Moram priznati, prije dvije godine prilikom čitanja zbirke priča Pet pubova, dva bara i noćni klub (izdanje Hena.com, 2001.) velškog književnika Johna Williamsa, ni ne slutih da se radi o početnoj knjizi trilogije. Upravo zato, prije čitanja Povratka u Cardiff (odnosno druge knjige te Williamsove trilogije) posegnuh u knjižnici ponovo za spomenutim prequelom, te ga još jednom pročitah. To i vama savjetujem jer, iako se svaka od njih može čitati zasebno i bez čitanja prethodne, ipak su nam likovi Povratka u Cardiff  bliži upoznamo li se sa njima prethodno čitajući prvu knjigu trilogije.

U slučaju knjige Pet pubova, dva bara i noćni klub radilo se o zbirci priča koje povezuju brojni likovi koji se iz priče u priču prošetavaju, dok svaka od njih ima svog nosećeg protagonista čijih smo dogodovština svjedoci. Sve su to ljudi s margine, autsajderi: prostitutke, alkoholičari i narkosi, dileri i sitni kriminalci, koji tvore polusvijet velškog glavnog grada i inventar su ugostiteljskih objekata iz naslova zbirke, te se radnja svake priče odigrava upravo u jednom od spomenutih pubova, barova ili noćnom klubu.
U sequelu Povratak u Cardiff  Williams formu kratkih priča zamjenjuje romanom, a baš poput Tribusona u njegovom crnohumornom Klubu obožavatelja ili pak kao u Kasdanovom filmu The Big Chill, škvadru iz prošlosti ponovo okuplja smrt i sprovod zajedničkog im prijatelja.
Tako su tu ponovo i seksipilna Tyra, opaki Kenny i karizmatični Pukovnik, kao i muškobanjasta svodnica Bobby (bez Rudija, nažalost), kuler Col i ostatak već nam (barem onima koji su Pet pubova... čitali) znane ekipe, ali i nekolicina novih, od kojih je jedan (Mazz) čak i noseći protagonist ovoga romana.
Smrt Charlieja - starog proslavljenog boksača i vođe one-hit ska banda Wurriyas, autor iskorištava osim u svrhu okupljanja stare škvadre još da u roman unese i dah suspensa jer njegovu smrt od overdosea obavija velom sumnje, zbog čega Mazz (koji je u prequelu bio tek ovlaš spomenut, a bivši je gitarist Charliejeva banda) kreće u avanturu razrješavanja misterije prijateljeve smrti.
Nažalost, elementi trilera pokazuju se najlabavijom karikom ovog inače sasvim fino konstruiranog i tečno vođenog romana.
U romanu paralelno pratimo više rukavaca radnje koja se osim oko već spomenutog raspletavanja okolnosti Charliejeve smrti vrti i oko pokušaja ponovnog okupljanja banda, ali to otežava potraga za tajanstveno nestalim bubnjarom Emyrom koji je u međuvremenu postao prava rock-zvijezda (evidentna Williamsova posveta velškim rock herojima Manic Street Preachersima i njihovom nestalom samodestruktivcu Richieju). Isto tako svjedočimo i razbuktavanju nekih starih ljubavi, a sve je još ojačano i flashbackovima u 1981. godinu kojima dobivamo uvid u odnose i pretpovijest likova, ali nam istovremeno biva predočena i kronologija uspona i pada njihovog ska banda. Povratak u Cardiff  tako postaje i svojevrsna posveta ska glazbi i tadašnjoj velškoj underground rock sceni, a čitatelj  svjedoči jednoj tipičnoj  priči o mukotrpnom prangijanju u garaži i trnovitom putu ka kratkotrajnoj slavi sumnjive vjerodostojnosti, u ovom slučaju heroja ulica grada Cardiffa, koji su i gotovo dvadeset godina kasnije još uvijek razapeti između nimalo glamurozne sadašnjosti i žuđene blistave ali nikad ostvarene karijere zvijezda.

U svojoj recenziji prve knjige ove trilogije (Pet pubova...) Robert Perišić kaže da je "Williams dinamičan i tematski žestok kao Gifford, no s manje ironijske distance" a da "likove tretira toploironijski kao Hornby, od kojeg je brži i duhovitiji". S tim bih se tvrdnjama gotovo u potpunosti mogao složiti (Hornbyja ipak smatram duhovitijim), ali Perišićevu bih tvrdnju i nadopunio konstatacijom da u sequelu gotovo svu duhovitost iz prethodnika nadomješta dirljivost i osjećaj nostalgije.
Kad smo već kod Perišićeve recenzije, treba reći i to da je u ovom romanu Williams ipak nešto sporiji i manje dinamičan, što je, naravno, danak zamjenjivanju kratkih priča romanesknom formom, ali i ova njegova proza poput spomenute prethodne odiše tarantinovštinom i okusom pulpa.
Osim toga, Williams također vrlo uspješno spaja dva vremenska razdoblja (kraj ' 90.-tih i početak ' 80.-tih) te nam zorno predočava promjene nastale kod likova i njihovih suodnosa, ali svjedočimo i razvitku samog grada Cardiffa obilježenog neizbježnim malverzacijama novopečenih bogatuna sa sumnjivo stečenim novcem, što je i nama miljama daleko od Walesa - jako dobro poznato. Inače trilogija je, vjerujem, gradu iz naslova i posvećena, a Cardiff je i sam, uz mnoštvo svojih šarolikih multi-kulti građana koji romanom prošetavaju, jedan od glavnih protagonista obadvije Williamsove knjige.

Perišić je potpuno u pravu i kada primjećuje da likovi "nisu srednjeklasno benigni poput Hornbyjevih" , ali, kako vidimo, svi oni ipak žude za bar donekle sređenim obiteljskim životom, te Williams i one naizgled najokrutnije među njima evidentno simpatizira i sitnim ih dirljivim epizodicama približava čitatelju te pokušava opravdati njihov način života i postupke  (slučajevi Jasona Flahertyja i Jimmyja Fairfaxa).
Govoreći o likovima posebno treba istaći i veoma zanimljivo prikazane ženske protagoniste priče (naročito Tyra i Natalie) koje svojim nogama čvršće na zemlji stoje i po zrelosti su za dva koplja ispred svojih muških partnera, što možda i nije za čuditi se budući da se radi o ljudima na polovici svojih tridesetih.

Naposljetku, Williams izbjegava happy end (kao što to i sam život najčešće čini) te pušta Mazza da odjaše sam, u sumrak... nagoviještajući ipak da u takvom kraju leži neki novi početak.

A nama ostaje još nekoliko mjeseci strpljenja da od Frakture dobijemo i već najavljen prijevod završne knjige trilogije (naslovljene Princ od Walesa) koja će sudbine dragih nam likova zaokružiti.
Nadam se, u njihovu korist...