Zadnji put kad sam se javio na Lupigi.com bilo je to u jednom redu. Jedna rečenica. Konstatirao sam opću žalopojku, mogu reći kako sam se ponio poput glasa naroda koji se kupa u svom znoju a da ništa i ne radi. Ono što me je iznenadilo je da je ta jedna rečenica imala većeg odjeka od nekih epopeja koje sam napisao. Ali, tako se samo potvrđuje staro-vječna istina. Malo riječi, mnogo buke.A kako ipak nisam osoba od stava, već riječi, vraćam se u stilu. Rečeničnom.I nije moja…

Na kvarcanje ili ne? Pitanje je sad? Jer kad hodate po gradu ne možete a da ne zamijetite sve te šarene boje, kratke haljine i suknje a noge svih tih ponosnih vlasnica ni više ni manje izgledaju kao da su sad stigle s mora. A solariji se reklamiraju, sve su jeftiniji, ima ih na svakom koraku. Ali istina je da opet nitko ne reklamira i one loše strane solarija jer kao da je bitnije biti crn. Dodete u solarij, legnete na tu spravu iako ne znate da li je osoba prije vas pazila na higijenu kao vi a…

Poznajem masu ljudi. Poznajem sigurno preko 200 ljudi, i pritom ne mislim na one ljude s kojima sam progovorio riječ dvije, nego na ljude s kojima sam "plivao u istim vodama" barem u jednom periodu svog života. Računica nije složena. Dodaš svoj razred u osnovnoj školi, pa u srednjoj, pa škvadru iz kantine, pa dodaš faks, pa opet škvadru iz kantine, pa škvadru s mora,... u sekundi zbrojiš barem tih jadnih 200. Svi smo mi u jednom trenutku dijelili istu sudbinu, grabali se za iste…

"Je'l to komšo došo? Zdravo komšo, šta ima?", bile su prve bugojanske riječi koje sam čuo ovaj put. No, umjesto kod tog susjeda svratio sam kod drugog, kat ispod i na žalost lošim povodom. Profesor Radoš je umro. Unatoč dugogodišnjoj bolesti ipak je to bio šok. Sve se dogodilo na brzinu, dok je Lucija otišla po čašu vode Radoš je napustio ovaj svijet. Čudno je to sve! Profesor povijesti, odnosno istorije, bio je veliki poštovalac partizanske tradicije, a k tome i osvješćeni…

ako niste primijetili, osvrnite se i obrišite znoj s lica.…

(promatranje perspektivom "otvorene oči") Pitam se zašto i kako ljudi smognu hrabrosti, odluče ostaviti svoj svakodnevni život iza sebe, upute se, primjer, vlakom u zemlju Nedođiju, harmonikom pod pazuhom, ne razmišljajuć' o tome kako će i šta će? Jednostavno odu. U potrazi za.... S tek navršenih osamnaest i ja sam se otisnula u svijet u potrazi za onim nečim. Da li sam sada, nakon povratka na mjesto zločina, u posjedništvu toga nečega? Teško je priznati da nisam nimalo sigurna u to što…

Gledao sam kroz svoje papuče i vidio da su mi nokti prljavi od asfalta, a imao sam razrađeni plan što ću ti reći. Nešto sam zabrljao, ali sada sam sve imao u glavi ispravit ću to brzo i lako, pomislih. Onda sam podigao pogled i vidio sam te, malo si kasnila, mislio sam nećeš doći. Otišli smo u kafić, kao i svaki drugi, poluhladna konobarica i kava ista takva. Nešto sam pričao, a ti si me gledala, plan je išao kao po loju, jezik me opet spašavao pomislih. Trajalo je djelić…

Prilikom listanja raznih stranica na internetu naišla sam na zanimljiv članak o seksulanim fantazijama muškaraca. A na postavljena pitanja odgovara ni više ni manje muskarac. Ovaj članak pišem u njegovom izvornom obliku a vama ostavljam odluku. Gospodin muškarac kaže: Pitate znači možete dati muškarcu koji vas zanima iskustvo koje neće nikad zaboraviti- što ga čini vrlo sretnim muškarcem. Evo pet sigurnih načina "paljenja" za gotovo svakog koji ima Y kromosom. ISTI GRUDNJAK I GAĆE- Poklon koji…

(gledano iz čisto ženske perspektive) .....i kad pomisliš, napokon, bilo je već i vrijeme razum se vraća u moje gornje katove..... ne znam, dragi čitaoci kako se vi nosite s prekidima, dešavaju li vam se oni uopće? možda ste jedni od onih sretnika (?) koji u 35-40-oj već dvadesetak godina još uvijek zaljubljeno promatraju kraj svog ramena onu u koju zaljubiše se uz zvukove sada nanovo popularnog iz lavande izvučenog Novog vala..... Priznajem da je za uspješnu produktivnu vezu potreban…

Kako je proteklo moje jučerašnje posljepodne. Došla moja draga mama po mene s malim picekom i odlučile nešto pojesti u gradu. Kako se mojoj sestri bližio kraj radnog dana pokupile smo i nju. Priča ona nama kako su joj neki dan uletili jadničci akviziteri, božeudavi ljudi, koje ipak radi sveopće situacije u državi jedino možeš žalit, jer su prisiljeni radit ono što valjda nitko normalan ne bi, ni u ludilu, no to žaljenje trebaš vrlo distancirano pokazivat i pazit da vam se slučajno ne susretnu…