BLANK: Ispovijest koja ostavlja katarzičan učinak
Nikola Leskovar
05. 05. 2020.
Pripovjedni stil romana „Blank“, poznatog bosanskohercegovačkog glumca Feđe Štukana, nalikuje na erupciju vulkana, kao da protagonist izbacuje užarenu lavu iz svoje unutrašnjosti na površinu papira podastirući čitatelju živopisne, teške i gorke slike koje se izmjenjuju kao filmski kadrovi ili stripovske ilustracije prizivajući plejadu likova za koje nam se čini kao da smo ih već negdje sreli ili vidjeli, bilo u stvarnom životu bilo u kakvoj knjizi Bukowskog, Christiane F., filmu Quentina Tarantina ili Dannyja Boylea ili grafičkoj noveli kao što su „Bosanske basne“ Tomaža Lavrića. Ipak, svaka je sličnost s dosadašnjim umjetničkim djelima, baš i kao sa stvarnim ljudima, kako stoji na početku knjige – slučajna.
Riječ je osebujnom, autentičnom glasu, koji nam prepričava devedesete godine i poratna desetljeća iz dosad neviđene perspektive, glasom kakvim bi možda govorio Holden Caulfield Jeromea Davida Salingera da je bio s Balkana i da je bio – narkoman.
Protagonistova priča počinje sjećanjem na dječačku žudnju da postane pilot – da leti – no jedini let koji u depriviranim ratnim vremenima uspijeva ostvariti je metaforični let – na heroinu. Nemoguće je ne osjećati empatiju prema inteligentnom i agilnom mladiću, s obiteljskim backgroundom ljubitelja umjetnosti, prepunom želje da život jede velikom žlicom, kojem taj isti život u žlicu servira jedino mrvice bijelog ili žutog praha, ali je istovremeno užasavajući njegov nedostatak empatije odnosno afekta prema ljudima koji oko njega umiru prosutih crijeva, raskomadanih udova ili češće – predoziranjem i samoubojstvom, koje taksativno nabraja: Tanja – skočila s balkona, Suvad – metak, Linda – objesila se, Hare – snajper, Amer – kašika, Maja – tablete...
Feđa Štukan (FOTO: Kamerni teatar)
U književnom svijetu, naravno, takva perspektiva služi uvjerljivom ocrtavanju nošenja s teškim osjećajima i unutarnjih mehanizama koji upravljaju psihom ovisnika i otvaranju vrata u njegov, ali i ego kolektiva, odnosno društvenu izopačenost koja je postala nova vrijednost i modus vivendi.
Tko devedesetih godina nije imao sreću da bude podmladak nove društvene elite u nastajanju, zna kakav je miris i okus ulice, a sreće nije imala većina postjugoslovenskih mladih i opisi iz ove knjige će mu pobuditi sjećanja za koja je sigurno mislio da su mrtva; kad se droga uz pokroviteljstvo vrha države, od proizvođača do korisnika, propuštala u društvenu cirkulaciju brižnije nego hrana kako bi se mladost pasivizirala i tako umrtvljena bez otpora gutala pretvorbe, privatizacije i ostale –acije iz leksikona tranzicije.
Vrijedan dio romana je razgovor sa svećenikom čiji ton i patos neodoljivo podsjećaju na razgovor Camusova Mersaulta s ispovjednikom u kojem protagonist prvi put otkriva svoj bogati kontemplativni unutarnji svijet promišljajući o Srebrenici, bratoubilačkom ratu, zločinima, grijesima crkve te poput Mersaulta doživljava svojevrsni moralni preobražaj, ali i dalje zadržavajući tvrdu ravnodušnost prema bilo kakvoj religiji.
Cijela knjiga pisana je u ritmu neprekidnih izmjena depresija i euforija, neprestanog batrganja iz blata na sunce, ponovnog utonuća i iskapanja, a pred kraj kao da priča iskače iz tračnica. Teški, mračni, literarni stil zamjenjuje nešto nalik na hibrid objektivnog, izvještavačkog diskursa i dnevničkih zapisa. Protagonist se iz vječitog gubitnika pretvara u narodnog heroja koji predvodi masovne demonstracije protiv parlamenta i priča poprima obrise žurnalističkog govora. No ni taj dio nije neuvjerljiv i bez čari, jer nam i dalje servira epizode idealističkih zanosa i gorkih deziluzija, no tekst u cjelini gubi na književno-umjetničkoj ljepoti i koherentnosti.
Moguće je da je autorova intencija ulaskom u političko-aktivistički svijet bila da prikazom nezajažljive ambicije, pohlepe, sebičnosti i bešćutnosti plejade likova u parlamentu koje nam kao u galeriji izlaže zapravo pokaže grand finale sistema u kojem živimo posljednjih tridesetak godina, rezultat svega onoga što je tijekom prethodnog dijela romana dao naslućivati – da je ova gomila ušminkanih trbuhozboraca elita koju smo hranili i gradili sve ovo vrijeme i da smo, nažalost, nemoćni promijeniti postojeće stanje i da je bolje da svatko u tišini povučeno okopava svoj vrt i pusti da pokvareni vršni izbojci istrunu sami od sebe.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Blank
Isto kao i u Bosni devedestih u Slavonskom Brodu je bilo toliko droge da su cak neke cure koje sam poznavao iz gimnazije dilale travu.Policija je na pocetku rata bila dobrim dijelom na ratistu nije bilo skoro nikakve kontrole i bas je bio raspasoj.Dali je bolje danas po pitanju droge neznam.Ono sto znam da u Zagrebu nikad nije bilo toliko kokaina.Zadnjih godina je valjda postalo cool smrkati koku trava je sad vec bezveze.