„Teška je i bolna istina, zapravo i ono najvažnije, da nismo uspjeli SDP učiniti strankom u koju Hrvatska može vjerovati. Ne samo da u tome nismo uspjeli, nego smo SDP gotovo u potpunosti uništili kao ideju, kao koncept, kao politički brand. Predsjednik stranke i njegove glavne pobočnice i pobočnici – pretvorili su SDP u potpunu antitezu socijaldemokracije“, tim riječima je saborski zastupnik Bojan Glavašević obavijestio javnost i sad već bivše stranačke kolege da podnosi neopozivu ostavku na dužnost člana Predsjedništva Socijaldemokratske partije Hrvatske, te da trajno istupa iz članstva SDP-a. Ovim činom, koji je svojevrstan presedan u Hrvatskoj, jer Hrvatska je zemlja u kojoj političari istupaju iz političkih organizacija isključivo kada prelaze u druge, Bojan Glavašević napravio je ono što je jedino držao dovoljno časnim i dovoljno odgovornim. 

SDP je stranka koja ne može ponuditi odgovor ni na jedno važno pitanje o budućnosti Hrvatske, SDP je stranka koja je nekada baštinila ideje univerzalnih ljudskih prava, SDP je stranka koja je morala i trebala biti na čelu kolone jučer i pred radnicima Uljanika i 3. Maja, SDP je stranka koja je svoj sumrak, ali i sumrak socijal-demokracije u Hrvatskoj završila u iscrpljujućim borbama za fotelje. To je činjenično stanje danas iznio Bojan Glavašević, stanje koje hrvatska javnost već dugo zna, stane koje seže od nastanka ove zemlje, zemlje koja je nastala i na žrtvi njegova oca Siniše Glavaševića. 

Siniša Glavašević bio je častan i pošten čovjek svog vremena. Vrijeme iza Siniše Glavaševića naučilo nas je da su čast i poštenje, obraz i viteštvo, pojmovi koji nestanu u dimu i prašini, a da opstaju jedino hijene, ratni profiteri, ulizice i poltroni, i, kako je to danas opisao slikovito Bojan, opskurni likovi koji se isključivo bore za fotelje, drugim riječima, za svoje guzice. Siniša Glavašević nakon mjesec dana opsade Vukovara bio je hrvatski heroj. Siniša Glavašević mogao je, i nitko mu nikada riječ jednu ne bi rekao zbog toga, izići iz obruča pakla Vukovara i kao miljenik nacije, novinar (ne vojnik), mogao mirne duše do dana današnjeg biti braniteljska vedeta, savjetnik predsjednice, premijerov kućni prijatelj ili možda ministar branitelja. Siniša Glavašević mogao je sve to, ali nije mogao jedno, Siniša Glavašević nije mogao svom sinu Bojanu isporučiti u budućnosti takvog oca. Častan čovjek ostao je do svoje smrti. Siniša Glavašević bio je istinski heroj Hrvatske i kao takav ostat će u vječnost, ma koliko danas isti taj Siniša smetao svim „velikim Hrvatima“ upravo zbog te notorne činjenice, da je do kraja, do zadnjeg daha bio i ostao pošten, odvažan i častan. Dakle sve ono što oni zapravo - nisu. 

SDP pred potonuće (FOTO: Hina/Damir Senčar)

Krimen Siniše Glavaševića bio je taj što je Siniša odbio umrijeti šutke. Jasno je i glasno u zadnjim danima pred sam pad Vukovara optužio sve one koje je optužiti trebalo. Sve one koji će jednoj zemlji i jednom narodu u niti trideset godina oduzeti sve ono u što je vjerovao Siniša Glavašević. A vjerovao je u ljude, vjerovao je da ljudi mogu i moraju biti pošteni i časni, vjerovao je u budućnost i u pomirbu, Siniša Glavašević vjerovao je u našu i svoju djecu, vjerovao je u Bojana kojem je ostavio najljepši amanet koji otac može ostaviti sinu, ostavio mu je svoj pošteni i časni život. Kao i smrt.

U vremenu iza Siniše Glavaševića došle su hijene. Nestalo je poštenja, nestalo je časti, nestalo je čojstva. U vremenu iza Siniše Glavaševića naučili smo da u životu najbolje i jedino prolaze ulizice, teniski partneri i partneri bridža koji puštaju setove, gemove i partije, da je život previše ozbiljna stvar da bi kroz njega prolazili romantično kako je kroz njega prošao Siniša Glavašević. 

„Život je jedan, živi ga Fikreta“, pjevalo je Zabranjeno Pušenje u smiraj jedne države koju će na kraju opustošiti i razoriti hijene. Život je jedan, postala je krilatica svih tih silnih licemjera, svih koji su se „ogrebali“ u ovoj zemlji za posao, materijalna dobra, bolji životni standard. Čast, poštenje, junaštvo, čojstvo, muškost, izgubili smo nepovratno u svoj toj sili skandala kojima smo odjednom bili izloženi. Na koncu smo svi mi, nakon niti tri desetljeća iskrivljenih vrijednosti, konačno povjerovali u onu da je život jedan i da ne treba prati tuđa stubišta, već nekom direktoru ili političkom hadžiji lizati dupe. I kada smo to svi shvatili, da je Fikreta metafora za sve nas koji smo vjerovali da na svijetu postoji pravde, poštenja, časti i obraza, tada smo svi postali hijene. Hijene će i danas razapinjati Bojana Glavaševića, kao što su mu, po potrebi, razapinjali oca. Jer hijene žele da vjerujemo kako na svijetu, u ovoj nesreći od planete, nema više ljudi, već nju naseljavaju hijene koje su ili na vlasti, ili tu vlast očekuju. 

Siniša Glavašević odbio je umrijeti šutke (SCREENSHOT: YouTube)

No, Bojan Glavašević nas je sve danas ponovno, kao što mu je to uradio otac nekoć, uvjerio da čak i ovoj nesretnoj rupi koju neki zovu zemljom još uvijek postoje ljudi koji će žrtvovati svoju udobnu fotelju čisto iz časti. Jer ne mogu sjediti u njoj dok gladni radnici marširaju Hrvatskom, a njegov je frižider pun, jer ne može od srama uzeti svoju platnu listu, dok je tisuće ljudi koji su vjerovali u njega nemaju. 

I to nam je danas poručio Bojan Glavašević. Svima nama koji udobno zavaljeni u svoje fotelje gledamo kako očajni radnici Uljanika očekuju spas, očekuju nadu, očekuju državu. Hijene će kazati gdje su bili kada su naše firme propadale? A gdje ste bili svi vi, hijene? Svima nama kojima taj očaj tih ljudi i strah pred ovrhama, dugovima, strah za budućnost nije poznat i nije naš. Nije ni Bojanov, pa ga je isto preuzeo na sebe. Zar Bojan nije mogao isto uraditi što mu je mogao i otac onomad? Zar Bojan nije mogao ostati tih, suzdržan, zar Bojan nije mogao šutjeti i do kraja svog života biti situiran, osiguran, sit? Hijene će kazati, ne bojimo se mi za Bojana. Ali hijene ko hijene. Nikad nisu čistili tuđa stubišta, pa ne znaju, kakav je život bez stalnih prihoda. 

Da bi možda trebalo da se skloni otuda, postalo je jasno i pticama na grani. Njegov predsjednik ionako je odveo stranku u sunovrat svojim tvrdoglavim ustrajavanjem za foteljom, a njegov primjer slijedili su i drugi. Fotelje, a ne borba za Hrvatsku, onu uljuđenu, onu poštenu, onu časnu. 

Bojan Glavašević postao je tako jedan od rijetkih Hrvata, poput svog oca, čovjek koji je stavio poštenje i čast ispred svog udobnog života. Bojan Glavašević tako je zatvorio krug. Hrvatska je, iza Glavaševića, ostala zemljom kojom konačno vladaju hijene. Zemljom u kojoj niti ima časti, niti ima poštenja. Zemljom u kojoj oni koji bi se trebali brinuti za radnike, djecu što odlaze i fašizam koji buja poput korova, lutaju po kafanama i žive od tombola.

I zbog toga trebalo je da se skloniš otuda. Život je jedan – živi ga Fikreta. Živi ga časno i pošteno kako ga je živio i tvoj otac. Jedino to je na koncu vrijedno kada svojoj djeci pogledamo u oči. Stubišta će vazda biti. Bolje ih je i prati, nego izgubiti časna čovjeka u sebi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina/Lana Slivar Dominić