Standfordski eksperiment – 1971.

Zatvorski eksperiment u Stanfordu (SPE) bio je eksperiment socijalne psihologije koji je pokušao istražiti psihološke efekte percipirane moći, fokusirajući se na borbu između zatvorenika i zatvorskih službenika.

Od 14. do 20. avgusta 1971. godine, na Univerzitetu Stanford, proveden je eksperiment kojim je rukovodio profesor psihologije Phillip George Zimbardo koristeći studente koji su se dobrovoljno prijavili, a za što su bili plaćeni. Jedna grupa dobrovoljaca dobila je ulogu „čuvara“, a druga „zatvorenika“. Raspodjela u grupe je rađena potpuno nasumično. 

Eksperiment je obustavljen nakon svega šest dana. Studenti-dobrovoljci su nevjerovatnom brzinom prihvatili dodijeljene uloge. „Čuvari“ su postali sadisti i zlostavljači, dok su „zatvorenici“ pasivno prihvatili psihičko zlostavljanje. Čak su se neki od „zatvorenika“ usprotivili kolegama „zatvorenicima“ koji su smatrali da se treba agresivno suprotstaviti „čuvarima“, pa čak, na zahtjev „čuvara“, i aktivno maltretirali ostale „zatvorenike“.

Profesor Zimbardo sa "zatvorenicima" (FOTO: Wikimedia)

O ovom (ne)uspješnom eksperimentu napisani su brojni stručni radovi i knjige, uvršten je u mnoge udžbenike (socijalne) psihologije, a 2015. godine snimljen je i film „The Stanford Prison Experiment“ kojeg je režirao Kyle Patrick Alvarez.

Svi studenti su bili punoljetni i nisu bili mentalno invalidne osobe.

Zavod Pazarić – 2019.

Opoziciona zastupnica Naše stranke u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, Sabina Ćudić, 20. novembra 2019. godine, u Sarajevu je održala konferenciju za medije, a potom se obratila i kolegicama i kolegama poslanicima. Istim povodom. Poslanica Ćudić, javnosti je predočila zastrašujuće snimke i fotografije štićenika Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić nedaleko Sarajeva. Od Parlamenta je zahtijevala da se njena saznanja uvrste u raspravu kao tačka dnevnog reda, što je, pogađate, Parlament odbio. Umjesto toga, donio je zaključak da se to „temeljitije i podrobnije ispita“ pa da se Parlament o tome izvijesti u roku od osam dana.

Djeca vezana za krevete, radijatore, ruku vezanih iza leđa – samo je dio repertoara koji više doliči prizorima poznatim iz vremena nacističkih mentalnih ustanova u kojima su se vršili eksperimenti u cilju „naučnih dostignuća“ i „razvoja medicinske nauke“. Sve to nije bilo dovoljno svim onim poslanicima koji su bili protiv prijedloga ili su pak ostali suzdržani. Njihova imena, u toku tog 20. novembra, na društvenim mrežama, jednako su dijeljena kao i sama stravična priča iz Pazarića.

Već „ozloglašeni“ Zavod, ponovo je dospio u žižu interesovanja. Samo što ovaj put to nisu bile finansijske zloupotrebe i malverzacije na koje je proteklih mjeseci ukazivao i sadašnji direktor Zavoda Redžep Salić. U svojim istupima, navodio je čak da postoji osnovana sumnja da su djeca – štićenici Zavoda korišteni za građevinske radove na kućama prethodnih rukovodilaca Zavoda, uposlenika i povezanih lica.

Neko je rekao djeca

Javnost je bila zgrožena i tim ranijim saznanjima, ali ništa se nije učinilo po tom pitanju. Federalni ministar rada i socijalne politike „nije znao“ da baš njegovo ministarstvo ima zakonsku obavezu da nadzire i kontroliše rad Zavoda kao i ostalih sličnih ustanova iz djelokruga rada ministarstva. Kao i za postavljanje Nadzornog i Upravnog odbora Zavoda. Naravno, kao i sve u BiH, i ove se pozicije također smatraju stranačkim plijenom, pa se sukladno tome vrši i postavljanje članova ovih odbora.

Ako će se i zbog čega Winston Churchill peći u paklu, onda je to zbog one čuvene „formiraj komisiju da ne otkriješ ništa“. Jer i resorni ministar Vesko Drljača baš je tako postupio – osnovao je komisiju koja će sve ustanoviti (sic).

Međutim, sadržaj predočen javnosti ovaj put nije nešto što je mjerljivo u desetinama i stotinama hiljada maraka ili eura. Ovo su bili krici zlostavljane djece koje je danas čula cijela Bosna i Hercegovina i cijela regija. Do uveče istog dana, vijest je prešla i preko Atlantika pa su krici dospjeli i stranica New York Timesa. 

Što se tiče same Bosne i Hercegovine, tog čudnovatog prostora gdje svako sve čuje i zna, ali niko ne haje, ni ovaj put nije bilo drugačije. Mainstream mediji (čitati: oni koji znaju ko ih plaća i zašto) nisu se previše pretrgnuli da od ovog naprave prvorazredni novinarski i medijski događaj s cjelodnevnim pokrivanjem i „live“ javljanjima.

Sabina Ćudić na konferenciji za medije (SCREENSHOT: N1)

Oni ostali, a naročito društvene mreže, cijelu stvar su puno ozbiljnije shvatili. No, ne leži vraže. Nije bilo potrebno da prođe ni nekoliko sati, a već su, kao naručena, krenula pitanja: „otkud njoj te fotografije?“, „ko ih je snimio?“, „kad ih je snimio?“, „koliko ih je dugo poslanica Ćudić imala kod sebe?“, „zašto se takve grozote koriste za politička prepucavanja?“. I već kako to ide. Online i medijski rat komentarima uveliko traje.

Tužilaštvo nema ko da zove

Ono što je mene najviše interesovalo je bilo pitanje reakcije nadležnih pravosudnih i policijskih tijela. Naime, objavljeni materijali neupitno ukazuju na teške oblike nehumanog postupanja, zlostavljanja i torture prema malodobnim žrtvama – DJECI. Bolesnoj, zdravoj, mentalno invalidnoj, djeci s poteškoćama u razvoju – potpuno je nebitno. 

Do zaključenja ovog teksta, nije se pojavila još ni jedna službena informacija da su odmah, u toku dana, po svim ovim saznanjima napravljene najmanje sljedeće stvari:

- Da su, po nalogu tužilaštva, na lice mjesta, u Zavod u Pazariću, upućeni tužilac i policija. Skupa sa stručnim timovima ljekara, psihologa, socijalnih radnika, inspekcija nadležnog ministarstva. Jer, ko nam može garantovati da djeca tamo i dalje vezana dok mi o svemu ovom pričamo.

- Da je poslanica Ćudić pozvana u tužilaštvo i/ili policiju da im i službeno uruči inkriminirajuće materijale i dodatno pojasni sve okolnosti pribavljanja materijala, vremena njihovog nastanka i sve ostalo što bi, eventualno, moglo doprinijeti rasvjetljavanju cijelog događaja, zaustavljanju zlostavljanja djece, te pronalasku svih direktnih i indirektnih počinitelja odgovarajućih krivičnih djela za koje se ustanovi postojanje osnovane sumnje.

- Da je nadležni federalni ministar neopozivo dao ostavku. Prvo dođe moral, etika pa poslije zakon i odgovornost pred zakonom. Valjda!

- Da se neko od nadležnih – tužilaštvo i resorno ministarstvo – službeno oglasio i javnosti predočio šta se radi i šta će se uraditi.

Suštinski, „slučaj Pazarić“ s formalno-pravne strane vrlo je jednostavno postaviti. Tako, bez obzira kad su nastale fotografije i video zapisi, njihov sadržaj očito daje dovoljno elemenata koji tvore osnovu sumnje za najmanje nekolicinu krivičnih djela propisanih krivičnim zakonodavstvom FBiH – Član 182. - Zlostavljanje u obavljanju službe; Član 219. - Zapuštanje ili zlostavljanje djeteta ili maloljetnika; te Član 224. - Sprečavanje i neizvršavanje mjera za zaštitu maloljetnika.

Ovo dovodi i do zakonske uloge i dužnosti tužitelja – da ima pravo i da je dužan da odmah po saznanju da postoje osnove sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere s ciljem njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih lica vezanih za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza.

Direktor zavoda Redžep Salić (FOTO: oslobodjenje.ba)

Čak i u slučaju da je sav prezentirani sadržaj krivotvoren (fotomontaža i slično) i to je krivično djelo koje se mora procesuirati. Jednako kao što je i krivično djelo samo neprijavljivanje krivičnog djela, odnosno, situacija u kojoj je neko posjedovao takve dokaze, bio upoznat s protivpravnim postupanjem i zlostavljanjima, a to nije odmah prijavio.

S druge strane, potpuno je jasno da sistem ne funkcionira. Nedostatak stručnih i osposobljenih ljudi, prevaziđena institucionalna rješenja (zatvorene institucije nisu, niti smiju biti, dio rješenja za pristup i brigu o ovim kategorijama djece), te bahato rasipanje i zloupotrebe sredstava namijenjenim za brigu o djeci s posebnim potrebama, doveli su do stanja kakvo je sada.

Sistemsko i dugoročno rješavanje potreba i načina zbrinjavanja osoba s poteškoćama i mentalno invalidnih maloljetnih osoba je ono što jedino i jeste ozbiljno i pravo rješenje. A tu dolaze političari državni službenici nadležnih ministarstava, a onda i parlament u konačnici koji će i donijeti zakonske propise koji će omogućiti efikasna rješenja. 

Zavod Bosna i Hercegovina – 21. vijek

U Bosni i Hercegovini na snazi je institucionalno zlostavljanje, kako štićenika ovakvih institucija, tako i društva u cjelini. Profesor emeritus Zimbardo, vođa standfordskog eksperimenta (danas u dobi od 86 godina), vjerovatno bi bio nemalo iznenađen da, tamo negdje na brdovitom Balkanu, postoji cijela jedna država čiji žitelji dobrovoljno prihvataju da se igraju uloga „čuvara“ i „zatvorenika“. I tako već skoro trideset godina.

Oni koji ne prihvataju date uloge, odlaze. Baš kao i onih nekoliko studenata-dobrovoljaca koji su eksperiment iz 1971. godine napustili već prvi i drugi dan, uvidjevši da ne mogu prihvatiti ulogu „igrača“. I na taj način nagovijestili (ne)slavan završetak eksperimenta. Djeca i ljudi koji danas odlaze iz Bosne i Hercegovine su poput tih studenata-dobrovoljaca. Oni se više ni konopcima ne mogu vezati. Oni koji ostanu, jednog će dana, ne tako daleko u budućnosti, svi biti „štićenici“ i „odgajatelji“ Zavoda Bosna i Hercegovina.

P.S. Da ne bi bilo zabune, da, ja sam Ramiz Huremagić koji je prvi potpisao javnu krivičnu prijavu protiv NN počinitelja za krivična djela za koja, iz objavljenih sadržaja, proizlazi osnova sumnje za njihovo izvršenje. I da, ja sam tu prijavu sastavio i postavio online kako bi je i ostali građani koji ne žele da budu dio eksperimenta mogli potpisati. 

Napravio sam to jer sam građanin BiH i jer mi/nam zakon daje to pravo – da prijavimo krivično djelo. Ako svi budemo u krivu, odgovarat ćemo onda za lažno prijavljivanje. Sve po zakonu i mirna Bosna. Dok zaključujem zadnju rečenicu, na Google Docsu, krivična prijava ima više od 1.200 potpisa. U manje od deset sati od objave. Svi potpisani, vjerujem, punoljetni su i mentalno zdravi. Samo tako se uspostavlja vladavina prava. I zemlja postaje Država, a ne Zavod.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: zavodpazaric.ba