BORIS DEŽULOVIĆ: Drugi Hladni rat
Tekst je na slovenskom jeziku objavljen na portalu Dnevnik.si, a u dogovoru s autorom tekst našim čitateljima donosimo na hrvatskom jeziku
Kad je prije trideset četiri godine tadašnji predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije Janez Drnovšek kao domaćin i formacijski novi generalni sekretar Pokreta nesvrstanih zemalja otvorio deveti Samit nesvrstanih u Beogradu, svijet je još uvijek izgledao onakav kakav je bio pedesetih, kad se po hodnicima i kafeima zgrade Ujedinjenih naroda, trećesvjetskim ambasadama i Brionskim otocima rađala ideja nesvrstanih.
Te 1989., recimo, Sjedinjene Države slale su svoje marince u Panamu i pomoću contrasa rušile vladu u Nikaragvi, Sovjetski Savez tek se povukao iz Afganistana da kod kuće uguši štrajk sibirskih rudara, Kina je na istoku brutalno gušila studentsku pobunu na Tijenanmenu, a policija Pietera W. Bothe na jugu mlatila Južnoafrikance i već više od četvrt stoljeća Nelsona Mandelu držala u tamnici. Takav je, eto, bio naš crno-bijeli svijet – okovan Hladnim ratom i podijeljen Željeznom zavjesom - kad je 4. rujna 1989. u beogradskom Sava centru Janez Drnovšek na odličnom slovenskom svečano otvorio Deveti samit nesvrstanih.
Samo tjedan dana kasnije, da skratim - niti dva dana nakon završetka Samita nesvrstanih - poljski Sejm izglasao je povjerenje predsjedniku Vlade Tadeuszu Mazowieckom iz pokreta Solidarnost, prvom nekomunističkom premijeru u poslijeratnoj Poljskoj i cijeloj istočnoj Europi. Jedva mjesec dana kasnije, i Mađarska je novim ustavom legalizirala višestranački sistem i slobodne izbore, još jedan mjesec kasnije pali su Berlinski zid i istočnonjemački komunistički režim, a mjesec dana nakon pada zida Vaclav Havel postao je predsjednik Čehoslovačke. Još jedan mjesec kasnije pao je i bugarski komunistički predsjednik Todor Živkov, a demonstranti u Bukureštu svrgnuli su diktatora Nicolaea Ceausescua i strijeljali ga kao psa.
Konačno, svega pet mjeseci nakon Samita nesvrstanih McDonald's je otvorio prvi restoran u Moskvi, Komunistička partija SSSR-a izgubila je na izborima u sovjetskim republikama Litvi, Latviji, Estoniji, Moldaviji i Armeniji, i već do svibnja 1990. i završetka Drnovšekova mandata na čelu jugoslavenskog Predsjedništva i Pokreta nesvrstanih, slobodni višestranački izbori održani su i u Sloveniji i Hrvatskoj.
U međuvremenu, na sastanku na Malti predsjednici Mihail Gorbačov i George Bush „potopili su Hladni rat na dno Mediteranskog mora“, kako je tada zapisao jedan od Gorbačovljevih suradnika. U tih nekoliko mjeseci, valjda najluđih nekoliko mjeseci u političkoj povijesti svijeta, čak je i Maovog veterana Deng Xiaopinga na istoku zamijenio Jiang Zemin, uputivši Kinu u nezapamćene ekonomske i tržišne reforme, a Bothu je u Južnoafričkoj Republici zamijenio Frederik de Klerk, oslobodivši Nelsona Mandelu.
I sve to u nekoliko mjeseci, ili – ako vam je tako lakše – koliko je proteklo od prošlog ljeta do danas!
Pa vi, eto, i drugi put dajte neki pokret u ruke Slovencu.
Šezdeset godina kasnije, svijet je po drugi put na rubu, nikad zapravo bliže američko-ruskoj nuklearnoj apokalipsi, a slavni Pokret nesvrstanih šuti (FOTO: HINA/EPA)
U devet mjeseci mandata Janeza Drnovšeka na čelu Pokreta nesvrstanih raspala se, eto, Titova Jugoslavija, raspao se Varšavski pakt, raspao se i Sovjetski savez, raspao se monolitni Maov kineski komunizam, raspao se južnoafrički apartheid, raspao se cijeli crno-bijeli svijet kakav smo poznavali i kakav je čvrsto stajao četrdeset godina, sve otkako je završio Drugi svjetski rat i spuštena Željezna zavjesa. Pa su se na koncu raspali i sami nesvrstani, kojima je zemlja utemeljiteljica, Jugoslavija, za vlastitog predsjedničkog mandata krvavo raspadnuta izbačena iz članstva Pokreta.
Istina, Pokret nesvrstanih formalno i dalje postoji – štoviše, sa stotinu dvadeset članica najveći je savez država nakon UN-a – ali rasut i međusobno posvađan, otužno marginalan i irelevantan, danas je nevažniji već i od natjecanja za Eurosong.
Dovoljno je, uostalom, ovih dana baciti oko na kartu svijeta, pa vidjeti predsjedavajuću Pokreta Republiku Azerbajdžan, privatnu obiteljsku državu starog sovjetskog KGB-ovca Hejdara Alijeva, u trajnom ratu s Armenijom, državom koja u Pokretu nesvrstanih ima status promatrača. Pa malo dalje, kao drugu od dvije jedine europske članice nekoć svjetski važnog pokreta, vidjeti i slavnu Lukašenkovu nesvrstanu Bjelorusiju pod Putinovim šinjelom, kao rusku kasarnu i usputnu vojnu bazu za napad na Ukrajinu. Uzgred, također zemlju koja u Pokretu nesvrstanih ima promatrački status. Uzgred, kao - od prije samo nekoliko mjeseci - i sama Rusija.
Kad je davne 1961. godine u Beogradu održan povijesni prvi Samit nesvrstanih, bio je to svojevrsni odgovor ostatka čovječanstva na kubansku krizu, koja je podijeljeni američko-sovjetski blokovski svijet prvi put gurnula na rub nuklearnog rata. Šezdeset godina kasnije, svijet je po drugi put na rubu, nikad zapravo bliže američko-ruskoj nuklearnoj apokalipsi, a slavni Pokret nesvrstanih šuti: o ukrajinskom ratu izjasnili su se u međuvremenu i youtuberi i TikTokeri i influenceri s Instagrama i slučajni prolaznici u televizijskim anketama, i starlete i manekenke i nogometaši i pop-pjevačice i Gordan Jandroković, svi o ruskoj invaziji na Ukrajinu imaju svoje mišljenje i stav osim slavnog Pokreta nesvrstanih.
Velika nesvrstana Indija, koja je s Egiptom i Jugoslavijom onih davnih dana osnivala Pokret, odbila je glasati za rezoluciju UN-a o osudi ruske agresije, ostavši mudro suzdržana, a od sedam država nastalih na ruševinama slavne nesvrstane Jugoslavije, četiri su u međuvremenu postale ponosne članice NATO-a. Dok je Srbija danas uz Bjelorusiju jedina europska država koja podržava Vladimira Putina.
Josip Broz i Džavaharlal Nehru, pričaju svjedoci, vrte se u svojim grobovima kao centrifuge.
Danas, šezdeset godina kasnije, sve se čini kao nekad, iz mediteranskih dubina oko Malte onaj davno potopljeni Hladni rat izronio je poput Spielbergove velike bijele psine, i svijet je podijeljeniji nego što je ikad bio. Takav nam je, eto, Drugi hladni rat trebao, cijela nova i nikad ozbiljnija prijetnja nuklearnom apokalipsom trebala nam je da shvatimo koliko su oni Titovi, Nehruovi i Naserovi principi iz 1961. – ponovimo ih još jednom: međusobno poštovanje teritorijalnog integriteta, nemiješanje u unutrašnje poslove, jednakost, međusobno nenapadanje i miroljubiva koegzistencija – bili hrabri i avangardni.
Očito, došlo je vrijeme za nove nesvrstane.
Pa ako i ne baš za novog Josipa Broza, ono barem za nekog novog Janeza Drnovšeka.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Wikimedia/Stevan Kragujević
Prvo da kažem da sam nekad gutao Borisove tekstove i smatrao ga genijalcem. Nekad. Ne znam što je htio reći s ovim da nesvrstana Indija nema stav o ratu u Ukrajini. Što je trebala? Staviti na rever značku s bojama ukrajinske zastave i pljeskati čovjeku koji huška na treći svjetski rat? Nesvrstani su nastali nasuprot tadašnjim vojnim savezima NATO i Varšavskom paktu, koji su prijetili da započnu WW3. Kako je do ovog rata došlo? Pa upravo zato jer se jedan vojni savez odlučio širiti i prijetiti drugom, koji formalno više ne postoji, ali je Rusija sa svojim prijateljskim državama faktički slijednik Varšavskog pakta. Da je Ukrajina kojim slučajem nesvrstana, kao tampon zona između njih, do ovoga ne bi ni došlo. E, sad svako tko nije navijač jedne od strana, nesvrstani je, osuditi će NATO-ovo izazivanje širenjem jednako kao i Rusko ratovanje koje dovodi do razaranja i stradanja civila. Čini mi se da je upravo suzdržan stav i nesvrstavanje niti na jednu stranu, zapravo osuda obje strane. Što se tiče Borisa, ne shvaćam ga više ozbiljno od kad je pisao hvalospjeve i dizao na visinu božanstva jednog nogometaša koji je urlao "ubij Srbina" i čak se dotični zbog toga nije niti ispričao, a znamo da su nogometne zvijezde uzor mladima. Sve mi se čini da je drug Boro otišao na kvasinu. Zbog toga ga više neću čitati, jer ga želim pamtiti kao genijalnog pisca i ljudinu. Adio druže Boro!