Autor:
Borivoj Radaković
Sredina naprijed!
bozzo
29. 05. 2004.
ocjena:
godina izdanja:
2003.
izdavač:
Hena com
"Sredina naprijed!" knjiga je u kojoj je Radaković sakupio mnoštvo svojih putopisa, reportaža, književnih portreta, te feljtonističkih i autobiografskih zapisa, a ti tekstovi, iako pisani više iz egzistencijalnih nego iz artističkih pobuda, sadrže većinu otprije nam poznatih značajki njegovog proznog izričaja, ali nam također, uz njegovo prepoznatljivo buntovništvo, punkersku anarhoidnost i antimarcijalnost, kao i anglo- i pornofiliju, ipak otkrivaju i dosad manje poznatog - sentimentalnog i nostalgičnog Boru
Sredina naprijed! je knjiga u kojoj je Borivoj Radaković sakupio mnoštvo svojih putopisa, reportaža, književnih portreta, te feljtonističkih i autobiografskih zapisa. Za pretpostaviti je (jer u knjizi nije točno specificirano) da je većina materijala ranije već objavljena u raznim tiskovinama i časopisima, dok stanovit dio zapisa knjiga zasigurno donosi kao dosad nepoznate.
Knjiga je podijeljena u dva dijela – prvi, naslovljen Vozi! sadrži esejističke, reportažne, putopisne i autobiografske zapise, u kojima se Radaković dotiče vrlo raznorodne tematike – od glazbe, GM hrane, tramvaja i automobila, (ne)pušenja, turizma, kafića ili izbora za Miss, do nostalgičnih prisjećanja na dane odrastanja, dok je drugi, tematski homogeniji dio knjige (Koči!) sastavljen od rukopisnih cjelina posvećenih književnosti (s iznimkom jedne, o likovnom umjetniku Davidu Hockneyu). U tom (meni osobno zanimljivijem) dijelu knjige, posebno se ističe cjelina naslovljena Posjetiteljeva knjiga, a koja je ustvari svojevrsni putopis kroz suvremenu britansku književnost.
Tu Radaković, osim što opisuje svoje susrete s ukupno 12 najpoznatijih predstavnika suvremene britanske literature (Julian Barnes, Matt Thorne, Jackie Kay, James Kelman, Niall Griffiths, John Williams, itd.), on u kratkim crtama izlaže osnovne značajke proznog izričaja svakog od njih, ali uspijeva i duhovito dočarati atmosferu i interijere različitih kafića i barova u kojima se s tim britanskim književnicima družio, usput nam pružajući uvid i u velik broj različitih brews, bittera, aleova i stouta koje je u njihovom društvu ispijao. Uz sve to, u sklopu tog istog teksta Radaković još nalazi mjesta i za kratku esejističku digresiju o fotografiji i duhovitu autoironičnu opasku o vlastitim negativnim iskustvima s fotoaparatima.
Knjiga sadrži velik broj putopisnih zapisa koji variraju od klasičnih dosadnjikavih reportaža (Notting Hill Carnival) do vrlo nadahnutih i duhovitih opisa prekograničnih dogodovština (austrijske putešestvije u društvu Seada Muhamedagića, u tekstu Luga & losna), dok, s obzirom na sliku koju je putem tekstova o sebi godinama stvarao, pomalo iznenađuje osjetan sentimentalizam i tribusonovska nostalgija prisutna u bilješkama koje vraćaju film unatrag, i u kojima se Radaković osvrće na dane svog odrastanja (zapisi o Stonesima ili onaj o gradskim štemerima).
Veći dio rukopisa obilježava Borina socijalna osviještenost kao i njegova poznata, gotovo erotomanska ljubav prema ženama, ali je isto tako prisutno i isticanje vlastite autsajderske i buntovničke pozicije (npr. dva teksta o pušenju), kao i kritičnost prema vlastodržačkim garniturama. Međutim, u tekstovima nerijetko do izražaja dolazi i Radakovićevo previše nametljivo, narcističko ja-pa-ja-kanje, a koje on nastoji neutralizirati autoironizacijom i šalama na vlastiti račun (npr. epizoda kad je do gležnja uronio u "kravlji kolač" ili austrijska prezentacija njegovih djela u – štali). Pojedine zapise on struktirira monološki (Nepušač) ili pak dijaloški (Prvenstvo Europe 2000.), a neke piše u žargonu, urbanim kajkavskim idiomom nastojeći kontrapunktirati esejistički izričaj, čime pokazuje kako ni u novinskom žanru ne preza od lingvističkih poigravanja poznatih nam iz njegovog dosadašnjeg proznog opusa.
Naravno, u takvom obilju materijala lako se omakne i pokoja netočnost (Nick Nolte glumi u Poljima smrti?!? Ne, Boro, to je ipak bio Sam Waterson), dok dvije cjeline smatram potpuno promašenima (Kob Lady Di i Missice), a urednički je propust što tekstovi nisu datirani i ne navode se tiskovine u kojima su pojedini zapisi prvotno bili objavljeni (dva podatka koja bi pospješila kontekstualizaciju).
Sve u svemu, Sredina naprijed! je knjiga koja svakako upotpunjava sliku o Borivoju Radakoviću, jer donosi tekstove koji - iako pisani “lijevom rukom” i prije iz egzistencijalnih nego artističkih pobuda - sadrže većinu otprije nam poznatih stilskih značajki njegovog proznog izričaja, ali također, uz prepoznatljivo buntovništvo, punkersku anarhoidnost i antimarcijalnost, te anglo- i pornofiliju, ipak na momente otkrivaju i dosad nam manje poznatog, sentimentalnog i nostalgičnog Boru.
Knjiga je podijeljena u dva dijela – prvi, naslovljen Vozi! sadrži esejističke, reportažne, putopisne i autobiografske zapise, u kojima se Radaković dotiče vrlo raznorodne tematike – od glazbe, GM hrane, tramvaja i automobila, (ne)pušenja, turizma, kafića ili izbora za Miss, do nostalgičnih prisjećanja na dane odrastanja, dok je drugi, tematski homogeniji dio knjige (Koči!) sastavljen od rukopisnih cjelina posvećenih književnosti (s iznimkom jedne, o likovnom umjetniku Davidu Hockneyu). U tom (meni osobno zanimljivijem) dijelu knjige, posebno se ističe cjelina naslovljena Posjetiteljeva knjiga, a koja je ustvari svojevrsni putopis kroz suvremenu britansku književnost.
Tu Radaković, osim što opisuje svoje susrete s ukupno 12 najpoznatijih predstavnika suvremene britanske literature (Julian Barnes, Matt Thorne, Jackie Kay, James Kelman, Niall Griffiths, John Williams, itd.), on u kratkim crtama izlaže osnovne značajke proznog izričaja svakog od njih, ali uspijeva i duhovito dočarati atmosferu i interijere različitih kafića i barova u kojima se s tim britanskim književnicima družio, usput nam pružajući uvid i u velik broj različitih brews, bittera, aleova i stouta koje je u njihovom društvu ispijao. Uz sve to, u sklopu tog istog teksta Radaković još nalazi mjesta i za kratku esejističku digresiju o fotografiji i duhovitu autoironičnu opasku o vlastitim negativnim iskustvima s fotoaparatima.
Knjiga sadrži velik broj putopisnih zapisa koji variraju od klasičnih dosadnjikavih reportaža (Notting Hill Carnival) do vrlo nadahnutih i duhovitih opisa prekograničnih dogodovština (austrijske putešestvije u društvu Seada Muhamedagića, u tekstu Luga & losna), dok, s obzirom na sliku koju je putem tekstova o sebi godinama stvarao, pomalo iznenađuje osjetan sentimentalizam i tribusonovska nostalgija prisutna u bilješkama koje vraćaju film unatrag, i u kojima se Radaković osvrće na dane svog odrastanja (zapisi o Stonesima ili onaj o gradskim štemerima).
Veći dio rukopisa obilježava Borina socijalna osviještenost kao i njegova poznata, gotovo erotomanska ljubav prema ženama, ali je isto tako prisutno i isticanje vlastite autsajderske i buntovničke pozicije (npr. dva teksta o pušenju), kao i kritičnost prema vlastodržačkim garniturama. Međutim, u tekstovima nerijetko do izražaja dolazi i Radakovićevo previše nametljivo, narcističko ja-pa-ja-kanje, a koje on nastoji neutralizirati autoironizacijom i šalama na vlastiti račun (npr. epizoda kad je do gležnja uronio u "kravlji kolač" ili austrijska prezentacija njegovih djela u – štali). Pojedine zapise on struktirira monološki (Nepušač) ili pak dijaloški (Prvenstvo Europe 2000.), a neke piše u žargonu, urbanim kajkavskim idiomom nastojeći kontrapunktirati esejistički izričaj, čime pokazuje kako ni u novinskom žanru ne preza od lingvističkih poigravanja poznatih nam iz njegovog dosadašnjeg proznog opusa.
Naravno, u takvom obilju materijala lako se omakne i pokoja netočnost (Nick Nolte glumi u Poljima smrti?!? Ne, Boro, to je ipak bio Sam Waterson), dok dvije cjeline smatram potpuno promašenima (Kob Lady Di i Missice), a urednički je propust što tekstovi nisu datirani i ne navode se tiskovine u kojima su pojedini zapisi prvotno bili objavljeni (dva podatka koja bi pospješila kontekstualizaciju).
Sve u svemu, Sredina naprijed! je knjiga koja svakako upotpunjava sliku o Borivoju Radakoviću, jer donosi tekstove koji - iako pisani “lijevom rukom” i prije iz egzistencijalnih nego artističkih pobuda - sadrže većinu otprije nam poznatih stilskih značajki njegovog proznog izričaja, ali također, uz prepoznatljivo buntovništvo, punkersku anarhoidnost i antimarcijalnost, te anglo- i pornofiliju, ipak na momente otkrivaju i dosad nam manje poznatog, sentimentalnog i nostalgičnog Boru.
misliš?