Teško je ne zapitati se koliko je incident ispred Močvare slučajan i nešto što se može desiti bilo kome od nas ako znamo koliko je taj klub već dugo godina nekome kost u grlu, koja se nikako ne da iščupati.

Danas, znamo, nije teško naći par ćelavih dečkića koji će za malenu svotu šuškavih papira napraviti bilo što pa tako i naručiti paniku koja kasnije može izmaći kontroli. Možda zvuči kao neki loš klišej iz trećerazrednih filmova, ali zar nismo takva država? Lobiji, oni vidljivi, i oni čija ruka gladi vrhove naše političke svite, danas ne biraju sredstva odstranjivanja njima neželjenog tkiva. Novac, ali više čak ni on nije razlog odumiranja našeg društvenog organa. Moć je postala nova hrana. Nju ne možeš posuditi. Sam zakon i državni ustav više ne služi pojedincu i ne vrijedi za sve isto.
 
Imali smo priliku nedavno svjedočiti malverzacijama čovjeka koji je sam sebi podigao spomenik u Savskoj i još jedan u Svetoj Nedjelji. Bio on nečija figura ili rob svoje bolesne pohlepe na kraju će opet uspjeti promijeniti lice Cvjetnog trga i natjerati vodu na svoj mlin. Sve je tako aktualno par dana i svi samo pričamo o tome, ali opet nam uspiju skrenuti pogled i svi oni tamburaši koji su svirali pri potpisivanja peticija i razni kulturnjaci s vremenom padaju u zaborav i njihov glas se lagano gubi kao i suze na kiši …
 
Teško da možemo bilo što napraviti kao pojedinci, ili kao neki moralni teroristi jer se sve to skupa ukorijenilo duboko ispod nas. Rat koji je završio prije dvanaest godina ostavio je iza sebe dva sloja ljudi. Sirotinju i ratne profitere koji su vremenom postali naše vođe i junaci. Ljudi kojima skidamo kape i čije nacerene face nosimo na majicama ispod kojih piše da smo i mi oni! I sirotinja koja je to i ostala. Pomiješamo li ta dva sloja ljudi godinama iza dobijemo ono što živimo danas. Zakoni su skrojeni za jače karike. Mi slabe pomalo pucamo.

Možda je to neki prirodni tijek našega društva, ali to nije sigurno ono što bi trebali ostaviti onima koji tek dolaze. Volio bih da je Močvara izolirani incident par pijanih budala, ali jednostavno praksa našeg globalnog života ne ostavlja mi puno prostora da mislim drugačije. Putovao sam zemljama u kojima život ne vrijedi više od šake brašna i uvijek bio sretan da živim u najljepšem i najboljem dijelu svijeta. Danas se pomalo pitam gdje je to?