Tekst Gordana Duhačeka prenosimo s portala Crol.hr

“Moje ime je Gordan, imam 43 godine i patim od internalizirane homofobije.” Tako zamišljam svoju prvu rečenicu na okupljanju imaginarne grupe podrške ljudima koje muči internalizirana homofobija.

Odmah ću navesti definiciju internalizirane homofobije, ravno s Wikipedije: “Internalizirana homofobija odnosi se na negativne stereotipe, uvjerenja, stigmu i predrasude o homoseksualnosti i LGBT osobama koje osoba s istospolnom privlačnošću okreće prema sebi, neovisno o tome identificira li se kao LGBT osoba ili ne. Učinak tih ideja ovisi o tome koliko i koje su od njih LGBT osobe svjesno i podsvjesno internalizirale. Ova negativna uvjerenja mogu se ublažiti obrazovanjem, životnim iskustvom i terapijom, posebno s gay-friendly psihoterapijom. Internalizirana homofobija također se odnosi na svjesna ili nesvjesna ponašanja za koja osoba osjeća potrebu promicati ili usklađivanjem s kulturnim očekivanjima heteronormativnosti ili heteroseksizma. To može uključivati potiskivanje i poricanje u kombinaciji s prisilnim vanjskim prikazivanjem heteronormativnog ponašanja u svrhu prikazivanja ili pokušaja da se osjećate 'normalnim' ili 'prihvaćenim'. Drugi izrazi internalizirane homofobije također mogu biti suptilni.”

Obratite pažnju na konstataciju da se “ova negativna uvjerenja mogu ublažiti”. Dakle, ne posve ukinuti, i to iz jednostavnog razloga što je to nemoguće ostvariti sve dok živimo u heteroseksističkom i heteropatrijarhalnom društvu. Ali, svi živimo u takvim društvima, na kojem god kontinentu svijeta obitavali. Razlikuju se, naravno, po stupnju heteroseksizma. Što manje, to bolje.

Trebale su mi godine da osvijestim autohomofobiju

Heteropatrijarhat svim LGBT ljudima na ovom svijetu od malih nogu ubrizgava internaliziranu homofobiju (te naravno internaliziranu bifobiju i transfobiju) u svaku stanicu tijela, pri čemu kao svoje najubojitije oružje koristi ormar. O tome sam svojedobno pisao u tekstu “Heteropatrijarhat je laž, homoseksualnost je istina”, pa se neću ponavljati.

Obratite pažnju i na konstataciju da se negativne ideje i stavovi o homoseksualnosti i LGBT ljudima internaliziraju “svjesno ili nesvjesno”, te da kod LGBT ljudi proizvode “svjesna ili nesvjesna ponašanja”. Drugim riječima, kad god sam naletio na LGBT čovjeka koji me je uvjeravao da u njemu nema internalizirane homofobije - odnosno autohomofobije kako je često u LGBT zajednici kolokvijalno nazivamo - bilo mi je jasno da sam naletio na LGBT čovjeka koji pati od internalizirane homofobije, samo što to još nije osvijestio.

Trebale su i meni godine da autohomofobiju osvijestim. Pritom sam imao i dosta sreće i srednjoklasnih privilegija za ispomoć.

Prvi privilegij koji sam imao je što sam s 12 godina, kada sam počeo shvaćati vlastitu homoseksualnost, znao to učiniti i imao priliku u stručnoj literaturi majke liječnice pročitati, otprilike, da je homoseksualnost uobičajena varijacija ljudske seksualnosti, ali na koju se u mnogim društvima negativno gleda i progoni i kažnjava.

Koliko još gej 12-godišnjaka ima priliku skinuti s kućne police tad najnovije izdanje knjige “Psihijatrija”, te znati - jer ima roditelje koji su ga već naučili što je kazalo pojmova - da na kraju pod slovom “H” može naći na kojoj se stranici govori o homoseksualnosti?

“Nisam ja problem, ja sam normalan, problem je okolina”, zaključio je 12-godišnji Gordan i tako se jednom zauvijek riješio bilo kakvih homofobnih ideja o homoseksualnosti kao bolesti, što je opće mjesto (auto)homofobije. Koja sreća!

Emancipacija kroz Povorku ponosa

Drugi privilegij koji sam imao je što sam, hvala Bogu, odrastao u ateističkoj obitelji. Tog privilegija sam postao svjestan nakon što sam upoznao LGBT ljude koji su odrastali u religioznim obiteljima. Mnogi od njih su godine života potrošili na to da se oslobode monstruoznih ideja o tome kako će gorjeti u paklu jer su LGBT, da su odvratni grešnici ili što već. Ja ni sekundu svog života nisam potrošio na to. Koja sreća!

Treći privilegij je bio što sam imao priliku otići na studij u Beč, gdje sam onda otkrio Povorku ponosa (Regenbogenparade), koja je na mene imala ogroman emancipacijski učinak u političkom smislu.

Svi moji prijatelji čuli su tu priču: prve godine s mješavinom straha i fascinacije gledam Povorku ponosa sa strane, druge godine bojažljivo hodam u njoj, treće već plešem na kamionu, četvrte radim kao zaštitar kamiona gej kluba Why not?, a pete sam jednostavno sve prespavao jer sam cijelu noć prije partijao.

Tu je i privilegij mogućnosti pristupa bogatoj biblioteci Bečkog sveučilišta, ali i bečkim gradskim bibliotekama, u kojima sam mogao posuđivati i čitati raznoliku LGBT literaturu. Možda najvažnije, dok sam živio u Beču, nikad nisam čuo da je netko doživio gay bashing, a kamoli da se meni nešto tako dogodilo, što je samo ubrzalo i olakšalo moje autanje. Koja sreća!

U Beč sam 1998. došao kao autohomofobna ormaruša, koja se, doduše, želi autati, a iz Beča sam 2003. otišao kao out & proud peder, koji itekako ima problema s autohomofobijom, ali uopće nema pojma o tome.

Nisam mogao izustiti da sam gej

Npr. kad sam se prvi put pokušao autati jednoj prijateljici, za koju sam pritom sto posto znao da bi me podržala, doslovno nisam mogao izreći da sam gej. Ta riječ u tom trenutku nije mogla izaći iz mojih usta, iako sam ja to htio. Toliko je autohomofobija u meni bila snažna.

Kad sam se konačno godinu dana kasnije autao, autao sam se kao biseksualac. Komedija! Trebalo mi je još oko pola godine da završim sa šaradom biseksualnosti i dođem do deklarirane homoseksualnosti, a imao sam i sreću da su manje-više sve reakcije bile pozitivne i ohrabrujuće.

No, kad iz današnje perspektive pogledam, recimo, moj tadašnji strah od toga da neki od mojih strejt frendova ne pomisli da me privlači, jasno mi je da je taj strah bio ništa drugo nego moja autohomofobija. Internalizirao sam ideju o homoseksualnom predatorstvu, pa htio dokazati da ja nisam takav. O mom tadašnjem bottom shameu malo kasnije, ali što je to nego autohomofobija?

Život u Beču učinio je čuda za moju političku emancipaciju, ali nju nije pratila i ekvivalentna psihološka, niti seksualna emancipacija. To nisam uspio shvatiti, jer je politička emancipacija donijela sa sobom i ograničenu psihološku, pa sam kao 23-godišnjak, uvjeren u vlastitu briljantnost i hrabrost, zaključio da sam autanjem došao do gej Mount Everesta. To je to, nema više, sve sam sredio!

A istina je da je autanje ključan korak u oslobađanju od najgorih izraza autohomofobije, ali nikako i kraj unutarnjeg čišćenja od tog heteropatrijarhalnog otrova.

Sjećam se i da sam u jednom trenutku frendove zamolio da naokolo počnu svima “tračati” da sam gej, jer se meni ne da više voditi jedan te isti razgovor na tu temu. Htio sam da svi znaju, što je, shvatio sam kasnije, tipično za “identity pride” fazu po modelu psihologinje Vivienne Cass.

Prvi gay bashing i napad panike

U Beču sam i došao do stava da je “ideologija iznad psihologije”, što sam samouvjereno kasnije ponavljao kao aktivist u Zagreb Prideu. I danas to mislim, ali je moj tadašnji promašaj bio što sam time a priori odbacio relevantnost psihologije, umjesto da sam shvatio koliko i kako je i ona važna.

Kad sam se 2006. doselio u Zagreb, ubrzo sam doživio svoj prvi gay bashing. Bio je to napad homofoba na gej party u klubu Santos na Sveticama, koji danas više ni ne postoji. Ponio sam se hrabro u toj situaciji i bio jako ponosan na sebe zbog toga, ali sam ignorirao da sam sat vremena nakon homofobnog napada doživio svoj prvi napad panike. Tj. uopće ga nisam prepoznao kao takvog u tom trenutku, već sam na njega i cijelo to iskustvo reagirao politički - odlučio sam se početi baviti aktivizmom.

Bio sam ponižen i uvrijeđen činjenicom što se neki nasilni, homofobni hrvatski šljam uopće usuđuje napasti me zbog mog pederluka, a bijesan na kukavičku reakciju hrvatske LGBT zajednice na taj napad. U samom klubu se većina njih razbježala kada su homofobi krenuli razbijati i tući goste partyja, pa se i zato danas odlično sjećam svake osobe koja se ostala boriti sa mnom i braniti one najslabije.

Gnjusne reakcije značajnog dijela ljudi na tadašnjem forumu Gay.hr-a - nultih godina centralnom online okupljalištu hrvatske LGBT zajednice - bolje da detaljnije ne spominjem. Ali najviše me je razbjesnilo to što kad je za medije trebalo ispričati što se desilo, jedini koji su na to bili spremni bili smo Viktor Zahtila i ja. Spala knjiga na dva slova. Razlog koji su ostali nudili za svoj kukavičluk je pretežito bio taj da nisu aut, yadda yadda.

Iz toga sam tada izvukao tri politička zaključka na kojima se temeljio moj budući aktivizam: 1. Protiv homofobije i homofobnog nasilja, te za LGBT prava se treba boriti svim raspoloživim sredstvima i na sve moguće načine. Pojednostavljeno, i Martin Luther King i Malcolm X, iako je meni bio i ostao bliži Malcolm X, 2. Povorka ponosa je ključni aktivistički alat, što glupava, kukavička i autohomofobna hrvatska LGBT zajednica očito ne kuži, ali ću ih natjerati da skuže, 3. Bez autanja nema napretka, a hrvatski pederi ima da se autaju, htjeli oni to ili ne.

Nisam se bavio psihologijom, već ideologijom

Moji tadašnji politički zaključci u biti su bili ispravni, ali i kontaminirani traumom gay bashinga, pa stoga puni bijesa, čak i mržnje. I internalizirane homofobije. To se napose vidi u onome što u 2. i 3. zaključku dolazi iza prvog zareza. Nije ni čudo što mi je u tom periodu nick na forumu Gay.hr-a neko vrijeme bio Robespierre.

Tad sve to nisam prepoznavao, jer se nisam bavio (vlastitom) psihologijom, već samo ostvarivanjem ideologije, u čemu sam u sljedećih 6-7 godina, koliko je trajao moj aktivistički staž, bio prilično uspješan. Nevjerojatno je što sve čovjek može postići kada ignorira vlastito mentalno zdravlje!

Dodatno sam se zeznuo uspostavljajući dihotomiju out & proud peder vs. autohomofobna ormaruša, koja je podrazumijevala da biti out & proud ukida autohomofobiju, a ja sam, je li, out & proud. No, to mi je kasnije pomoglo da konačno, u tridesetima, počnem osvještavati autohomofobiju koja me izjeda iznutra.

Primijetio sam nakon više godina aktivizma da sada doista ima sve više out & proud LGBT ljudi, ali da se od njih mogu čuti najgore autohomofobne gluposti, poput demonizacije tzv. feminiziranosti. Shvatio sam da to što netko dođe na Prajd i što je out & proud ne znači automatski da nije ni autohomofoban.

Iz toga su logično slijedila i ova pitanja: 1. Samo malo, pa i ja idem na Prajd, dapače organiziram ga, i ja sam out & proud, ali zar to znači da zbog toga nisam automatski autohomofoban?, 2. U redu, nisam autohomofoban na onaj najidiotskiji i najvulgarniji način, ali je li to doista sve kad je riječ o autohomofobiji?, 3. Jesam li ja doista sve homofobno što sam internalizirao doista iz sebe uklonio?

Postavio sam prava pitanja, pa došao do pravih odgovora: 1. Ne znači, 2. Nije i 3. Nisam.

Shvatio sam perspektivu autohomofobnih ormaruša

Počeo sam detaljnije istraživati tematiku internalizirane homofobije (tako sam i npr. otkrio već spomenutu Vivienne Cass) i baviti se svojom internaliziranom homofobijom. Ključna promjena u meni je bila što je primat mog djelatnog interesa preuzela (vlastita) psihologija, dok je ideologija pala u drugi plan, a ionako sam doživio aktivistički burnout.

Sad podsjećam na još jedan dio iz citata s Wikipedije o internaliziranoj homofobiji, a to je da “drugi izrazi internalizirane homofobije mogu biti suptilni”. Kad sam počeo konačno prepoznavati izraze autohomofobije u sebi, zapravo sam osjetio ogromno olakšanje, jer sam shvatio da su većinom suptilni, a ne ekstremni, ali ujedno i da to ne znači da nisu bolni i ponižavajući.

Pomoglo mi je da se usporedim s autohomofobnim prosjekom hrvatske LGBT zajednice, što mi je ukazalo na to da takva količina autohomofobije nije pravo mjerilo za onu moju. Kod njih je riječ o kilotonama, kod mene o kilogramima. Shvatio sam i da me više nije nešto briga za njihove kilotone, već da prvenstveno želim svoju autohomofobiju svesti na grame.

Uostalom, moja autohomofobija - iako zapravo nije moja, već otrovni implantat heteropatrijarhata i heteroseksizma u mom umu - metaforički se mjerila u kilogramima ne samo zbog sreće i privilegija, već i zbog mog prethodnog političkog i intelektualnog rada. To što nisam bio opterećen ekstremnim manifestacijama autohomofobije je i moja zasluga. Na to sam ponosan.

Istraživanje, shvaćanje i oslobađanje od autohomofobije prvo je urodilo ideološkim plodovima. Raskrstio sam s ideologijom LGBT ravnopravnosti, jer ona ne adresira autohomofobiju na pravi način kako to čini ideologija LGBT oslobođenja, te zauvijek odbacio politiku respektabilnosti, ali sam i iznijansirao svoje dotad jakobinske stavove prema autohomofobnim ormarušama, jer sam konačno shvatio dubinu njihove ljudske tragedije, koja često zna biti i tragikomedija. Psihopatologija ormara je fakat ludilo. Politički gledano su i dalje štetočine i za sebe i za cijelu LGBT zajednicu, ali to nije cijela priča. Shvatio sam i njihovu perspektivu.

Konačno suočavanje sa samim sobom

Jer, ako LGBT ljudi ne pokažu razumijevanje za internaliziranu homofobiju LGBT ljudi, tko će? Razumijevanje, naravno, nije jednako podršci ili opravdavanju autohomofobije, što je u najmanju ruku odiozno.

Sve sam to razumio intelektualno i politički, ali sad se najviše tražio emocionalni rad, kojem nisam bio vičan osim kad je riječ o manipulaciji. Proces ublažavanja moje autohomofobije zahtijevao je suočavanje s vlastitom ranjivošću, slabostima, traumama. Morao sam srušiti fasadu nepovredivosti, koja je imala veliku operativnu korist u političkoj borbi, ali je u emocionalnom radu na sebi najgori neprijatelj. Ne bih ovako iskreno o sebi pisao dok sam bio aktivist, smatrao bih to jadnim. Sad mi je smiješna moja tadašnja glupost.

Ohrabrilo me je što moj emocionalni rad na ublažavanju autohomofobije davao rezultate. Jedan je, primjerice, oslobađanje od bottom shamea. Nema šanse da bih u dvadesetima ikada mogao reći koliko volim pušiti i primiti kurac. Jebite me, drugovi! Danas sam otišao toliko dalje od takvih autohomofobnih kompleksa da mi se uopće ne da eksplicirati zašto su autohomofobni. Sorry, guglajte!

Najveći uspjeh mog emocionalnog rada na tom polju jest to što me u međuvremenu moja autohomofobija sve manje opterećuje, jer me sve manje ograničava. S kilograma sam došao do dekagrama autohomofobije.

Autohomofobija je i pitanje konteksta. Za Zagreb sam previše emancipiran, ali za, recimo, Madrid definitivno nisam. Kad smo frend i ja prije tri godine bili u Madridu, nekoliko puta smo se suočili s granicama svoje dotadašnje emancipacije. Jedne večeri smo na Plaza del Sol vidjeli nevjerojatno privlačnog mladića, čiji spektakularni rodno fluidni outfit uopće ne mogu odgovarajuće opisati. Mladić je bio lijep, ali ono što ga je u mojim očima učinilo nevjerojatno privlačnim bila je baš ta njegova odjeća.

Danas me najviše pogađa tuđa autohomofobija

Mislim da bi mi trebalo bar nekoliko tjedana, ako ne i mjeseci života u Madridu da iziđem tako ili slično odjeven, zbog - kako kaže onaj citat s Wikipedije s početka - internaliziranog “usklađivanja s kulturnim očekivanjima heteronormativnosti ili heteroseksizma”. Tome mladiću je to vjerojatno bila uobičajena subotnja večer.

No, zato što sam u tom trenutku odmah prepoznao vlastitu autohomofobiju, mogao sam uživati u njegovoj slobodi umjesto da se tu nešto zgražam ili ograđujem i tako (“svjesno ili nesvjesno”) skupljam bodove kod naših tlačitelja. Bio sam sretan za tog mladića. Good for him!

Danas me najviše pogađa tuđa autohomofobija, što pokazuje i da je moj emocionalni rad urodio i razvijanjem veće empatije. 

Nedavno sam bio u kontaktu s gej čovjekom koji na leđima, po svemu sudeći, nosi tone autohomofobije. Skužio sam da je on na društvenoj mreži koju najviše koristim proslijedio gej pornografiju, iskočilo mi je to na glavnom feedu, što me prilično iznenadilo, jer njeguje heteroseksualni imidž i koristi privilegije heteroseksualnosti. Poslao sam mu privatnu poruku u kojoj sam ga na to upozorio, dodajući ću ga podržati ako je to način na koji se želi autati.

Kad je pročitao moju poruku, počeo je lagati da su mu hakirali profil. Aha, baš. Potom sam, gledajući njegov profil, shvatio da je lajkao više objava koje sadrže gej pornografiju, pa sam ga i na to upozorio. On očito nije spretan u korištenju te društvene mreže, pa sam mu morao objasniti kako da sve to ukloni sa svog profila. 

Našli smo se tako u situaciji u kojoj ja kužim da je on gej, a i on kuži da sam ja skužio, ali se pravi lud i laže, a ja nemam srca presjeći tu travestiju istinom, već mu de facto pomažem da nastavi tavoriti u ormaru. Baš ja, navodni gej radikal koji naokolo “prisilno auta” ljude. Koja ironija!

Jednostavno nemam volje za politički i emocionalni rad koji bi bio potreban da tom čovjeku doista pomognem na pravi način, ali sam bio tužan zbog njega. Iskreno, sve to mi je bilo i nekako smiješno, ali nemam interesa prisjedati mu na muku. Politički gledano nije neka štetočina kada je riječ o LGBT pravima, već šteti sam sebi. Što mu ja tu mogu? Ne da mi se. Empatija ne proizvodi nužno najbolju političku reakciju.

Mogao bih navesti mnogo horor priča tuđe ekstremne autohomofobije, kojima sam kroz godine svjedočio, ali ne želim se zadržavati u toj mizeriji. Ne želim se sada baviti ni svim samoubojstvima koje je proizvela internalizirana homofobija, ali napominjem da ih itekako ima.

Što manje autohomofobije, to više slobode

Zato se već godinama klonim direktnih susreta s takvom i još gorim vrstama autohomofobije, jer me čine nesretnim i očajnim. Zato i moj društveni krug čine gej ljudi koji su na sličnom nivou emancipacije i suptilne autohomofobije te strejt ljudi koji me prihvaćaju i podržavaju bez “ali”, jer me to čini sretnim i zadovoljnim. Ne mogu žrtvovati svoje mentalno zdravlje u ime tuđe autohomofobije. I vlastita mi je previše.

Na pisanje ovog teksta odlučio sam se zbog nedavne halabuke oko HDZ-ova novog ministra gospodarstva Damira Habijana. Njime se ne želim baviti (iznad je objašnjeno zašto), već su me na pisanje motivirali uniformno heteroseksualni kolumnisti i kolumnistice hrvatskih liberalnih medija, kao i heteroseksualni premijer i heteroseksualni predsjednik.

Svi oni našli su se objašnjavati LGBT tematiku i docirati kako bi LGBT ljudi trebali živjeti, što je pristojno, a što nije itd., pritom svakom riječju demonstrirajući da o tome pojma nemaju. Bio je to festival blamaže i heteroseksističke arogancije.

Naročito mi se povraćalo od toga što ti ljudi uopće ne znaju što je ormar, a još manje što je internalizirana homofobija, već puni sebe sudjeluju u očuvanju terora ormara i heteropatrijarhata nad svim LGBT ljudima, uvjereni da su divni prema nama jer nisu Željka Markić.

Volio bih ipak da hrvatski srednjostrujaški heteroseksualni kolumnisti i političari pokažu minimum morala i intelektualne radoznalosti, pa nauče što su ormar i internalizirana homofobija, jer njihovo samozadovoljno neznanje nanosi štetu slobodi svih LGBT ljudi, uključujući i one koji su im na poziciji asesoarskog “privatnog pedera”. S takvima zapravo posebno suosjećam, jer sada razumijem zašto su tamo. Zbog internalizirane homofobije.

Najviše bih volio da se LGBT ljudi masovno počnu baviti svako svojom autohomofobijom, mogu biti samo na dobitku. Još ako jedni drugima u tom procesu budu podrška, kao što su meni neki ljudi bili, a i ja njima, onda će sve ići i lakše i brže. Zato i ponekad fantaziram o grupi podrške za ljude koji se žele oslobađati od internalizirane homofobije.

Meni je uloženi intelektualni i emocionalni rad na borbi protiv moje autohomofobije značajno poboljšao život i pomogao da danas budem slobodniji nego ikad prije. Što sam manje autohomofoban, to sam više slobodan, a ići prema slobodi je tako lijepo. Na cilj možda neću stići, ali sam na pravom putu i putovanje je fantastično.

Lupiga.Com via Crol.hr

Naslovna fotografija: Privatna arhiva