Iz Irske piše Aleksandar Stošić

James Joyce vjerovatno nije ni sanjao da će se njegov citat iz „Ulyssesa“ o istoriji kao noćnoj mori iz koje pokušava da se probudi, stotinu godina kasnije, u njegovoj Irskoj pretvoriti u realnost. Irske kao metafore krmače koja proždire svoje mlade, kako ju je Joyce opisao, odavno nema. Društvo je u posljednja tri desetljeća jedan od lidera globalnog pokreta, strahovlada crkvenih redova je daleka prošlost, statistički na ostrvu ima najviše akademski obrazovanog stanovništva u Evropskoj uniji, odnosi sa Ujedinjenim Kraljevstvom najbolji su u istoriji i, konačno, demokratski potencijal je na najvišim razinama.

Država funkcionira, rekli bismo uz tužni uzdah, mi, posmatrači sa jugoistoka Evrope, kada bismo sve stavili na papir i vidjeli da, eto, i to se može desiti - da, država radi! Razloga za to ima i previše. Nezaposlenost je na istorijskom minimumu – četiri posto i, u principu, ne radi samo onaj ko neće. Financije nikad nisu stajale bolje, sa velikim brojem multinacionalnih kompanija od Applea, Mete, Pfizera, Googlea i mnogih drugih koji popunjavaju državni proračun sa ogromnih 15-20 posto. Dublin je postao IT Meka. 

Izbori koji su se održali u petak 29. novembra, s tim u vezi trebalo je da predstavljaju puku formalnost u kojoj bi glasači potvrdili da i u sljedeće četiri godine na vlasti ostaju jedni te isti. I zaista, nakon prvih privremenih rezultata, jasno je da će buduća irska vlada zapravo biti stara irska vlada, jedino bez partije Zelenih.

U najkraćem, to bi bio rezime parlamentarnih izbora u Irskoj. Najveći pobjednik je Micheál Martin, lider Fianna Fáila, partije desnog centra. Prvi put od 2007. godine, kada je Bertie Ahern bio na vrhuncu, Fianna Fáil će biti najpopularnija stranka po preferenciji glasača širom zemlje. Zanimljivo, ova je stranka značajno premašila rezultate izlaznih anketa. 

Najveći pobjednik je Micheál Martin (FOTO: Facebook/Micheál Martin)

Trenutna razlika između Fianna Fáila i Fine Gaela koju vodi Simon Harris je gotovo neznatna - 0.4 posto, dok je Sinn Féin doživio težak udarac i poslije prebrojanih 80 posto glasova u zemlji, gotovo je izvjesno da će završni rezultat izgledati ovako: Fianna Fáil 20,8 posto, Fine Gael 20,4 posto i Sinn Féin 18,2 posto.

Na izborima prije četiri godine Sinn Fein je dobio 35 posto povjerenja glasača, ali nije uspio formirati vladu, a ovog puta, ukoliko ovako ostane, skoro upola manje. Očekuje se da će sada Mary Lou McDonald imati veliki izazov da sačuva poziciju liderice partije.

Inače, finiš izborne kampanje neočekivano je donio vrlo uzbudljivu završnicu u kojoj su, prema sondažama sve tri stranke bile rame uz rame. Pitate se, zašto bi neko htio da mijenja bilo šta kada su svi ekonomski parametri odlični. Možda se odgovor krije na drugoj strani Atlantika, gdje su demokrate osjetile na svojoj koži šta znači nezadovoljstvo običnog čovjeka u situaciji kada je makroekonomska slika više nego povoljna. 

Odgovor je jednostavan, makroekonomija se ne jede: ona jednostavno ne dotiče pojedinca iz srednje klase. Još manje one sa ruba socijalne ljestvice. 

Ugledni dublinski komentator Fintan O’ Toole nedavno je za New York Times to ovako objasnio: “Irska možda ima puno novca, ali njezini mladi ljudi više si ne mogu priuštiti kupnju svojih domova“.

I zaista, kada se zagrebe ispod površine, očituje se agonija takva da bi opet mogli upotrijebiti Joyceov citat sa početka članka, ali ovog puta u izvornom značenju. Tržište nekretnina je eksplodiralo do mjere da je jednostavno vrlo teško za mladi par da kupi svoj krov nad glavom. Situacija je takva da je u Dublinu, Corku ili Galwayu gotovo nemoguće sa prosječnim platama izdvojiti i za mjesečnu rentu. 

Stambena politika bila je apsolutno najvažnija tema (FOTO: Facebook/Fianna Fail)

U prosjeku su najamnine samo tokom mandata sad već prošle vlade porasle za 43 posto. Cijene stambenih nekretnina skočile su za deset posto unazad godinu dana. Službeni podaci pokazuju da 14.760 građana – od kojih je 4.561 djece – živi u hitnim smještajima zbog stambene krize koja traje već cijelu deceniju.

Stoga je jasno kako je upravo stambena politika bila apsolutno najvažnija tema ovih izbora. Jedini problem je što je to sustavni problem, koji će biti teško riješen ma ko da bude bio na vlasti. Sinn Feinu je to, međutim, bio veliki adut u rukavu, da kritikuje vladu i da pokuša pridobiti najmlađe biračko tijelo na svoju stranu.

Drugi veliki problem sa kojim se suočavaju građani Irske jesu iznimno visoki troškovi života. Iako je inflacija pala na 0,7 posto, cijene energije među najvišima su u Evropi. U nekim segmentima država je pravila velike greške u koracima i raspirivala vatru nezadovoljstva. Recimo, sklonište za bicikle ispred zgrade parlamenta koštalo je, ni manje ni više nego, 336.000 eura. Prvo što čovjek pomisli – korupcija. Međutim, papiri pokazuju da je nije bilo ni u tragovima. Problem je zapravo birokracija, jednako kao i fenomen ogromnog “red tapea”, odnosno stvari koje traje mnogo duže nego što bi trebalo i uključuju više procedura, birokracije i pravila nego što to ima smisla. Ako se tome doda i puko odrađivanja zadatka bez dublje analize posljedica, dobija se iritantna trapavost državne administracije. Dodamo li i gigantski račun za izgradnju nacionalne dječje bolnice od 2,2 milijarde eura koji i dalje raste, postaje jasno zašto je prosječan glasač nezadovoljan, ali ipak i dalje neodlučan.

U posljednje četiri godine, vladu je činila koalicija tri partije Fianna Fail, Fine Gael i Zeleni. Bila je to u mnogo čemu neobična koalicija za irske prilike gdje su se zajedničkog posla dohvatila dva velika protivnika, poput torijevaca i laburista u Velikoj Britaniji, ili demokrata i republikanaca u SAD-u. Zeleni su bili poput ikebane; neprijatna neminovnost bez koje nije bilo moguće formirati vladu.

Dvije partije desnog centra su se udružile kako bi spriječile vladu radikalne ljevičarske partije Sinn Fein. Tokom druge polovine prošlog stoljeća „Sinneri“, kako ih pežorativno nazivaju, bili su političko krilo Irske republikanske armije (IRA), teroristička organizacije koja je djelovala uglavnom na sjeveru ostrva i Britanije. Danas reformisan i rebrendiran, Sinn Fein se potpuno etablirao na političkoj mapi Irske i predstavlja ozbiljnu snagu koja nastoji da prekine vladavinu desnog centra, koji uz pomoć nekih manjih partija praktično upravljaju zemljom stotinu godina. Konačno, na izborima 2020. godine pokazali su da su postali značajna sila osvojivši najveći broj glasova od sve tri spomenute velike grupacije. 

Mary Lou McDonald nadala se prekinuti vladavinu desnog centra koja Irskom gotovo da upravlja cijelo stoljeće (FOTO: Facebook/Mary Lou McDonald)

Problem sa Sinn Feinom je što, pored svih promena, mnogi na njih i dalje gledaju sa trunkom sumnje. Ni jedna od dvije najveće stranke kategorički ne želi da se udruži sa njima. Nisu htjeli ni prije četiri godine, ne žele ni danas. Smatraju da je politika Sinn Feina prema EU previše euroskeptična, a ekonomija anti-tržišna, da ignorišu problem klimatskih promjena i navode kako su odbijali da potpišu brojne ekološke sporazume u Evropskom parlamentu, da u pristupu rješavanju stambene politike ignorišu privatno vlasništvo, i da se nisu ni formalno, ni deklarativno odrekli svoje terorističke prošlosti. 

Od 2018. godine liderica stranke je Mary Lou McDonald, rođena Dublinerka, diplomirana filologinja engleske književnosti. Ona je nakon 34 godine naslijedila Geryja Adamsa, republikanskog nacionalistu koji je rukovodio tranzicijom partije, od političkog krila IRA-e do strastvenog advokata za ljevičarske ideje socijalne države. Sinn Fein je nastojao da se pritajeno distancira od mračne vojne prošlosti, ali sa Adamsom na čelu bilo je jasno da to neće ići glatko. Sa ženom na čelu, Sinn Fein se medijski odriče maskuliniteta, a istovremeno se promiviše politika socijalne pravde, baš ono što običan glasač traži. 

Reklo bi se „win-win“ situacija. I bilo je tako sve do pojave nove političke teme - problema imigracije, kao posljedice sirijskog rata i ruske okupacije Ukrajine. Koketiranje s ultradesnicom u anti-imigrantskoj politici, koja je potpuno preuzela dominaciju na društvenim mrežama, dovelo je do dramatičnog opadanja popularnosti Sinn Feina.

Sve je to utjecalo na dizanje samopouzdanja lidera Fine Gaela i irskog premijera, Simona Harrisa, koji je raspisao izbore tri mjeseca ranije. Njegova vlastita popularnost bila je također razlog za takav potez, jer Fina Gael je stajala na iznad 30 posto podrške. Energičan, ambiciozan i vješt na društvenim mrežama, zbog čega je dobio nadimak "TikTok taoiseach" (taoiseach – na irskom "šef" ili "vođa"), od kada je u martu naslijedio Lea Varadkara, Harris je za kratko vrijeme podigao popularnost Fine Gaela. 

"TikTok taoiseach" Simon Harris (FOTO: Facebook/Simon Harris)

Međutim, taj skok se pretvorio u hodanje s problemima. Kampanja je započela nesretno, sa nekoliko medijskih incidenata, da bi najniža tačka bila prošlog vikenda, kada je Harris snimljen kako odlazi usred razgovora s radnicom iz sektora socijalne skrbi koja se žalila na probleme koje vlada nije rješavala u tom sektoru. 

Micheál Martin, lider Fianna Fáila, za razliku od Sinn Feina i Fine Gaela, uspio da prođe kroz kampanju neokrznut. Razlog tomu je njegovo veliko političko iskustvo dugo više od tri desetljeća. Kako je kampanja napredovala, Martinova smirenost i političko iskustvo postali su privlačniji biračima, posebno zbog ekonomske nesigurnosti izazvane Trumpovim izborima, tako da se Fianna Fail našla na vodećoj poziciji. Unatoč povijesti velikog rasipništva Fianna Fáila prije 2008. godine, Martin je postao stabilan politički faktor. 

I eto mu prilike da formira novu/staru vladu. Za većinu u parlamentu potrebno je 88 zastupnika, odnosno Teachtaí Dála kako ih zovu Irci, pa se očekuje da će pored jedne manje stranke, u novoj vladi učestvovati i nekoliko nezavisnih zastupnika.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/Micheál Martin

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.