjeg svog (?!?), ali ne zato što je to meni donio Abraham ili netko drugi na svoji kamenim pločicama nego zato što to osjećam u sebi kao ispravno i nepobitno. Trudim se promišljati svijet oko sebe i doživjeti svakog pojedinca kao unikat, te ga cijeniti kako takvog, ali prije svega doživjeti sebe i postupati u skladu sa svojim "zdravim" razumom. Opet se vraćam na početak priče i na onu mrvicu tolerancije. Upravo ona omogućava suživot meni, Thompsonu, Račanu i Rojsu, a ako je nema, jebiga, onda nema Konsenzusa i ajmo opet svi u apatiju. Ta je mrvica esencijalan dio svega oko nas. Ja sam spreman toliko ustuknuti i zašutiti na trenutak da bi i oni rekli svoje, ali me boli kad oni neće učiniti isto za mene. Naprotiv, izaći će iz crkve pjevajući aleluja i sjetiti se da mrze Crnce i pedere, zaboraviti na Grubišića i propovijed i vratiti se u život naš svagdašnji. Pitanje koje ja vama postavljam je: kako, ako postoji toliko ljudi koji ne misle tako (a susrećem ih svakodnevno), i dalje preladavaju mržnja i isključivost, a "razumni" se okupljaju uz kriglu piva raspravljajući o apatiji na izborima i bolnoj svakidašnjici? Paradoks? Mržnja pobjeđuje ljubav? Odbijanje, prihvaćanje? Odbijam vjerovati u to. Pa ipak novine (ne mokre) me svaki dan lupaju po glavi i tvrde suprotno.
Postavljaju se samo dva pitanja: živimo li još u društvu u kojem je važnije tko si nego kakav si, i drugo, koliko će biti jako osiguranje na Balaševićevom koncertu u Zagrebu? A možda se odgovor na prvo nalazi u drugom pitanju. Zanimljivo je da se dotični često pojavljivao širom Slovenije koju ponekad istom mjerom odbacujemo. Neću sad raspredati o manjinskim pravima i testovima demokracije, ulascima u Europsku uniju i pograničnim incidentima. Mene zanima ona ljudska komponenta. Zašto se ne možemo usredotočiti na sadržaj nego uvijek iznova izvlačimo formu u prvi plan? Ma, ne niti to. Zašto nam smetaju oni koji su drugačiji od nas. To je valjda temeljno pitanje. Možemo se pokušati izvući iz obruča optužbi prebacujući krivnju na roditelje i odgoj, rat i tešku situaciju, ksenofobično okružje… ali to će samo biti prebacivanje krivice na druge. Neka mi netko objasni koji je mogući motiv prosječnog Hrvata da mrzi Crnce kada je vjerojatnost 99% da u životu nije upoznao niti jednog. A ima i takvih. Jesmo li zaista ugroženi stranim genima koji prijete onečistiti našu genetsku superiornost? Ili se jednostavno bojimo priznati da nismo jedini? Pojedinci se ponosno udaraju u prsa: "Haug ja Hrvat!" Čak sam imao prilike čuti izjavu: "Znam da sam zadrt i ponosim se time!"(!!!) Uporno se želimo proglasiti najboljima bez da dozvolimo drugima da dokažu svoje kvalitete. Kakva korist od prvog mjesta na natjecanju na kojem smo se natjecali sami. Netko je rekao da ne možemo niti znati što zaista mislimo i znamo dok svoje mišljenje ne sukobimo s tuđim (koje možda i nije oprečno) i tako se testiramo. U pravu si neznani pametnjakoviću (mislim da je u pitanju gospodin Mill) - ne možemo. Osim ako želimo živjeti pod svojim malim staklenim zvonom i ostati zauvijek kao i zvono mali. Da smo tako postupili od stoljeća sedmog teško mi je zamisliti što bi pod tim zvonom raslo osim penkala, kravata i padobrana. Ne želim ovdje umanjivati našu vrijednost, ali nećemo valjda isto uskratiti drugima.
Zaključak? Ma znate ga sami. Nisu li se po novinama dovoljno provlačile slike skinsa i drugih marginalaca koji su zaluđeni tuđim propalim ideologijama koje zapravo nedovoljno poznaju i ne razumiju. Ili manje radikalnih likova koji pod okriljem patriotizma i vjere prikrivaju etno i egocentrizam? Ma na kraju krajeva…samo budite ljudi i dozvolite drugima da to budu. Ostaje mi samo još da Đoletu poručim: "…pa dobro gde si ti, hiljadu se stvari moglo desiti…"