„Kod dosta grupa su prepoznatljivi uticaji Discipline kičme, muzički ili tekstualni. Imaš sad i bas+bubanj postave, no svi se nešto snebivaju kad treba da navedu glavnog uzora. Da nisam aktivan, verovatno bi bilo drugačije“, otvoreno govori Dušan Kojić Koja, osnivač Discipline kičme, u razgovoru za Lupigu. I nakon više od 35 godina bogate karijere na pozornici i dalje Koja zrači žestokom energijom. Nečija autorska muzika, tvrdi, ne može biti državno dobro, a na „slučaj Montažstroj“ koji ga je „prozvao“ zbog zaštite svojih autorskih prava što je rezultiralo otkazivanjem performansa „Mali čovjek želi preko crte“, ironično će dometnuti - „baš sam zabrinut, mnogo mi je teško zbog toga“.

Čitateljima Lupige Dušana Kojića – Koju, vjerujemo, ne treba posebno predstavljati. Radi se vrhunskom basistu i tekstopiscu, čovjeku koji je muzičku karijeru započeo u bendu Milana Mladenovića Limunovo drvo, koji će se nešto kasnije pretvoriti u Šarla akrobatu. Nakon razlaza s Mladenovićem i Ivanom Vdovićem, osnovao je Disciplinu kičme, koja je, uz neke prekide, na sceni prisutna gotovo 35 godina. Stoga krenimo …

Koja tijekom nedavnog nastupa u zagrebačkoj Močvari (FOTO: Valentina Cetin/ziher.hr)

Kazališna predstava 'A gdje je revolucija, stoko?' koja se bavi revalorizacijom supkulturnih nasljeđa izmjestila te je na brisani prostor prozivajući te radi branjenja vlastitih autorskih prava... Kako živimo u vremenima u kojima odvjetnici, već i doslovno reketare sirotinju, kakvo bi to slovo zakona trebalo štititi umjetnike? I, jesi li sam član nekog umjetničkog udruženja?

- Led Zeppelin su izgubili sve sudske sporove vođene protiv njih u vezi autorstva, pa su posle vansudskih poravnanja obavezni da svugde potpisuju autore od kojih su pozajmili ideje, dakle unazad, još od I albuma pa nadalje. Inače, da, član sam par muzičarskih i kompozitorskih udruženja iz raznoraznih razloga vrlo praktične prirode. Što se brisanog prostora i nekog nemuštog prozivanja tiče, baš sam se zabrinuo i evo mnogo mi je teško zbog toga.

U hrvatskoj javnosti čujemo kako će Universal Music Group kupiti cijeli katalog Croatia Recordsa, odnosno Jugotona, iako je katalog proglašen državnim dobrom. Ti nisi objavljivao za njih, ali što misliš da takav transfer nosi i polučuje? Meni kao promatraču to može naličiti i na predizborno obećanje.

- Šta god to značilo, ne znam koliko i kako će autori biti zadovoljeni, jer to je jedino što mene tu zanima. Ne može nečija autorska muzika biti državno dobro, kako to? Mislim, sve može, pod pritiskom i ucenom...

Danas umjetnici pribjegavaju raznim oblicima kampanja za postprodukciju i objavljivanje svojih projekata i izdanja, evo čak i legendarni redatelj Alejandro Jodorowsky skuplja novac preko Kickstartera! Kako je došlo do suradnje s Mascomom koji objavljuje vaš box set?

- Mascom je ponudio najbolje uslove, tako da nije bilo potrebe za Kickstarterom, Indie go go i sličnim stvarima, zasada.

Na box-setu nalazi se opus koji je i danas izazovan za klince, a pored nespornih umjetničkih vrijednosti čak i populistički istovremeno. Što ti se čini, koji su to autori i izvođači na sceni koji bez tvojih pjesama vjerojatno ne bi bili to što jesu?

- Kod dosta današnjih alternativnih grupa u regionu su vrlo prepoznatljivi uticaji Discipline, muzički ili tekstualni, imaš sad i bas+bubanj postave, no svi se nešto snebivaju kad treba da navedu glavnog uzora. Da nisam aktivan, verovatno bi bilo drugačije. U prvom periodu devedesetih, primetio sam ovde dosta bendova sa duvačima u postavi koji pokušavaju da spoje new wave i funk, ali to je uvek na kraju povuklo na Red Hot Chili Peppers. Uvek je tu ta neka gitara koja sve kvari, odnosno i bas i gitara sviraju neki šablonski beli funk. Kasnije se tu umeša i folk motiv, naravno i eto punih hala i arena. Posle su se pojavili neki momci koji su počeli da mi skidaju fazone sa pedalama, trance i slično. Da ne zaboravim strane izvođače, koji su možda slučajno nabasali na ovaj zvuk, doduše 20 i 30 godina posle – Death From Above 1979 ili Royal Blood. Ali, najzanimljivije su mi neke izjave ili intervjui trenutno aktuelnih i popularnih grupa i izvođača u regionu, kad kažu da su slušali Disciplinu kičme. Međutim, to se u njihovom izrazu nikako ne čuje, izgleda kao da im je na istoj kaseti bilo još nešto randomly snimljeno, pa su pomešali šta je šta.

Ne može nečija autorska muzika biti državno dobro, kako to? (FOTO: Valentina Cetin/ziher.hr)

S obzirom da su tvoje pjesme i na Deezeru možeš li reći koje to od njih i danas najbolje pronalaze put do publike?

- Ne vodim evidenciju. “Samo disciplina” je bila dugo vremena na prvom mestu, ako to nešto znači. Međutim, previše je tu računanja i prizemne matematike za mene.

Pored činjenice da sviraš bas-gitaru na nekonvencionalan način, a kako je poznato nisi ništa manje verziran niti kao solo-gitarist, znaš li slučajno svirati i bubnjeve? U kojim se okolnostima desio trenutak u kojem si shvatio da se u paralelnu stvarnost možeš odlijepiti već samo s bas-gitarom i bubnjem (Žike Todorovića)?

- Znam kako se sviraju bubnjevi, i razdvojene su mi ruke i noge, što je osnovna stvar za bubnjara, ali ne bih mogao celu stvar od tri minuta da odsviram, nema šanse. No, mogu da pokažem bubnjarima šta treba da sviraju, ako već ne mogu rečima da im to objasnim. Tako je bilo od samog početka. Inače, prvi bubnjar Discipline je bio Kele (Nenad Krasavac, bivši menadžer Šarla akrobate) s kojim sam i osnovao bend. Disciplina kičme je počela paralelno sa Šarlom da funkcioniše, tako da sam ja po raspadu Šarla već imao i pesme i bend. Na primer, “Pečati” i “Mozak” s prvog albuma Discipline kičme su pesme koje je i Šarlo svirao.

Kičmu su u kulminaciji krajem osamdesetih sačinjavali autorski glazbenici i iz Zagreba i iz Beograda, naznačujući konture jednog metropolitanskog kulturnog prostora, čime se osim DJ-a, danas može pohvaliti možda jedino Damir Imamović, izvođač autorskog sevdaha koji živi u Sarajevu, basist mu je iz Beograda a udaraljkaš iz Zagreba. Bi li se i danas opet upustio u takav životno-umjetnički stil?

- Usnoharmonikaš Igor Djeke, koji je s nama nešto više od godinu dana, je iz Vinkovaca. Tako da to nije problem. 

U vrijeme postojanja časopisa Džuboks aktivno si sudjelovao u praćenju 'scenskih zbivanja' potpisujući se kao Novica Talasić, a svoju si kreativnu ludost upregnuo i kroz TV-emisije. Što misliš, zašto u rock-kritici nema toliko žena?

- Zanimljivo pitanje. Ono što sam uspeo da primetim je da ženske osobe ne pridaju toliko važnosti imenima i podacima - ko je kad šta snimio, koje godine je izašao taj album, jednostavno im to nije bitno i nemaju tu manijakalnu osobinu memorisanja svakakvih, često nevažnih detalja oko rock mitologije koja muškarce krasi. Osim izuzetaka, naravno.

"Ženske osobe nemaju tu manijakalnu osobinu memorisanja svakakvih, često nevažnih detalja oko rock mitologije koja muškarce krasi" (FOTO: Valentina Cetin/ziher.hr)

Album "Dečija pesma" je sa svojih više verzija bila svojevrsna diverzija - singl koji je metastazirao u LP... Varam li se ako pomislim da je etos te ideje bio art-rockerski, iako je po tvojoj ikonografiji vidljivo da si ga ponajviše crpio iz popularne kulture - filma, stripa, dizajna i naslovnica ploča?

- Diverzija da, a art rock nikako. Ideja oko “Dečije pesme” je sigurno, koliko mogu da se setim, imala veze sa singlovima koji imaju po četiri verzije i cut-ova npr. “Time zone” John Lydon i Afrika Bambaataa ili Bambaataa i J.Brown, s tim da smo ovde imali malo više verzija od četiri...

Ako gledamo na zanatskom planu, zadnji veliki basisti rocka bili su Sandman iz Morphinea i Claypool iz Primusa... Doživljavaš li uštekavanje električne gitare u bas-pojačalo Josha Hommea iz Queens of the Stone Age/Kyuss isto tako nekim pomakom?

- To je verovatno i nešto najuzbudljivije u tom bendu, jer nisam baš najveći fan QOTSA, više mi se dopada Kyuss ili pak Desert Sessions, a najviše Brant Bjork i naravno EODM. Čak i Mondo Generator koji su svirali pre par godina u SKC-u, za 60 ljudi. Ono što čujem kod QOTSA je evidentna namera američkog benda da svira englesku dekadentnu muziku, sa svim onim nežnim proruskim vokalima. Opet, zbog toga su i prošli. Iščašenje, horor, skandal to je ono što u muzičkoj industriji uvek prolazi i što industrija traži. Više mi, na primer, znači iščašenost Black Bananas, muzički i vizuelno.

Kako objašnjavaš da se dubstep - jedan od britanskih underground žanrova, tako brzo raširio i rasplinuo? Ako si pratio...

- Pa dubstep zaista zvuči kao totalno smišljen i veštački pravac, mnogo više nego bilo šta pre toga. A kad je taj beat ušao u fudbalske himne i reklamne poruke, sigurno se rasplinuo. Sva ta muzika nastaje neorganskim putem, pomeranjem ili muteovanjem delova bubnja na timelineu nekog Q-basea ili čega već, na kompjuteru. Obratio sam pažnju na Death Grips, ali mi se čini da je to opet isforsirano, frka radi frke.

Ako nije tajna, kako će se zvati vaš sljedeći službeni album i kad izlazi?

- Ne znam to sada, naziv je zadnji deo procesa nastajanja albuma, uskoro ćemo to snimati, sadržaće i poslednja dva singla “Samo disciplina” i “Ovisnik o moći” u integralnim verzijama, a kad će se pojaviti, ne bih prognozirao.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Valentina Cetin/ziher.hr