„Ja živim u predgrađu Stokholma. Ujutru pročitam novine i upalim TV i mogu da vidim dva različita izveštaja o mom predgrađu i problemima koje ima, a da niko od tih novinara nije stavio nogu ovdje. Postoji osjećanje koje treba da se prevaziđe, ljudi treba da osjete da imaju glas i da ga vide u medijima“, kaže Haris Grabovac, novinar i predavač u EXPO-u, švedskoj organizacijin koja se bavi istraživanjem nacionalizma, rasizma i ksenofobije kroz predavanja u školama. Intervju s Grabovcem donosi prijateljski nam portal Kontrapress, koji objašnjava kako je Švedska u posljednje dvije godine od svih zemalja Europske unije primila najveći broj izbjeglica u odnosu na broj stanovnika. Ipak Švedska je posljednjih godina, kako ju je nazvao BuzzFeed, vodeća europska zemlja alt right medija, medija koji šire ksenofobiju i rasizam, a s druge strane, kako piše Independent, najbolja zemlja za život imigranata.

S Grabovcem novinarka Žarka Radoja razgovora o tome koliko se u posljednje dvije godine promijenilo švedsko društvo iz perspektive medija, kako se institucije nose s pojavom alt right medija te o tome kako je moguće da se u zemlji koja je primjer razvijenog demokratskog društva razvije snažna baza ekstremne desnice. Na ovom mjestu donosimo vam dio intervjua.

Da li postoji razlika između devedesetih i danas u načinu praćenja izbegličke situacije u Švedskoj?

- Postoji. Danas je pitanje stranaca ili emigracije predstavljeno u medijima i javnosti kao oblik troška, nešto što nije isključivo pozitivno za Švedsku, nego ima negativnu ekonomsku dimenziju. Mediji su se time bavili oduvijek, ali se danas to pitanje podstiče mnogo više nego ranije kroz teme koliko migracije koštaju, te predstavljanje da će u skoroj budućnosti novac koji se troši na izbjeglice onemogućiti da Švedska ima nivo socijalne sigurnosti koji ovde postoji. O toj dimenziji se govorilo i devedesetih. No, ono što tada nije postojalo, a što danas možemo vidjeti jeste nacionalistička perspektiva - da su ljudi koji dolaze u Švedsku sami po sebi elementi koje je teško ili nemoguće integrisati. Jedan od većih dnevnih listova piše o strancima koji se ne mogu spojiti sa ovim društvom, muslimanima koji sa svojim kulturama i vrijednostima nisu kompatibilni sa švedskim društvom. To polako mijenja perspektivu. Ako smo ranije govorili o integraciji, danas u Švedskoj imamo sve prisutniju tezu o asimilaciji - ljudi koji dolaze ovamo treba da napuste svoj identitet i kulturnu pozadinu i da pređu u švedsku. U švedskim medijima se danas često piše i govori o švedskim vrijednostima kojima ostali treba da se povinuju i prilagode. Ova priča ima širi kontekst: sa ulaskom ekstremno desnih Švedskih demokrata u parlament i velikom podrškom koju imaju među građanima, druge partije su promijenile retoriku i usmjerile je ka nacionalističkim izjavama - govoru o naciji, prijetnji naciji. U medijima se osnovne potrebe i beneficije izbjeglica, poput zdravstva i školstva, stavljaju nasuprot toga koliko će to koštati prosječnog švedskog penzionera. Promijenio se način kako se shvataju i kako se gleda na izbjeglice.

"U medijima se osnovne potrebe i beneficije izbjeglica, poput zdravstva i školstva, stavljaju nasuprot toga koliko će to koštati prosječnog švedskog penzionera" (FOTO: Hina)

Kolika je uloga medija u formiranju takvog načina shvatanja?

- Devedesetih su na sceni bili dominantni javni mediji. Imali smo nekoliko listova koji su imali stabilan tiraž i publiku... Od tada do danas mediji su se modernizovali. Ne bih rekao da je odgovornost medija u domenu promjena, prije je u tome da su podlegli pritisku koji dolazi iz političkog miljea, poput stavova Švedskih demokrata, ali i nacionalno orijentisane javnosti koja je vrlo kritički nastrojena prema tradicionalnim i sve se više okreće alternativnim medijima. Tradicionalni mediji u takvoj situaciji moraju naći poziciju u društvu i to stvara pritisak, zahvaljujući kojem radikalne nacionalističke perspektive sve više ulaze u mejnstrim i postaju vidljivije.

S obzirom da alt right mediji i desnica uspijevaju da promijene diskurs, zašto to onda danas ne uspeva mejnstrim i tradicionalnim medijima? Zašto su ti mediji u povlačenju?

- To je dosta široko pitanje. Daću vam jedan primjer. Premijer Švedske je 6. septembra 2015. godine pred 15 hiljada ljudi obećao da se u njegovoj Evropi neće graditi zidovi ni zatvarati granice, da će Švedska preuzeti dio odgovornosti za ljude koji bježe od rata, ISIL-a i slično. Mjesec dana nakon toga, Švedska je zatvorila granice. Desio se potpuni preokret, ogromne promjene u političkom smislu. Zašto je Vlada to uradila? I tu ima mnogo odgovora, ali jedan od najvažnijih je da su podlegli i sebi prisvojili nacionalističku retoriku da su ljudi koji dolaze ovamo opasnost, da dolaze samo iz ekonomskih razloga, da nisu izbjeglice, da bi dobijali beneficije itd. Jednostavno, da bi dio glasača privukla sebi, Vlada je prihvatila tu vrstu retorike. U to vrijeme svaki peti građanin Švedske je bio spreman glasati za Švedske demokrate. Mislim da su htjeli da privuku glasače sebi i da naprave pritisak na Brisel, da EU preuzme veću odgovornost za primanje izbjeglica. Kao što znamo, primanje nije bilo ravnomjerno, u smislu broja građana i broja ljudi koji su dolazili. Švedska je primila mnogo više izbjeglica nego zemlje sa većim brojem stanovnika. Ima tu više razloga, ali de fakto, desilo se da je za mjesec dana naša politika skrenula za 180 stepeni. Efekat je bio sasvim drugačiji. Umjesto da je Vlada dobila veću podršku, desnica je još više ojačala. Ti ljudi su se vodili sledećim – ako naša Vlada sluša partiju i medije koji su godinama objavljivali da su muslimani opasnost i kriminalci, to znači da su bili u pravu sve ove godine. Na taj način su antimigracijska politika i mediji dobili još više vjetra u leđa, što je dovelo do jačeg pritiska na mejnstrim partije i medije. Dio medija je podlegao, ali se i veliki dio medija pokušao oduprijeti na način da su se držali etičkih i profesionalnih principa, vrijednosti koje ova profesija ima. Kontra njih, imate grupe koje to uopšte ne poštuju i veliki broj građana koji ih sluša.

Kolika je uopšte snaga alt right medija u Švedskoj?

- U jednom momentu su imali više klikova mjesečno od nekih većih dnevnih listova.

S obzirom na govor mržnje koji šire prema pripadnicima manjinskih grupa, kako mogu legalno da funkcionišu u Švedskoj?

- Švedska ima zakon protiv podsticanja govora mržnje, ali se u praksi on vrlo teško sprovodi. Neki od tih medija, poput Avpixlata, su izbjegavali da imaju glavnog urednika, u smislu da ne može postojati odgovornost za sadržaj na stranici. Mi znamo da su visokopozicionirani članovi Švedskih demokrata prikupljali novac za njih, imali bankovni račun za taj sajt, znamo da su pojedinci iz partijskog vrha pisali za sajt, davali im informacije i sl. To je sajt koji širi vrlo agresivnu islamofobiju. Alt right mediji se razlikuju u smislu pozicije u tom nacionalističkom miljeu. Imate Švedske demokrate i uz njih je Dispatch international, koji je protiv džihada, koriste islamofobiju kao oblik mobilizacijske mržnje. S druge strane istog miljea, NyaTider, novine koje tvrde da se Holokaust nije desio, dakle, antisemitizam, fašizam i teorije zavjere. Te organizacije su dio jednog miljea, ali imaju razne perspektive u smislu gdje je najveći problem u Švedskoj – da li su tu jevreji ili muslimani.

Alt right mediji su globalni fenomen političkih i društvenih promjena kroz koje prolazi veliki broj država. Na postjugoslovenskim prostorima, posebno s akcentom na Srbiju, takvi mediji prisutni su već tri decenije. Glavni argument alt right medija u bilo kojoj zemlji je da tradicionalni i mejstrim mediji ne govore istinu. Na tome dobijaju popularnost. Kako smo došli do toga da nam javnost ne vjeruje?

- To nije isključivo priča o novinarstvu, nego o društvu koga su mediji dio. To je priča u kojoj postoji jedna politički korektna elita, koja se u svojstvu te korektnosti pozicionarala tako da stoji iznad vlastitog naroda i nema dodira s njim i koja je zbog te svoje korektnosti u nekom obliku saveza sa migrantima, kako to nazivaju globalisti, a s druge strane to nisu jer su elita koja vodi u propast. Ta priča naravno nije istinita, ali definitivno ima ljude koji je slušaju, konzumiraju, koji te vijesti šire. Ima više stvari koje mediji treba da rade, ali osnovni i za mene jako bitan jeste da mediji treba da budu u usluzi svojih građana. Kad to kažem, ne mislim da oni to u cjelini nisu, ali moraju biti u dodiru s građanima. Što bliže njima. Ja živim u predgrađu Stokholma. Ujutru pročitam novine i upalim TV i mogu da vidim dva različita izveštaja o mom predgrađu i problemima koje ima, a da niko od tih novinara nije stavio nogu ovdje. Postoji osjećanje koje treba da se prevaziđe, ljudi treba da osjete da imaju glas i da ga vide u medijima.

Cijeli intervju pročitajte na ovom linku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kontrapress/Facebook