Autor: Feđa Štukan

BLANK: Ispovijest koja ostavlja katarzičan učinak

BLANK: Ispovijest koja ostavlja katarzičan učinak

Nikola Leskovar

05. 05. 2020.

ocjena:
godina izdanja: 2019.
izdavač: 6yka
Najpotresniji dijelovi knjige možda i nisu oni ispovjedni i intimni, gledani unutarnjim očima, nego oni kad se uslijed neprestanog batrganja kroz život protagonistove oči podignu i svjedoče društvenim apsurdima, neuralgijama, osiromašivanju i klasnom raslojavanju. Pratimo ga u postrojbama mudžahedina, psihijatrijskoj ustanovi, kako tone u ovisnosti i pokreće sitni narko-biznis, nekoliko se puta izvlači pred overdoseom, gomila frendova mu je poumirala, kasnije postaje glumac, aktivist, skida se s droge, prebolijeva hepatitis C, gušterača mu je nagrižena, vozi paraglajdere i u ovom trenu okreće novu, praznu stranicu za ispisivanje – zato se po svemu sudeći knjiga zove "Blank" i nakon čitanja ostavlja katarzičan učinak. Priča je uvjerljiva, pripovijedanje teče, lik je živ, može ga se čuti kako viče, namirisati gnojne rane od uboda iglom, osjetiti šamare koje si lupa pred ogledalom.
BLANK: Ispovijest koja ostavlja katarzičan učinak

Pripovjedni stil romana „Blank“, poznatog bosanskohercegovačkog glumca Feđe Štukana, nalikuje na erupciju vulkana, kao da protagonist izbacuje užarenu lavu iz svoje unutrašnjosti na površinu papira podastirući čitatelju živopisne, teške i gorke slike koje se izmjenjuju kao filmski kadrovi ili stripovske ilustracije prizivajući plejadu likova za koje nam se čini kao da smo ih već negdje sreli ili vidjeli, bilo u stvarnom životu bilo u kakvoj knjizi Bukowskog, Christiane F., filmu Quentina Tarantina ili Dannyja Boylea ili grafičkoj noveli kao što su „Bosanske basne“ Tomaža Lavrića. Ipak, svaka je sličnost s dosadašnjim umjetničkim djelima, baš i kao sa stvarnim ljudima, kako stoji na početku knjige – slučajna. 

Riječ je osebujnom, autentičnom glasu, koji nam prepričava devedesete godine i poratna desetljeća iz dosad neviđene perspektive, glasom kakvim bi možda govorio Holden Caulfield Jeromea Davida Salingera da je bio s Balkana i da je bio – narkoman

Protagonistova priča počinje sjećanjem na dječačku žudnju da postane pilot – da leti – no jedini let koji u depriviranim ratnim vremenima uspijeva ostvariti je metaforični let – na heroinu. Nemoguće je ne osjećati empatiju prema inteligentnom i agilnom mladiću, s obiteljskim backgroundom ljubitelja umjetnosti, prepunom želje da život jede velikom žlicom, kojem taj isti život u žlicu servira jedino mrvice bijelog ili žutog praha, ali je istovremeno užasavajući njegov nedostatak empatije odnosno afekta prema ljudima koji oko njega umiru prosutih crijeva, raskomadanih udova ili češće – predoziranjem i samoubojstvom, koje taksativno nabraja: Tanja – skočila s balkona, Suvad – metak, Linda – objesila se, Hare – snajper, Amer – kašika, Maja – tablete...

Feđa Štukan
Feđa Štukan (FOTO: Kamerni teatar)

U književnom svijetu, naravno, takva perspektiva služi uvjerljivom ocrtavanju nošenja s teškim osjećajima i unutarnjih mehanizama koji upravljaju psihom ovisnika i otvaranju vrata u njegov, ali i ego kolektiva, odnosno društvenu izopačenost koja je postala nova vrijednost i modus vivendi.

Tko devedesetih godina nije imao sreću da bude podmladak nove društvene elite u nastajanju, zna kakav je miris i okus ulice, a sreće nije imala većina postjugoslovenskih mladih i opisi iz ove knjige će mu pobuditi sjećanja za koja je sigurno mislio da su mrtva; kad se droga uz pokroviteljstvo vrha države, od proizvođača do korisnika, propuštala u društvenu cirkulaciju brižnije nego hrana kako bi se mladost pasivizirala i tako umrtvljena bez otpora gutala pretvorbe, privatizacije i ostale –acije iz leksikona tranzicije. 

Vrijedan dio romana je razgovor sa svećenikom čiji ton i patos neodoljivo podsjećaju na razgovor Camusova Mersaulta s ispovjednikom u kojem protagonist prvi put otkriva svoj bogati kontemplativni unutarnji svijet promišljajući o Srebrenici, bratoubilačkom ratu, zločinima, grijesima crkve te poput Mersaulta doživljava svojevrsni moralni preobražaj, ali i dalje zadržavajući tvrdu ravnodušnost prema bilo kakvoj religiji.

Cijela knjiga pisana je u ritmu neprekidnih izmjena depresija i euforija, neprestanog batrganja iz blata na sunce, ponovnog utonuća i iskapanja, a pred kraj kao da priča iskače iz tračnica. Teški, mračni, literarni stil zamjenjuje nešto nalik na hibrid objektivnog, izvještavačkog diskursa i dnevničkih zapisa. Protagonist se iz vječitog gubitnika pretvara u narodnog heroja koji predvodi masovne demonstracije protiv parlamenta i priča poprima obrise žurnalističkog govora. No ni taj dio nije neuvjerljiv i bez čari, jer nam i dalje servira epizode idealističkih zanosa i gorkih deziluzija, no tekst u cjelini gubi na književno-umjetničkoj ljepoti i koherentnosti. 

Moguće je da je autorova intencija ulaskom u političko-aktivistički svijet bila da prikazom nezajažljive ambicije, pohlepe, sebičnosti i bešćutnosti plejade likova u parlamentu koje nam kao u galeriji izlaže zapravo pokaže grand finale sistema u kojem živimo posljednjih tridesetak godina, rezultat svega onoga što je tijekom prethodnog dijela romana dao naslućivati – da je ova gomila ušminkanih trbuhozboraca elita koju smo hranili i gradili sve ovo vrijeme i da smo, nažalost, nemoćni promijeniti postojeće stanje i da je bolje da svatko u tišini povučeno okopava svoj vrt i pusti da pokvareni vršni izbojci istrunu sami od sebe. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Blank