Seljačina prilično je umiven i uljuđen prijevod originalnog naslova Sheepshagger, fraze koju vam ovdje neću doslovno prevoditi, ali koja inače predstavlja pogrdni termin kojim Englezi nazivaju Velšane. Inače, izvorni naslov ove knjige u meni je trenutačno pobudio asocijaciju na jedan film iznimno upečatljiv po svojoj brutalnosti i naturalizmu, a koji s Griffithsovom prozom ima više dodirnih točaka nego što se to u početku čini. Radi se o John Boormanovu fenomenalnom filmu Deliverance iz 1972. godine. Svatko tko ga je pogledao nedvojbeno pamti one brđanske redneck spodobe koje  Vought-Reynolds-Beatty-Cox kvartetu izlet u prirodu pretvaraju u pravu smrtonosnu noćnu moru.
Seljačina za svoje noseće likove uzima upravo velške parnjake ovih Boormanovih primordijalaca, odnosno usredotočuje se na jednog od njih kojega pratimo kroz višeslojno strukturirani roman, čije slojeve poput glavice luka čitajući gulimo, sve do završnih stranica koje priču u početku prilično nepovezanu usklađuju i u potpunosti kompletiraju.
Riječ je o Ianti, mladom Velšaninu, kojega termin brđanin, sa svim negativnim implikacijama koje u sebi sadrži, upravo najpotpunije oslikava. To je mladić koji, napušten od majke-alkoholičarke i nakon samoubojstva oca, odrasta uz svoju mam-cu (baku, po velški) koja ga samostalno odgaja u bijedi i siromaštvu, u trošnoj kolibici usred šume, među vlažnim gudurama i blatnjavim vrletima ruralnog Walesa.  Živeći bez prilike za obrazovanjem, a dane provodeći lutajući šumama Ianto brutalnost prirode svakodnevno osjeća i trpi na vlastitoj koži što ga obilježava i oblikuje mu osobnost bestijalnog i brutalnog primordijalca koji kroz život korača i  prema realnosti se odnosi vođen instinktima, poput životinje, ne poznavajući suosjećajnost, a kamoli ljubav. Nakon bakine smrti on postaje beskućnik koji životari od socijalne pomoći i povremenih teških fizičkih poslova. U potpunosti asocijalan i krajnje nekomunikativan odaje se drogi i alkoholu, u čemu mu društvo pravi nekolicina "prijatelja" kojima postaje u potpunosti odan, a kojima služi za sprdnju i ismijavanje. Upravo odnos  "prijatelja" prema Ianti predstavlja povezujući faktor strukturalno rascjepkane i razvedene Griffithsove proze. Naime, roman je konstruiran od tri kompozicijska dijela koji se naizmjenično smjenjuju postupno portretirajući lik Iante i dajući nam prikaz cjelokupna njegova života, sve do brutalne smrti kao očekivanog kraja njegove nesretne i nesređene sudbine.
Svako poglavlje započinje kratkim prikazom jedne  upečatljive zgode iz njegova najranijeg djetinjstva (od 6. do 9. godine života), a koje se sve ispostavljaju signifikantnim za Iantin psihološko-emocionalni razvoj i profilaciju njegova karaktera.
Nakon toga slijedi dijaloška dionica koja se odigrava u sadašnjem vremenu tokom jedne večeri koju uz joint krate Iantini prijatelji Danny , Marc, Griff i Llyr , zlobno komentirajući njegovu iščašenu osobnost i prisjećajući se mračnih epizoda iz njegova životopisa, koje potom bivaju izložene u trećem licu, u obliku nešto dužih narativnih poglavlja. Ta poglavlja kronološki prate najupečatljivije događaje iz Iantina životnog puta koja obuhvaćaju njegovu upletenost u nekoliko brutalnih ubojstava, a koja konačno vode do njegove ništa manje zvjerske smrti.
Sve vam ovo sigurno zvuči prilično komplicirano, ali vjerujte mi da to uopće nije tako, jer je  Griffiths  u potpunosti uspio nelinearnu razvedenu proznu strukturu učiniti iznimno tečnom i lakom za praćenje. Istovremeno je stupnjevito izložio razvoj fabule i postigao gradaciju napetosti te čitatelj tek recepcijom posljednjeg poglavlja kompletira fabularni mozaik i upotpunjuje sliku o Ianti i njegovim kompanjonima.

Roman je to koji čitatelja brutalno usisava u svoju bolno mračnu priču, ispunjenu nizom odista grozomornih pa čak i ogavnih scena, ali i zabavlja dijaloškim dionicama koje obiluju kolokvijalizmima, šatrom i psovačkom vulgarnošću. Kod toga posebno treba istaknuti prevodilački rad Borivoja Radakovića čija je zasluga u slučaju  ovog romana odista nemjerljiva. Naime, velški ruralni dijaloški idiom Radaković je preveo na jezik banijskih Srba i bez njegove verbalne maštovitosti, erudicije, dovitljivosti i lucidnosti domaći čitatelj  bi ostao uskraćen za draž i uvjerljivost Griffithsova moćnog i žestokog štiva. Griffithsova spisateljska virtuoznost svoju puninu doživljava možda upravo u psihodeličnom poglavlju kojim nam dočarava Iantine ekstatičke mentalne fantazmagorije na rave partyju (a pod utjecajem alkohola i ekstasyja).
Griffiths mjestimice iznenađuje iskricama trpkog crnog humora koje nas dočekuju na sasvim neočekivanim mjestima, a njegova maestralnost posebno dolazi do izražaja  kod poetizacije opisa prirode koji upotpunjuju Iantinu karakterizaciju. Ianto svojom pojavom i karakterom predstavlja prirodni element i sastavni dio šume u kojoj je odrastao i u kojoj se osjeća puno ugodnije i prirodnije nego pri posjetima urbanoj velškoj provinciji (čitaj: krčme), a autor razularenost njegove naravi kao i dramatičnost i brutalnost scena koje slijede najavljuje kataklizmičkim i izuzetno dojmljivim slikama oluje i kiše koja neprestano lije kontrapunktirajući i  naglašavajući zbivanja koja pratimo.

Priznajem, ovom sam romanu prišao sa velikom dozom skepse jer nakon čitanja Banksove Osinje tvornice, MacCabeova Malog mesara, McCourtova poznata dvoknjižja, Mike McCormackovih naturalističkih priča, ali i našeg domaćeg konja za trku (Damir Karakaš i njegova izvanredna zbirka priča Kino Lika koju vam svesrdno preporučam!!!) očekivao sam ipak tek inačicu svih prije nabrojenih djela, odnosno čitalački deja-vu, no Griffiths sve spomenute kolege po peru brutalnim naturalizmom svoje gotičke proze uvelike nadmašuje, te bi se njegov roman slobodno mogao Cave-ovski okarakterizirati kao Murder ballads.
Ova priča o ljudskoj prirodi i bestijalnosti koju ona, nažalost, prečesto ima navadu poprimiti, ali i o uzrocima koji je generiraju, po meni zaslužuje ponijeti epitet jednog od ponajboljih stranih romana u nas u zadnjih godinu dana objavljenih.
Već spomenuti izvanredan Radakovićev prevodilački rad svaku konkurenciju ostavlja daleko iza sebe, dok je naslovna fotografija knjige veoma efektna i  sasvim uspješno ugođajno prati prozu koju ukoričuje.