Noćni ljudi samo je uvjetno rečeno roman jer se, ustvari, radi o 4 ulančane priče koje međusobno povezuje pojavljivanje pojedinih likova u svakoj od njih. To su on the road priče u kojima likovi putujući doživljavaju brojne zgode i nezgode što, iz popularnog filmskog road movies žanra znamo, obično donosi dinamičnu i brzu radnju sa mnoštvom sporednih likova koje junaci pri putovanju susreću. Takav je slučaj i kod ove knjige koju upravo i obilježava velik broj zaista veoma osebujnih i vrlo upečatljivih, bizarnih likova, koji nam svaki ponaosob donosi svoju zasebnu zanimljivu priču. Sve su to mračni, zločinima obojeni životopisi ljudi sa margine, iz podzemlja: kurve, svodnici, sitni kriminalci, narkomani i njihovi dileri, odbjegli robijaši, silovatelji, ubojice i sličan polusvijet, koji kod Gifforda baulja i luta prašnjavim američkim Jugom sijući za sobom krvavi trag svakovrsnog zločinstva. But beware, jer iako je dinamična i puna akcije knjiga nikako nije za ljude slabijih živaca i nesvikle krvoproliću , jer doslovno svaka druga stranica od 150-tak ukupnih sadrži kakvu krvavu morbidnost ili zločin.
Kod Gifforda nema moraliziranja niti u tragovima već on pred čitatelja izručuje grozomorne slike s kriminalom zatrovanog američkog Juga, punog predrasuda i izopačenosti svakojake vrste koje ni dostignuća 21. stoljeća nisu uspjela iskorijeniti. Priče se čitaju bez daha, a čitatelja sa stranica naprosto zastiru oblaci prašine sa suncem oprženih drumova južnjačkih američkih predjela, te se čitajući, zajedno sa likovima preznojavamo, od sunca koje nesmiljeno prži  i svojim paklenskim isijavanjem pridonosi potenciranju nervne labilnosti likova te uzrokuje njihovu pojačanu agresivnost. Znoj nas isto tako obliva i od zapuha alkoholnih isparavanja u čijoj omaglici taj južnjački polusvijet tumara, sijući oko sebe leševe čija krv iz stranice u stranicu natapa tu škrtu i usahlu, prašnjavu zemlju.
Prilično je teško probijati se kroz stranice pretrpane opačinama i pesimizmom, bez i najmanje naznake nade i bez imalo pozitivnog ozračja, s tek povremenim crnohumornim natruhama.
Čitajući uočavamo i zanimljivo Giffordovo ironiziranje katoličke vjere i relativiziranje njezine važnosti i uloge koju ona igra u životima tih imetkom i duhom oskudnih ljudi, koji svoja zločinstva ponajčešće s Kristom i Bogom na usnama izvršavaju, često smatrajući da njihovim postupcima Gospod upravlja te da svoje ruke okrvavljuju vođeni višim, božanskim interesima.
Knjiga je baš poput Giffordovih prethodnih uradaka Divlji u srcu (filmovan od strane legendarnog Davida Lyncha) i Perdita Durango (režirao Španjolac Alex de la Iglesia) idealna za filmsku ekranizaciju jer je ustvari  filmski konstruirana. Metodom paralelne montaže kroz kratka (2-3 stranice) poglavlja naizmjenice pratimo doživljaje više likova, a sve je začinjeno štosnim dijalozima punim raznovrsnih doskočica i "provala". Robert Rodriguez  bio bi moj izbor za ekranizaciju "Noćnih ljudi", sjetimo li se njegovih filmova Desperados i From dusk 'til dawn.
Inače, Barry Gifford je već otprije poznat domaćim knjiškim moljcima budući da je Celeber prije dvije godine  objavio njegove romane "Divlji u srcu" i "Priča iz Sinaloe", pa ako vam se njegova izopačena, pesimistička slika svijeta svidi, slobodno posegnite i za te dvije knjige, jer svojom morbidnošću nimalo ne zaostaju za "Noćnim ljudima". 
Gifford nadopunjuje morbidni trend uspostavljen filmovima Gus Van Santa, Larry Clarka i Harmony Korine-a, ali ima i dostojnog nasljednika u devetnaestogodišnjem spisatelju J.T.Leroy-u čiji je uznemirujući roman "Sarah", izdavač "Noćnih ljudi", zagrebački nakladnik V.B.Z.  prošle godine objavio, a čijeg se filmovanja već spomenuti Van Sant nedavno prihvatio.