Horst Kahrs s Instituta za društvenu analizu Zaklade Rosa Luxemburg, bliskoj Ljevici (Die Linke), stručnjak je za pitanja klasne i socijalne strukture te izbornih preferenci pojedinih društvenih slojeva. U intervjuu smo razgovarali o razlozima uspjesima Alternative za Njemačku (AfD) i o tome koji slojevi stanovništva podupiru tu desnopopulističku i dijelom rasističku stranku, promjene u potpori drugim političkim strankama – s naglaskom na Kršćansko-demokratsku uniju Angele Merkel (CDU) te Ljevicu (Die Linke), probleme s kojima se suočava lijeva politika te vezu uspona AfD-a te neoliberalnih reformi u njemačkom društvu, odnosno ukupnog razvoja njemačkog kapitalizma. Za početak Kahrs kaže ovo:

- Njemačka politika dugo nije prihvaćala da će doći do masovnog priljeva izbjeglica. Dugo se tijekom 2015. godine raspravljalo da li ministar unutarnjih poslova prognozira prave brojeve i tako dalje. Nakon što se u kolovozu situacija zaoštrila, Angela Merkel je odlučila na određeno vrijeme otvoriti granice dok se situacija u Mađarskoj ne poboljša. S time su počele su rasprave o tome je li Njemačka useljenička zemlja i što ta odluka znači za čitav europski izbjeglički režim. Istovremeno je s AfD-om postojala partija koja već dugo iz nacionalne i nacionalističke perspektive promatra europsku politiku. Stranka je nastala na kritici spašavanja banaka tijekom velike financijske krize iz 2008. godine. Uspjeh su potom postigli s agitiranjem protiv spašavanja eura i južnoeuropskih zemalja, dakle trošenja njemačkog novca na nekonkurentne države. Nakon dolaska izbjeglica AfD je počeo s pričama da otvaranje granica šteti njemačkoj gospodarskoj snazi, vodi ugrožavanju nacionalnog identiteta (Überfremdung), šteti njemačkom narodnom tijelu i tako dalje. Nadalje, sve druge stranke su tu agitaciju AfD-a preuzele kao referentnu točku, odnosno na nju reagirale. U gotovo svim strankama pojedini političari počeli su iznositi slične argumente kao AfD i postavljati pitanje kako je moguće primiti toliko mnogo izbjeglica – od Horsta Seehofera iz Kršćansko-socijalne unije (CSU) do Sahre Wagenknecht i Oskara Lafontainea iz Ljevice (Die Linke). Nezavisno od toga što se zapravo mislilo, javno djelovanje takvih izjava je da se AfD-u indirektno daje za pravo. Odnosno oni su percipirani kao original, dok ih ostali slijede. Naravno, ljudi će radije glasati za original, smatrajući da će tako svim drugim strankama očitati lekciju. Pitanje je, dakle, hoćete li razvijati vlastitu alternativnu poziciju - humanitarnu izbjegličku politiku - ili ćete stalno popuštati AfD-u. Loš primjer je, također, Francuska, gdje se prividno socijalistički predsjednik sve više primicao Nacionalnoj fronti (FN). Time se zapravo poručivalo da je FN na pravom putom.

Znači, uslijed toga što su ostale stranke preuzimale određene stavove AfD-a, čitav se politički spektar pomaknuo udesno?

- Tako je.

Kojim se društvenim slojevima obraća AfD?

- Svima - ne postoji društveni sloj u kojem nema ljudi koji ih podržavaju. U početku je AfD imao natprosječnu potporu samozaposlenih, dakle u doba dok je Bernd Lucke bio predsjednik stranke, a Hans Olaf Henkel – nekadašnji predsjednik Saveznog udruženja njemačke industrije – njegov zamjenik. Radilo se o ekonomski orijentiranoj stranci koja je imala potporu i Udruge obiteljskih poduzetnika. Otkako je Lucke isključen - nakon što je izgubio borbu za moć unutar stranke - ona nema više toliku potporu tih slojeva. Sada natprosječne rezultate bilježi kod srednjeobrazovanih, a ispodprosječne kod niže i visokoobrazovanih. Podupiru ih industrijski radnici, stručni namještenici u uredima ili zanatlije, ljudi bez sveučilišnog obrazovanja, koji su do prije nekog vremena predstavljali klasičnu zaposleničku skupinu. Međutim, riječ je o profesijama koje su u rapidnom opadanju jer sve više zanimanja traži akademsko obrazovanje, što znači da su ti ljudi izloženi stalnom pritisku, a njihove profesionalne i životne perspektive sužene. Imaju sve manje nade za društveni uspon jer su sve pozicije zauzeli akademici. Dakle, u pozadini stoji snažno socijalno pitanje - „Koje su moje mogućnosti unutar ovog društva?“.

Konrad Adam, Frauke Petry i Bernd Lucke za čijeg je predsjedanja strankom AfD bila ekonomski orijentirana stranka, da bi se njegovim odlaskom stvari promijenile (FOTO: Wikimedia/Mathesar)

Kako tumačite odlične rezultate AfD-a na istoku Njemačke?

- Između ostalog, i slučajem. Izbori za više pokrajinskih parlamenata su u istočnoj Njemačkoj bili 2014. godine. Međutim, na nešto ranijim europskim izborima je AfD imao velike uspjehe i na zapadu. Da su tada na zapadu bili i pokrajinski izbori, prvi uspjesi AfD-a bili bi tamo - a ne na istoku. Potom, na istoku postoji ekstremna Nacional-demokratska partija (NPD), koja je godinama bila uspješna. Treće, nakon kraja DDR-a, zanimanja mnogih ljudi na istoku su s uvođenjem kapitalizma zapadnonjemačkog tipa preko noći obezvrijeđena. Iz pokrajine Saska-Anhalt je od 1991. godine do danas iselila oko četvrtina stanovništva – dakle, otišli su svi čije su kvalifikacije upotrebljive na drugim mjestima. U tim područjima živi sve manje ljudi, propada javna infrastruktura, ukidaju se policijska namještenja, zatvaraju se vrtići... Sve te teme je AfD snažno isticao tijekom izborne kampanje u Saskoj-Anhaltu. Veliki uspjeh stranke nije utemeljen samo na izbjeglicama, nego i time što su postavili pitanje što će biti sa selima i ljudima koji ne žele otići, nego tu živjeti.

Dosta se pisalo o prelasku glasača Ljevice AfD-u. Kako to protumačiti - da li time da AfD sada ima imidž protestne stranke, koji je prije imala Ljevica?

- Manji broj glasača AfD–a - oko deset posto - čine dosadašnji pripadnici glasačkog tijela Ljevice. Većina ljudi koji sada podupiru AfD prije su birali druge stranke. Međutim, brojevi izgledaju drugačije ako se pogleda koliki postotak glasača Ljevice je prešao AfD-u. U Porajnju-Falačkoj je dvadeset posto birača koji su 2011. godine glasali za Ljevicu prešlo AfD-u. Često to jesu glasači iz protesta - i to s klasičnom socijaldemokratskom pozadinom - zalažu se za socijalnu državu i pravdu, ali prvo za one koji tu već jesu. Iskustvo im kaže da, kada dolaze novi stanovnici, jednostavno se novac koji u socijalnom osiguranju postoji podijeli na više ljudi. Birači, vjerujem, ne podržavaju nužno stavove AfD-a, nego slijede logiku da će, glasajući za njih, razjariti sve ostale stranke i da je to najviše što je njihovim glasom moguće postići. Klasično protestno glasanje.

Kako biste sumirali ideologiju AfD-a i koliko je stranka povezana s desnim ekstremizmom?

- U stranci još uvijek postoje različite struje i oni više slijede strategiju pokreta, dakle, nastoje vidjeti koje snage i ljude mogu zadobiti i potom će u jednoj točki odlučiti kakva stranka žele biti. Postoji nacionalno-rasistička struja s istoka Njemačka te svjetonazorski konzervativci sa zapada. Ne znamo koji će od njih pobijediti, istina je da ovi prvi na svojoj strani imaju dinamiku radikalizacije. Što se veza s desnim ekstremizmom tiče, stvari su višeslojne – postoje različite mreže na desnici ili časopisi kao što je „Junge Freiheit“. Na lokalnim izborima u Hessenu vidjelo smo da je NPD uspio gdje god AfD nije istaknuo svoje kandidate. Znači, ako dođe do zabrane NPD-a, upravo bi AfD, pretpostavljam, za mnoge bio nova opcija. Što se Pegide tiče, njeni vodeći ljudi uvijek naglašavaju da nisu povezani s AfD-om, ali ne znamo kako stvari stoje s drugim ešalonom.

Kako biste ocijenili ulogu Angele Merkel? Ona je u svojoj karijeri uvijek, čini se, radila taktičke poteze bez čvrste svjetonazorske pozadine. Je li sada napravila nešto drugo?

- Nisam siguran u to da je odluka o otvaranju granica bila njena strateška odluka. Merkel je u prvom redu znanstvenica – prirodnih znanosti – a oni znaju da se procesi događaju i da je na njih moguće utjecati, ali ne i zaustaviti ih. Ponekad donese odluku o tome što se ne smije dogoditi – na primjer, zastupala je poziciju da Grčka ne smije biti isključena iz eurozone, jer su posljedice te odluke nepredvidljive, odnosno prostor mogućnosti bio je toliko velik da se nije moglo reći što bi se dogodilo. U ovoj situaciji je, s jedne strane, imala nastup u Rostocku s palestinskom djevojčicom koja se rasplakala, kada je čitava Njemačka vidjela „tvrdu“ kancelarku. Nakon toga je napravila selfie s jednim izbjeglicom kako bi korigirala tu sliku. Odluku o otvaranju granica je, mislim, ipak donijela zato što se nije moglo procijeniti kako će druge države reagirati na Orbánovo zatvaranje granica, pa je odlučila olakšati pritisak. Međutim, napravila je to samostalno, bez uzimanja u obzir ostalih članica Europske Unije. Time je otvorila bokove. Svi oni koji su prije škrgutali zubima zbog njene politike oko eura, dobili su priliku da je napadaju i blokiraju zbog njene nedogovorene odluke. Jasno je da je na izbjegličko pitanje, kao i na ostala globalna pitanja, moguć samo europski odgovor, a ne odgovori iz perspektive nacionalne države. Kada bi se svi ponašali kao Mađarska ili Austrija i zatvorili granice, svi problemi s izbjeglicama ostali bi Grčkoj i Italiji. Merkel to nije htjela, ali istovremeno nije imala pravi plan.

"Merkel je otvorial granice samostalnom odlukom, bez uzimanja u obzir ostalih članica Europske Unije. Time je otvorila bokove." (FOTO: Flickr/medienmagazinpro)

Kako vidite njenu poziciju unutar CDU-a?

- Ne znam koliko je velik tabor njenih kritičara, ali to pitanje možemo odgovoriti i na drugi način - a to je da ne postoji nitko tko može stati na njeno mjesto. Ne postoji alternativa Angeli Merkel.

Njena odluka o otvaranju granica ne samo da je prouzrokovala turbulencije unutar CDU-a, nego je došlo i do situacije u kojoj pojedini kandidati Zelenih i SPD-a podržavaju Merkel, a političari iz njene vlastite stranke joj se protive. Dakle, rascjep ne ide između stranaka, nego kroz njih?

- U Baden-Württembergu i Porajnju-Falačkoj su kandidati CDU-a – Guido Wold i Julia Klöckner – mislili da mogu zaustaviti prelazak glasača AfD-u time što će se distancirati od Merkel, dok su Winfried Kretschmann (premijer BW-a i tamošnji lider Zelenih) te Malu Dreyer (premijerka Porajnja i šefica lokalnog SPD-a) bili na istoj strani s kancelarkom. AfD je stvorio klimu - čemu je pridonio i Seehofer - da je Njemačka ugrožena od strane vanjskog neprijatelja. Znači, imamo kriznu situaciju, u kojoj kancelarka slijedi svoj kurs. Iako nije lako reći je li on ispravan ili nije, glasačima CDU-a nije se svidjelo to što su njeni vlastiti ljudi zauzeli distancu prema njoj, jer to znači da brod ostaje bez kapetana. Činjenica da političari CDU-a nisu poduprli vlastito vodstvo se ispostavila kao kontraproduktivna, a Kretschmann i Dreyer su odabrali dobru izbornu strategiju. Na površini se radilo o izbjeglicama, međutim zapravo je bila riječ o postavljanju prema kancelarki u kriznoj situaciji.

Izborne gubitke CDU-a nije moguće, nasuprot mnogim medijskim tvrdnjama, objasniti izbjegličkom politikom Angele Merkel.

- Nije moguće objasniti izbjegličkom politikom - ili nije moguće samo tom politikom. Primjer je Baden-Württemberg, gdje postoji snažno nacional-konzervativno krilo CDU-a. To su ljudi koji su već krajem osamdesetih glasali za republikance (desno-konzervativnu stranku, nakon 2000-ih uglavnom beznačajnu), koji su osvajali jedanaest posto glasova. Tamo je prisutna snažna kritika društvenih promjena povezanih s pravima homoseksualaca, seksualnom obrazovanju u nastavi i tako dalje, što je bilo definirano kao „borba protiv šezdesetosmaša“. CDU je pod vodstvom Merkel slijedio politiku ženskih kvota, društvene jednakosti, svega što ne odgovara konzervativnom svjetonazoru. Merkel je time CDU modernizirala i približila srednjim urbanim slojevima, što dijelom funkcionira. CDU ponovno ima uspjeha u velikim gradovima, ali je izgubio vezu s glasačkim slojevima u seoskim regijama koji se politički osjećaju bezdomno. Tada dolazi pitanje izbjeglica. Međutim, sumnji u CDU je bilo i ranije, recimo prilikom ukidanja vojne obveze, što je bio veliki tabu.

"Treba govoriti i o tome koju ulogu igra netrpeljivost prema islamu" - detalj s prosvjeda Pegide (FOTO: Flickr/strassenstriche)

Kako biste sumirali rezultate i pozicije drugih stranaka, prije svega SPD-a i Zelenih?

- SPD je oslabljen jer nema jasnog kursa. Stranka je uvijek bila uspješna onda kada je podjednako personificirala i privredni uspjeh i socijalnu pravdu. Recimo, u doba Willya Brandta i njegovog ministra financija, Karla Schillera, ili s Gerhardom Schröderom, koji je ostavljao dojam kao da razumije gospodarstvo, dok je istovremeno Oskar Lafontaine zastupao pravednost. Sigmar Gabriel sada sam pokušava oboje – s jedne strane progurati TTIP, a s druge postići nešto i za takozvane male ljude. Ili, tvrdio je da njegovi funkcioneri, svi akademici, ne znaju što misle obični ljudi, pa se preobukao i otišao kao privatna osoba na Pegidin skup u Dresdenu. Drugim riječima, on varira između pozicija, ne znate što on stvarno zastupa, a to stvara nepovjerenje. Što se Zelenih tiče, njihovi rezultati i nisu tako loši, u Porajnju i Saskoj-Anhaltu su na otprilike istoj razini kao i prije katastrofe u Fukušimi. Na izborima 2011. godine su zbog tog događaja vrlo ojačali, ali to nije bilo dugoročno održivo. Možemo spomenuti i da se zelena ministrica gospodarstva u Porajnju snažno zauzela za obnovljivu energiju, posve drugačije od Kretschmanna u Baden-Württembergu. On je također govorio o tome, ali istovremeno je svjestan da stotine tisuća radnih mjesta ovise o auto-industriji i da ne može uspjeti politika koja bi im bila frontalno suprotstavljena.

Spomenuli smo da sukobi po pitanju izbjeglica postoje i unutar Ljevice?

- Rascjepi još uvijek ne, ali prisutne su snažne rasprave. U osnovi se radi o pitanju nacionalne države, odnosno treba li se orijentirati na nacionalnu državu i postojeću socijalnu državu, s obzirom da ne ona ne postoji na europskoj razini. Zapravo su to dileme svakog političara na ljevici.

Ne radi se o pozicijama „za“ i „protiv“ izbjeglica?

- Jedno krilo stoji na univerzalističkom stajalištu – dakle, svatko tko ovdje dođe ima pravo i ostati. Drugi ističu da moramo pričati i o preraspodjeli, jer je nacionalna država ograničena, i moramo paziti da ne dođe do sukoba. Ne želim Lafontainu predbacivat da je neprijateljski raspoložen prema strancima, smatram da je svjestan da su takva stajališta raširena, i da bi jednostranom promocijom otvorenih granica ona još ojačala. Mislim da pitanje uopće ne glasi - podržavate li poziciju otvorenih granica ili ne. Osobno dijelim taj stav, ali odlučujući problem, o kojem se na ljevici premalo razgovara, glasi: kako progurati tu poziciju u društvu u kojem je to još uvijek manjinsko mišljenje, kako postići da to postane većinski stav?

Je li Ljevica dugotrajno oslabljena pojavom AfD-a?

- Potpora za crveno-crveno-zelenu vladu (njemački „rot-rot-grün“ je naziv za eventualni savez SPD-a, Zelenih i Ljevice na saveznoj razini, što je jedina šansa da Njemačkom vlada lijeva koalicija) je kod ljudi u radnoj sposobnosti - naročito kod muškaraca - oslabljena, ali kao što vidimo s uspjehom AfD-a, moguće su brze promjene. Poanta je da lijeva politika konačno mora shvatiti da ne može nastaviti sa starim obrascima, nego mora postavljati nova pitanja. Ne odustajati od socijalnih pitanja, nego uvidjeti kako se ona danas postavljaju. Tu sigurno spada i pitanje koje kompetencije pojedinac stječe u školi da bi se znao ophoditi u useljeničkom društvu? Ako postavite, recimo, pitanje o znanju engleskog jezika, vrlo brzo shvatite da ga jako mnogo ljudi ne može govoriti. Odakle im onda hrabrost ili sposobnost da se sporazumijevaju sa strancima? Ili pitanje interkulturalne kompetencije – zapravo bi svi u javnim službama morali posjedovati dodatne kvalifikacije na tom polju. Svakako, važno je i to da bi lokalno stanovništvo moralo imati predodžbu o tome da ima mogućnosti živjeti i negdje drugdje, a ne samo u vlastitoj regiji. Ljevica se mora angažirati i u seoskim sredinama, područjima sa starijim ljudima, i tako dalje. Mislim da postoji niz priča koje moramo pričati od početka, a ne se stalno vraćati na pitanje Agende 2010. (Agenda 2010 naziv je za opsežne liberalizirajuće reforme njemačkog tržišta rada i sustava socijalnog osiguranja koje je provela crveno-zelena vlada Gerharda Schrödera. Reforma je rezultirala smanjenjem nezaposlenosti i gospodarskim rastom, uz istovremeni porast siromaštva i nejednakost te stagniranje plaća). Već je 2009. ili 2013. godine bilo vidljivo da se ta priča iscrpila i da se ljudi pitaju – „Ako izgubim Hartz IV, tada ne mogu dobiti ništa?“ Istovremeno, cijela priča o uvođenju Agende jednostavno nije više u stanovništvu prisutna. („Hartz IV“ je zapravo naziv četvrte u nizu reforme tržišta rada pokrenutih u sklopu Agende, nazvane po ministru Peteru Hartzu. Međutim, u javnosti je „Hartz IV“ postao sinonim za Arbeitslosengeld II, odnosno naknadu za nezaposlene, pa čak i za milijune pripadnika siromašnih društvenih slojeva i njihov društveni milje).

"Naša solidarnost protiv njihovog straha" (FOTO: Flickr/strassenstrich)

Međutim, na početku razgovora istaknuli ste da AfD dio potpore duguje i činjenici da je riječ o ljudima koji nemaju izgleda za uspon u ovom društvu. Postoji li veza između uvođenja neoliberalnih reformi u Njemačkoj, dakle Agende 2010, i neprijateljstva prema strancima, odnosno straha od izbjeglica?

- Veza postoji i s Agendom 2010, ali rekao bih da postoji snažna veza s čitavim njemačkim privrednim sustavom temeljenim na izvozu, gdje raste samo taj sektor i plaće u profesijama vezane za njega. Sve veći broj ljudi dolazi do slijedećeg zaključka: „Neće biti bolje, i jedino što možemo je paziti da ne bude lošije.“ Ukoliko kao maksimum očekivanja usvojite želju da vam ne bude lošije nego li jest, tada je svaka novopridošla osoba prijetnja po sebi – jer uopće ne možete pretpostaviti kako da s njim bude bolje.

Objašnjava li to i činjenicu da je upravo s dolaskom ovih izbjeglica pitanje useljavanja postalo tako centralno za njemačku politiku, premda je u zemlji već i prije ovog izbjegličkog vala živjelo više od šesnaest milijuna ljudi imigrantskog porijekla?

- Do sada smo migracije poznavali samo ili kao dolaske Gastarbeitera koji smo ovdje doveli i koji su potom ostali, ili – što je bio drugi veliki kontingent – dolazak Nijemaca iz Rusije (Russlanddeutsche). Također, došlo je oko milijun građana DDR-a koji su 1989. godine prešli na zapad, kao i određeni broj izbjeglica iz Jugoslavije. Ali, situacija u kojoj su odjednom došle stotine tisuća ljudi iz posve drugih dijelova svijeta je nova, a pri tom je riječ o ljudima koji ne govore njemački niti se mogu pozvati na to da su njihovi preci prije petsto godina iselili iz Njemačke u Besarabiju ili tako nešto. Treba govoriti i o tome koju ulogu igra netrpeljivost prema islamu, odnosno kako se konstruiraju „mi“ i „vi“. Orbán ne brani samo Mađarsku, nego Europu, odnosno kao što bi rekla Pegida, kršćanski zapad. Govoreći o izbjeglicama, zapravo vodimo raspravu koja skreće s pravih problema ovog društva. Prva stvar je da unatoč gospodarskom rastu većina ljudi stječe iskustvo da za njih više nema rasta plaća, nego one stagniraju. Rast postoji samo za visokokvalificirane, akademike i tako dalje. Sve više ljudi ima osjećaj da obećanje ovog socijalno-tržišnog gospodarstva - koje glasi da ono stvara blagostanje za sve i da svi imaju pravo na uspjeh, samo ako se potrude – nije realno. Ankete pokazuju da je Njemačka za sve više ljudi klasno društvo, a ne društvo temeljenu na uspjehu (Leistungsgesellschaft – meritokracija). Drugo, Angela Merkel je, nastupajući prije nekoliko mjeseci na skupu mladeži svoje stranke, poručila da smo „Do sada poznavali globalizaciju samo kao svjetsko prvenstvo u izvozu“, a sada upoznajemo i drugu stranu – ljudi dolaze k nama. Kao što bi Marx rekao, ljudi prate tokove kapitala. Odnosno, globalni gospodarski tokovi mogu pokrenuti migracije, i ovu zemlju treba na to pripremiti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album

Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta "Migrantska kriza - Njemačka i Europa" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima