Tu je i stvarni direktni mentor kao što je napolitanski redatelj Antonio Capuano s kojim protagonist ima jedan srčani razgovor potkraj filma, ali i idol i polu-bog koji dolazi iz jednog sasvim drugog svijeta, a kojeg je Sorrentino već ubacio kao epizodista u svom filmu „Mladost“ (2015.). 

Naslovna „božja ruka“, naravno, ne pripada nikom drugom do Diegu Armandu Maradoni, i on je, dakako, jedan od bitnih faktora formiranja našeg protagonista Fabietta (Scotti) koji je „dvojnik“ mladom Sorrentinu. Ta će „ruka“ intervenirati, ne samo za onaj legendarni gol Englezima na prvenstvu u Meksiku 1986. godine, već i u Fabiettovom životu, što, ovisno o kutu gledanja, može biti protumačeno i kao pravo čudo i kao svojevrsna kozmička ironija, a i jednom i drugom je zajedničko da od dječaka mogu stvoriti čovjeka.

Naslovu unatoč, „Božja ruka“ nije film o Maradoni. On se, doduše, obilato spominje kroz prvu polovicu filma, pojavljuje kao prilično pasivni i nesvjesni lik u dvije scene (Fabietto ga prvo vidi u njegovom autu, da bi ga dosta kasnije gledao na treningu kako izvodi slobodne udarce), kao i u brojnim arhivskim snimcima utakmica za Napoli i argentinsku reprezentaciju vješto umontiranim na ekrane televizije. Naravno, svi mi odrastamo uz idole, s njihovim se uspjesima identificiramo i o njima sanjamo čak i budni, ali isto tako imamo upliv i bliže okolice.

Za početak, Fabietto ima oca Saverija (u Sorrentinovim filmovima neizbježni Toni Servillo) i majku Mariju (Saponangelo) koji se ludo vole, ali isto tako znaju biti itekako okrutni jedno prema drugome, bilo da su toga svjesni ili ne. Za naizgled dobroćudnog oca ćemo saznati da već dugo vremena ima ljubavnicu, a majka, pak, ima sklonost ka okrutnim šalama i „psinama“. Nadalje, tu je i brat Marchino (Joubert) koji ili spava ili mudruje ili dangubi, kao i sestra Daniela koja je kroz veći dio filma „opravdano odsutna“, odnosno u toaletu. Tu je i lijepa, ali mentalno rastrojena teta Patrizia (Ranieri) u koju su svi muški, uključujući i Fabietta, zaljubljeni te njen surovi muž, ostatak šire familije predvođen ujakom koji je Maradonom religijski zanesen, susjeda ekscentrična barunica, jedan slučajno stečeni prijatelj koji dolazi iz drugog svijeta i razni drugi koji figuriraju u Fabiettovom životu na putu između katoličke gimnazije, opsesije nogometom i fascinacije filmom koja će se, očekujemo, pretvoriti u karijeru, što se sve odvija od 1984. do 1987. godine, odnosno od Maradoninog dolaska u Napoli do prve nacionalne titule za klub.

Prva je polovica filma sačinjena od brojnih tek ovlaš povezanih vinjeta u nestalnom ritmu u kojima autor ipak uspijeva posaditi sjeme onoga što će kasnije, u drugoj, tonalno ozbiljnijoj polovici uroditi plodom, te se na kraju spojiti u svojevrstan „portret umjetnika u mladosti“. Ima tu i groteske i burleske koja nije samo oda Felliniju, već funkcionira i u ovoj posve novoj i samostalnoj priči, ima i sentimenta, ali ne i sentimentalnosti, ima opijenosti životom i slavljenja istog u svoj njegovoj prljavštini i gorčini, vjerojatno upravo zbog svih onih slatkih trenutaka. Ima te prljavštine i gorčine, isto tako smiješane s ljepotom, ponekad čak i divotom, u Napulju, gradu u kojem je Sorrentino odrastao i kojem piše pomalo rezignirano „ljubavno pismo“ u kojem, pak, ništa ne uljepšava. Ima i nešto klišeja, nešto prave mudrosti, ali i nešto naknadne pameti posve očekivane za sjećanje na turbulentnu mladost s distance koju zrelost podrazumijeva.

Sorrentino je filmaš koji je kroz svoju karijeru slikao dosta slobodne portrete, bilo da je tu bilo riječi o arhetipskim pojavama, stvarnim ličnostima, njihovim kompozitima, fiktivnim likovima ili izabranim grupama koje je u recentnijoj fazi karijere uranjao u jednako bitan društveni pejzaž slikan raskošnim, nekad baroknim, a nekad čak i psihodeličnim stilom. Za vlastiti autoportret je, pak, izabrao i heterogenu, a opet nekako povezanu grupu statista i stil utišao toliko da se iza njega ne može baš uvijek i baš po svaku cijenu skriti. To, naravno, ne znači da povremeno nema fino komponirane raskoši, ljepote od koje zastaje dah ili tehnički sjajnih kadrova, ali je, primjera radi, do samog kraja filma muzika utišana do nivoa „mute“, odnosno zatvorena u „walkman“ koji protagonist nosi svuda sa sobom.

Čini se da Sorrentino za to ima valjan i legitiman razlog, kao da želi nešto i sam shvatiti dok se širokom auditoriju predstavlja. U tom smislu, odluka da film bude distribuiran putem Netflixa, i to usred kampanje za najveće nagrade, a nakon Srebrnog lava – nagrade žirija i nagrade Marcello Mastroianni Filippu Scottiju za najboljeg mladog glumca na premijeri u Veneciji, itekako ima logike, kako za autora, tako i za sam film koji spada u njegove pristupačnije. Nije, međutim, sigurno koliko će ta široka publika od toga „ubrati“, te koliko će ju zanimati kako je i zašto Sorrentino otišao u filmske stvaraoce, naročito kada joj je mašta „raspaljena“ nogometom i Maradonom. „Božja ruka“ je ipak film koji će najviše cijeniti filmofili i kojem je mjesto u mraku kino-dvorane. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: The Hand of God