Često zamišljam atelje u kojem je radio Pablo Picasso, u vrijeme Drugog svjetskog rata, u Parizu, koji je tada bio pod njemačkom okupacijom. Opisao ga je Ernst Jünger, njemački vojni kapetan na administrativnim zadacima u Parizu i pisac, koji je Picassu došao u osoban, privatni posjet, kao kolegi umjetniku. To je poznata bilješka iz Jüngerovih dnevnika, mislim iz 1942. godine, kasnije objavljenih pod nazivom „Vrtovi i ulice“. Dojmila se i Sándora Máraia, koji ju je čitao jedva malo više od desetljeća kasnije od njihova nastanka, u vrijeme svoga boravka u Italiji, u Napulju, prije konačne emigracije u Ameriku. 

Tu vidimo susret dvojice filozofa, i esteta, dva vrhunska umjetnika koji se uzajamno uvažavaju, koji se ovdje javljaju i kao nosioci različitih društvenih obilježja, zasigurno i određenih različitih svjetonazorskih pogleda, koji nisu nevažni. Márai ovo vidi kao moralistički problem, dakako, zbog Jüngerova sudjelovanja u nacističkoj vojsci Trećega Reicha, i, svakako, to jest pitanje morala, ali mislim da ga, i bez novinskih članaka objavljivanih 1933. godine, dolaskom nacionalsocijalista na vlast, i drugih javnih gesti kojima je iskazao svoje opiranje nacizmu, već i tajni dnevnički zapisi koje je Jünger vodio u vrijeme obnašanja svoje uloge u Drugom svjetskom ratu, a naročito roman „Na mramornim liticama“ (1939.), rješavaju u korist autora, pokazujući ne samo ogromnu duhovnu i misaonu snagu, k tome i neobičnu erudiciju jednog čovjeka, već i osobnu, ljudsku snagu i nesvakidašnje hrabru strukturu ličnosti koja je bila sposobna izravno se, oči u oči, suočiti s velikim zlom, biti u njegovoj blizini, a da pri tome ne izda svoja načela, da ne poludi ili da se ne slomi. To je zasigurno i posljedica mnogobrojnih ekstremnih iskustava koje je Jünger stekao kao vojnik ratujući u Prvom svjetskom ratu.

Pri tome, u obzir treba uzeti i planiranje, odnosno pokušaj atentata na Adolfa Hitlera, 1944. godine, u kojemu je Ernst Jünger sudjelovao, a zbog kojega ga Hitler, kada je plan razotkriven, ipak nije smaknuo, kao što je to učinio s ostalima koji su mu radili o glavi, već je osobno naredio da ga se poštedi – svakako, cijeli je niz intrigantnih tema oko ove ličnosti, koje traže zasebno ogledanje …

Za mene, iznad ili izvan svega, ostaje Picassov atelje, kao nešto čisto, netaknuto. To je to mjesto u labirintu svijeta, unutar neke velike stare zgrade, višekatnice iz tko će ga znati kojeg stoljeća, a koja se, prema Jüngerovim riječima, sa svojim impozantnim hambarima i skladištima, pojavljuje u Balzacovim romanima. Do tog se ateljea dolazilo uskim, zavojitim stepeništem od kamena i hrastovine, slijedeći putokaz s maloga papirića zalijepljenog na zidu, na kojemu je olovkom napisano stajalo: Ovamo. 

Slavni francuski slikar August Herbin u Picassovom ateljeu 1911. godine (FOTO: Wikimedia/RMN-Grand Palais)

Vrata je piscu čije je djelo poštovao, otvorio, kako kaže u tom dnevničkom zapisu, mali čovjek u jednostavnom radnom mantilu, Pablo Picasso osobno. I dodaje dalje – „opet sam imao utisak da vidim čarobnjaka, utisak koji je tada bio pojačan šiljatim zelenim šeširićem“. 

To Picassovo potkrovlje, vrlo nadahnuto opisano u ovom dnevničkom zapisu, doživljavam kao mjesto visoke sakralnosti, jer se na njemu radi u miru i netaknutosti, bez obzira na strahote i težine izvanjskoga, a da se, istovremeno, spram onoga izvana postavlja časno i kako treba, daleko od svake neosjetljivosti, odgovorno dakle.

To ne znači zatvarati oči pred onim što se dešava, već, sasvim suprotno, u miru i tišini, u izdvojenosti, apsorbirati unutar sebe težine aktualnog svijeta, boriti se s njima i protiv njih, sudjelovati na svoj, stvaralački način, u Pokretu otpora, dati doprinos kreaciji i duhu koji će očitovati snagu, nepokolebljivost istine, nastojanju u gradnji ljepote i dobra.

Picasso je već tada znao da njemu takvo što uspijeva, iako djela koja je stvarao u tom periodu nisu ugledala svjetlo galerija, svjetlo vrednovanja tuđih pogleda. Dapače, on je vjerovao, i tom je prigodom kazao Jüngeru, da snaga i vibracija slika koje stvara, i bez da ih svijet upozna, djeluju, utječu na događanja izvana, da djelo ima moć koja se izražava tijekom njegova nastanka kao vid neposredne manifestacije, koja čini svoje na neviđeno, lišeno ili onemogućeno primitka ili reakcije recipijenata.

Ovo njegovo mišljenje možda zbunjuje, ali pokazuje važnost vjerovanja u moć stvaralaštva, čak i onda, ili upravo i naročito onda, kada buka i kaos svijeta, kada galop destrukcije i straha, tragedije i očaja sugeriraju da je takvo što nemoguće, nelogično, katkada čak i neprincipijelno i neetično.

To pokazuje uvjerenje da se ustrajati u nečemu po čemu netko jest ono što uistinu mora biti, pa makar se ta ustrajnost očitovala i kao ludost života u, od svijeta napola izoliranoj špilji, do koje se dolazi mračnim stubištima i hodnicima, nepouzdano tapkajući, prateći rukopis, poruku nažvrljanu na ceduljici na kojoj stoji: Ovamo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Franck Gelett Burgess