Kako je već na Lupigi objavljeno, Predin je otac pisca koji piše priče za djecu. Zoran je preuzeo nešto iz rakursa dječje književnosti kako bi mu u pisanju "Glavom kroz zid", prošle neke stvari koje bi čitateljstvo jednom starijem pripovjedaču možda uzelo za zlo, a kroz očuđenje i apsurd dječjih očiju opisao je društvo koje je proćerdalo sve što ga društvom čini. 

ZORAN PREDIN ZA LUPIGU: „Falsificiranjem povijesti se vraćamo u 19. stoljeće“

U pitanju su „blitzgeschichten“, odnosno priče trenutka, prije nego li kratke priče, koje su od prve do zadnje tehnički vrlo strukturirane, u dubinu ličnosti glavnih junaka ne zalazi se preduboko, a na dlanu je atmosfera koja se s ekrana odnosno papira čak previše olako prelijeva u čitateljevu maštu. Tako u uvodnoj priči "Najveća tajna Bledskog otoka" čiji je središnji lik tajanstveni svećenik s Bledskog jezera, aludira na čuveni međugorski spoj praznovjerja i masovnog turizma zaodjevenog u religiju. Predin uvodi suptilni glas radijske ili televizijske reportaže, potencirajući malograđanski rakurs iz kadra u kadar. Kroz pripovijest o australskoj obitelji srednje klase na proputovanju europskim nedođijama sasvim će nezamjetno zakucati čitatelja/icu u tekst. Na kraju priče, latentno ironični pripovjedač koji je cijelo vrijeme svoj glas držao u spikerski rezerviranom midlu, poručuje izravno, skoro pa novovalovskim pogledom, očima ravno u kameru - "Molim vas, nemojte nikome odati tajnu". 

Dobro, nećemo „spoilat“. U priči "Supermen i radna dozvola", domaće će čitateljstvo prepoznati posvojeni stil najpoznatijeg regionalnog satiričara, slavnog alkemičara apsurda, glas Borisa Dežulovića. 

Da jedno izvjesno vrijeme životima već jednog ozbiljnog postotka ljudi kojima se život sveo na robiju po pravilima malog i srednjeg poduzetništva, prevladava simbioza birokracije i crne kronike nikako nije novost u susjednim zemljama tranzicije. Frapantni pokazatelji koji upućuju kako je suvremena hrvatska birokracija uspjela svojom kafkijanskom zlokobnošću poraziti i prizvuk one austrougarske o koju se sa zebnjom priziva u udžbenicima povijesti, Predin je prelio u scenu dolaska Supermana pred Njegovo božanstvo činovnika, na šalter zavoda za zapošljavanje - taj oltar naših dana. 

Populistički pozitivnim i prpošnim stilom koji na svoj način priziva i podjebantski duh „Zločeste djece“ koja su se osamdesetih nadopunjavala s humorom sa stranica Mladine i Pavlihe. Supermena će naslijediti priča "Nije vrag, Adolf je odnio šalu" koja govori o vrijednostima današnjih studenata. Prisjetimo se da je u Sloveniji upravo vječna studentarija upletena u poluge vlasti prije nekoliko godina u neoliberalnom ključu krenula rušiti slavni Radio Študent koji danas, baš kao i ovaj portal, funkcionira od milodara svojeg slušateljstva/čitateljstva. Ovdje će Predin posegnuti za tonom biblijske poslanice i likovima-tipovima. Upoznajemo studente koji su "diplomirali" u debatnom klubu i novogovor poznaju bolje od političara, inzistirajući na pleonazmima, kao što je "napredni studenti", a pripovjedač razbacuje kritičku municiju poljem stilistike. To je vrla nova generacija koja inzistira na dihotomiji svega i nepovratno anulira svu i svaku plemenitost ideje - moderno i uspješno protiv originalnosti i samoniklosti, airbnb protiv couch surfinga. U ovoj se priči među autorove očite uzoru nameću doajeni novodobnog cinizma, prvenstveno Francois Begbeider i Chuck Palahniuk, uz krilaticu, "prodajmo se, dok se još može, sebe". 

Predin je sa svojim lirskim očnjacima ovaj put izvršio najtvrđi desant na našu sujetu (FOTO: Lupiga.Com)

Epistolarna novela "U nesreći upoznaš prijatelja" navlači nas u nekakav prozaični ormar - dugogodišnji ljubavnik obraća se istom onome mužu kojem s njegovom ženom već godinama nabija rogove radi pojave – Drugoga (budući da Predin operira i u alegorijama, pojava bi se mogla pretočiti i u ukazanje). Taj je Drugi ljubavnik-crnac koji je kao glasnik novih trendova zbližio aktivnog i pasivnog ovisnika o jednoj individualki u situaciji u kojoj su se našli lamentirati o moralu tek nakon što i sami bivaju prevareni. Priča se svakako može čitati na više razina, pogotovo u svjetlu demografske tenzije kakvu prizivaju raznorazni desničarski pokreti širom neoliberalne Europe. 

Naravno, postoje i slabija mjesta u ovakvom socijalnom kaleidoskopu, ako uzmemo u obzir da si je "Glavom kroz zid" uzeo pravo da svoj ironični žalac uperi na sve, da pošteđenih ne bude. U pripovijetci "Profesionalni alternativac s trnovom kunom" već je naslov poderao potencijal uravnoteženosti i svakome tko ovo pročita puno jasnije može biti zašto današnja izgubljena generacija, nazovimo je ovdje post-poletovskom, Predina smatra nereferentnom olupinom, koja u Srbiji kao svog pandana ima slavnog Caneta iz Partibrejkersa. Uostalom, kritika se uglavnom slaže da je čovo uskrsnuo Lačnog Franza radi čiste egolatrije s mlađim dečkima koji mu se previše ne petljaju u posel. Jer, u želji da nikome ne polaže račune, odnosno narodskim rječnikom - ne jebe živu silu, Predinov pripovjedač u "Profesionalnom alternativcu" poprima malo teži gard. I to prema kome? Okomio se na klince alternativce u trenutku nakon što ih je mlazni valjak neoliberalizma pomeo, kad nijedna deviza više ne djeluje kao da drži vodu, kad je fashion isisao svaku značajku subkulture secirajući snagom gentrifikacije sve te folklorne motive balavurdije koja je ostala bez luksuza iskustva koje će ih prevesti na drugu obalu. 

Čitamo, "Kad bi samodokazivanje unutar generacijski uvjetovane interesne skupine zahtijevalo samo ideje, vjerojatno to ne bi bio problem, ali profesionalni alternativac mora se dokazivati svojom kompletnom osobnošću. Što znači da mora preuzeti način govora, način ponašanja te na koncu i način odijevanja skupine kojoj bi htio pripadati. Preuzeti način govora čini mi se najmanjim problemom. Uživiš se i oponašaš. S ponašanjem je već malo teže, jer ti se vjerojatno ponešto učini lagano odveć djetinjastim. Ali vjerojatno se i to može razumski savladati, ako uspiješ biti neprestano usredotočeno oprezan, jer te već i najmanja pogreška može izdati...". A onda par pasusa dalje, "S modom kao statusnim simbolom nema šale. Onaj mlađi vršnjak, njegovani profesionalni alternativac kojim započinjem priču, nosi rastafarijanske kovrče, žarkozelenu Adidasovu trenirku i odgovarajuće Adidasove tenisice. Reggae od glave do pete. Njegova desna tenisica ima zavezane vezice, a na lijevoj su naizgled slučajno odvezane da ih može vući po podu dok hoda. Vi koji mislite da je to slučajnost, duboko se varate. Odvezana vezica je naime simbol otpora društvenim normama. Istina je da može uzrokovati ozbiljnu tjelesnu ozljedu u vožnji biciklom, a i pješice si usput možeš razbiti nos, ali deklarativno i neprestano alternativno izražavanje zahtijeva cijelog čovjeka. Svaka borba zahtijeva žrtve. A status profesionalnog alternativca masovni pokolj praktičnih promišljanja zdrave pameti." 

Predin je sa svojim lirskim očnjacima ovaj put izvršio najtvrđi desant na našu sujetu. Pitanje stoji, tko li to sve može izdržati. Postoji li Musilov čovjek bez svojstava i dan danas? Kažu upućeniji da je itekako živahan.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Fraktura