Rekao je da mu je majka umrla od moždanog udara, ali svi ostali pričali su da se objesila. Poznavao sam je, bila je tiha, mršava žena, za sebe govorila da teži „kokoš mesa“ i to je bila jedina šala koju je ponavljala. Unosila je kolače u sobu, uvijek je imala neke kolače, odmah se vraćala u trpezariju i tamo ostajala sve dok ne čuje kako u hodniku vežemo cipele, onda provirivala kroz poluotvorena vrata i šaputala da pozdravimo roditelje. 

Nisam želio slušati kako je umrla, nije zaslužila nasilnu smrt, ona je morala otići u smrt lako, bez boli, povući se iz svijeta kao iz sobe u trpezariju. Govorio sam im da ih ne želim slušati, ali oni su se samo okretali od mene i šaputali, ali ne dovoljno tiho, i dalje sam ih čuo i plašio se da će ih i on čuti. Ušutili su tek kada smo ga nakon dženaze posjetili u stanu. 

Prvi put otkako ga poznajem sjedili smo u trpezariji. Njenoj trpezariji. Mali radio na prozorskoj dasci, pored njega knjiga, pored nje sveska i olovka. Na zidu goblen sa kućom na snijegom pokrivenom brdu. Kutije sa začinima, frižider sa vratima pokrivenim magnetima - Trpanj, Orebić, Mostar ... Korpica sa lijekovima. Drvena kašika sa cvjetnim uzorkom. Kalendar. Kaktus. I stolica u uglu. 

Kada sam je vidio, više nisam mogao skrenuti pogled s nje, niti sam mogao misliti o nečemu drugom. Srećom, on je imao s kim da razgovara. Pričali su o dodjeli Oscara, o pobjedničkom filmu, o tome ima li politička kritika smisla ako nije direktna u vrijeme u kojem više ništa nije skriveno. Pričali su, a ja sam razmišljao samo o stolici.

Izgledala je drugačije od ostalog namještaja u stanu. Takve stolice viđao sam u djetinjstvu, neudobne, bez rukohvata i naslona, sa sjedalom pokrivenim kvadratom zelene plastike. Sjedio sam u njima, bile su tvrde, ni jastuci nisu pomagali. Nisu se prodavale same, uvijek ih je bilo četiri, okupljenih oko stola. Ali, u trpezariji je bila samo ta jedna, u uglu, tačno preko puta mene. Mora da su izbacili ostale kada su kupovali novi trpezarijski namještaj u kojem smo sjedili, tapaciran, ergonomski, sa naslonima koji prate linije tijela. 

Zašto su je sačuvali? Nije lijepa, nije ni korisna, samo stoji u uglu, ničemu ne služi. Ipak, otkud znam, možda su je koristili kada je potrebno nešto dohvatiti? Oprati prozore? Objesiti zavjese? Izgledala je čvrsto, pouzdano ... možda su je ostavili zbog toga?

Bilo mi je neugodno da pitam, oni su počeli pričati o ljetu, iako nam je i proljeće bilo daleko, o ljetovanju, o apartmanima koje je potrebno već sada rezervisati, jer interes je veliki, za mjesec dana moglo bi biti kasno. Onda je neko rekao da je možda svakako već kasno, da možda neće ni biti ljetovanja, zbog ratova, oni bi mogli sve pokvariti. Nisam mogao prekinuti razgovor sa pitanjima o stolici. Uozbiljili su se, pominjali žrtve, strah, smrt, neizvjesnost, bilo bi čudno tražiti da razgovaramo o namještaju. 

Zurio sam u stolicu, a onda mi je ta nova, moderna trpezarijska stolica na kojoj sam sjedio postala neudobna, naslon je imao neko ispupčenje koje me žuljalo, tačno na sredini leđa, i formiralo bolnu tačku. Njena anatomija nije bila usklađena s mojim tijelom, mijenjao sam položaj, ali nije pomagalo. Tačka je pulsirala i kroz cijelo tijelo prenosila potmulu bol koja se pojačavala sve dok nije postala oštra i vrela. Znojio sam se, stigla je i mučnina od koje su se sušila usta.

Oni su i dalje razgovarali o ratovima, onako kako se o ratu razgovara kod nas, sa lažnim uvjerenjem da smo ga potpuno upoznali, da razumijemo njegovu prirodu i da možemo pretpostaviti kako će se razvijati. 

Ustao sam, podigao stolicu iz ugla i iznio je na balkon. Prestali su razgovarati. Tako je bilo.

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: AI

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.