Hrvatski film je ove godine ostvario prvi opipljivi međunarodni uspijeh, film "Zvizdan" Dalibora Matanića je osvojio nagradu žirija u "Un Certain Regard" programu na festivalu u Cannesu. Znak je to da je nešto konačno proradilo i pomjerilo se s mrtve točke. Međutim, u svom prošlomjesečnom intervjuu za "Jutarnji", redatelj je rekao kako je jedan od glavnih problema hrvatskog filma neadekvatnost obrazovnih institucija, prije svega ADU (Akademije dramskih umjetnosti) koja djeluje kao kočničar razvoja mladih autora.

Možda ova primjedba nije upućena s prave adrese, pošto je Matanić jedan od rijetkih hrvatskih autora s kontinuitetom snimanja filmova, ali daleko od toga da u njoj nema neke istine. Autori koji bi se čisto kalendarski smatrali “srednjom generacijom” ovih godina su ili će tek “izbaciti” svoj prvi, drugi ili treći film. Mlađi nerijetko dugo čekaju na proboj, a većinu filmova snimaju autori koji su diplomirali još u vrijeme Jugoslavije.

Nas, međutim, zanima kako mladi autori i autorice, još uvijek studenti ili tek netom diplomirali, vide sebe i svoju ulogu u budućnosti hrvatskog filma. Razgovaramo s Paulom Skelin, dvadestrogodišnjom autoricom iz Splita. Ona je završila dodiplomski studij filma i videa na UMAS-u (Umjetnička Akademija u Splitu) i priprema se nastaviti studij na ADU u Zagrebu. Njen kratkometražni film "Oče griješio sam" prikazan je na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma.

Kakva su ti iskustva s Akademijom u Splitu? Jesi li imala podršku mentora? Jesu li vama studentima davali smjernice ili su vas ohrabrivali da se tražite kroz praktični rad?

- UMAS - akademija u Splitu mi je davala mnogo slobode i da, motivacije da se pronalazimo u toj slobodi i da pronađemo osobno autorstvo i kreativnost. Imala sam veliku podršku mentora prof. Dan Okija kod kojeg sam imala završni rad - scenarij za srednjometražni film. Nekad se znalo dogoditi da se u toj slobodi izgubimo jer možda nemamo dovoljno iskustva i nismo dorasli nekom profesionalnom svijetu pa se pronalazimo, no na kraju uvijek bi proizašao dobar rad u koji je uloženo mnogo truda.

Kolika ste sredstva u prosijeku imali na raspolaganju? Može li se s time raditi i koliko?

- Oprema je bila dostupna za sve studente film i videa, no nažalost kako se radi o dva fotoaparata, a nas je 25 dogovarali bi se kada i kako. Zvuk i svjetlo je bilo teže kombinirati jer je samo jedan set i samo jedan komplet opreme (svijetlo, snimanje zvuka), no ipak uspjela sam snimiti svoj film od 20 minuta, koji je produkcijski bio zahtjevan, ali sve je moguće pa i telefonirati i dodavati se opremom stalno.

Kakva su ti očekivanja od Akademije u Zagrebu? Što misliš da ćeš tamo naučiti i raditi?

- ADU može mnogo doprinijeti i pomoći mi u mojem daljnjem obrazovanju. Filmski svijet u Zagrebu je velik i moćan i u principu nije lako biti dio njega, konkurencija je velika, ali dobiti znanje od profesora koji imaju mnogo iskustva i radova iza sebe znači jako puno. Mislim da bi na Akademiji bila u konstantnom pokretu i da bi rad bio vrlo interaktivan s glumcima, snimateljima, montažerima ...

A van Akademije, u smislu neformalnog obrazovanja?

- U Zagrebu ima mnogo kvalitetnih produkcija, radionica i škola filma, aktivno je i živo, pogotovo za mlade. 

Nisi primljena ove godine. 

- Nisam upala... Imala sam tri zahtjevna projekta za UMAS, radila sam na njima cijelo ljeto i nisam se stigla pripremiti. Mislim i da treba malo biti dio toga svega, biti u tom krugu, družiti se i stvarati veze. I na taj način ti je lakše. A to je plan za iduću godinu. Snimit nešto, napisati i biti dio filmskog kruga u Zagrebu.

Jesi li razmišljala o drugim akademijama u regiji, recimo u Beogradu, Sarajevu ili Ljubljani?

- Razmišljala sam o drugim akademijama, ali sam se više fokusirala na Zagreb - možda jer sam mislila da mi je lakše, ali u principu to nije istina, jer sam Split kao grad je već totalno druga priča od Zagreba. Ali razmislit ću još, možda uistinu za iduću godinu uzmem u obzir i druge akademije i možda se prijavim.

Što poslije akademije?

- Poslije svašta. Svijet čeka. Vrata su širom otvorena. Želim se posvetiti dugometražnom filmu, poslije radu na nekim visokobudžetnim produkcijama. Korak po korak, iskustvom do što boljeg filma.

Misliš li da imaš šansi živjeti od filmske umjetnosti, s obzirom na to da rijetki autori mogu ostvariti kontinuitet snimanja filmova, a veliki broj diplomiranih režisera i scenarista, naročito mlađih, rijetko radi u struci, a više “tezgari” po televizijama i reklamama?

- Moj moto je da se dokazuješ trudom i voljom i pokazuješ koliko možeš. Kad radim film, radim ga iz osjećaja, iz neke dubine osobne... Ne iz koristi. Nadam se da se to nikada neće pretvoriti u materiju koju će netko kontrolirati... Znači, kad radim film osjećam se neograničeno i slobodno i voljela bih da to tako ostane u budućnosti, kad bih mogla nešto novca od toga dobiti. No to mi nije cilj. Ne zanimaju me televizije i reklame, mislim da bi se osjećala pomalo licemjerno, radije bih radila neke druge stvari, poput osnivanja radionica i udruga, filmskih ili fotografskih.

Kako ostvariti karijeru? Gdje – u Hrvatskoj ili vani? Isplati li se kvaliteta? Jesi li pokušala s internacionalnim festivalima?

- Ne znam i nemam iskustva kako doći do internacionalnih festivala. No mislim da bi me, na primjer ADU, tome mogao naučiti i motivirati. No polako, prvo mislim da je potrebno se u Hrvatskoj zapečatiti i razgranati, a onda poslije polagano dalje...

Što ti, kao mlada autorica, misliš o trenutnom stanju u hrvatskoj kinematografiji? Ima li tu mjesta za tebe?

- Mjesto je teško pronaći, apsolutno. Teško se iskazati i dokazati nekom da si baš ti taj i da baš ti zaslužuješ titulu profesionalnog filmskog autora. Po meni, hrvatska kinematografija se diže na noge, pogotovo ove godine s nekoliko odličnih filmova kao što su "Zvizdan" i "Ti mene nosiš"... U filmu treba pokazati koliko si dubok i koliko te zapravo "tuđi životi" zanimaju da ih pretvoriš u pokretnu sliku. To je umjetnost u kojoj otkrivaš sebe. Nije stvar hrvatskog filma, nego osobnosti. Svaki film je osobnost, naravno dok je umjetnost i dok je kreirana iz srca.

Možemo li nešto tvoje objaviti na portalu?

- Možeš objaviti pretposljednji. "Oče griješio sam".

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".