BOJAN GLAVAŠEVIĆ: „Herojstvo svog oca mijenjao bih, bez razmišljanja, za još jedan jedini razgovor s njim“

Bojan Glavašević

20. studenog 2021.

BOJAN GLAVAŠEVIĆ: „Herojstvo svog oca mijenjao bih, bez razmišljanja, za još jedan jedini razgovor s njim“

Kako se postaje herojem? Kakve su to okolnosti koje jednog običnog, svakodnevnog čovjeka - nečijeg oca, supruga, sina, kolegu s posla, prijatelja - transformiraju u heroja, biće veće od života, zauvijek uklesano u sjećanje ljudi? Što herojstvo znači za one koji su još do jučer bili okupani toplinom njihove ljudskosti, njihovim svakodnevnim vrlinama i manama, koji su brisali njihove suze u teškim trenutcima i dijelili s njima osmijehe u trenutcima sreće?

Prije skoro dvadeset godina, moj prijatelj Luigi pustio mi je pjesmu „Tre madri” Fabrizia de Andrea, Arsena Dedića iz Genove u Italiji. U toj pjesmi, majke trojice pribijenih na križ - Isusa i dvojice lopova - oplakuju svoje sinove. Majke dvojice razbojnika prigovaraju Mariji da prejako plače za Isusom, jer zna da će za tri dana uskrsnuti i vratiti se u život, dok je za njihove sinove smrt konačna. De Andre tada Mariji, doista predivnim i teško prevedivim pjesničkim jezikom, u usta stavlja riječi kojima ocrtava Isusa kao sina koji je oduzet majci, koja gleda kako se život iz sata u sat gasi u očima djeteta koje je nosila u utrobi, i koje za nju nije nešto božansko zato što je sin Božji, nego milošću majčinske ljubavi, zato što je to njezino dijete. Marija tada izgovara nešto blasfemično: „Non fossi stato figlio di Dio T’avrei ancora per figlio mio”

„Da nisi bio sin Božji, još uvijek bih te imala za svog sina”.

Svaki put kad bi me netko pitao kako je to biti dijete heroja, pomislio sam na de Andreovu Mariju, jer u njezinim riječima pronalazim isti osjećaj koji imam kad pomislim na vlastitog oca heroja, i koji susrećem kod svih koji su ga poznavali. Kod njegovih prijatelja, kojima nedostaje njegov britki smisao za humor, pijanstva u kojima bi se popeo na stol i recitirao Jesenjina, druženja na kojima je svirao harmoniku, iako je nikada nije učio svirati u glazbenoj školi. Kod nas, njegove obitelji, kojima nedostaje kao otac, ili kao suprug, ili kao sin. Ili kao djed.

Bojan Glavašević
Bojan Glavašević - "Herojstvo svog oca bez razmišljanja bih mijenjao za sliku, nekakav glupi selfie, s njim na dan kad sam se ženio" (FOTO: HINA/lsd)

Okrutna je ironija života da herojima postaju oni ljudi koje smo najviše voljeli upravo zbog njihove ljudskosti, zbog ljudskih vrlina koje su zasjale u onim vremenima i događajima u kojima su najgore ljudske mane najviše dominirale svojim mrakom. Cijena transformacije u heroje je smrt, dakako. 

Herojstvo nije nešto što se bira. To je nešto što se događa najboljim ljudima kad su suočeni s najgorim što čovječanstvo ima za ponuditi, baš zato jer su oni potpuna suprotnost tome, utjelovljena u običnim, svakodnevnim ljudima. Herojstvo je nešto što pripada onom svijetu, a u ovome ostavlja samo sjenu, trag slave koja ne umire. 

U pijesku vremena, unatoč obećanju neumiruće slave, svaki heroj i svako herojstvo prije ili poslije padaju u zaborav, koliko god da je velik trud učinjen da se to ne dogodi. U najboljem slučaju, heroji postanu dio nekog mita, i onda se pitamo je li, na primjer, prije nekoliko tisuća godina nekakav Hektor doista umro pod zidinama Troje, braneći svoju obitelj i svoj grad, ili je u pitanju samo domišljata priča nekog pjesnika-lutalice. Mnogo češće, međutim, heroji i njihova slava ne prežive milenije, nego naprosto ispadnu iz mode. Ili se društvene okolnosti promijene, pa njihova simbolika, ono za što su se borili, prestanu biti poželjni. Ili naprosto, jer je ljudska narav takva da uvijek žudi za novim herojima, budu, riječima mog tate, „dobronamjerno zaboravljeni” i zamijenjeni novim herojima. 

Herojstvo svog oca, koje mu je, kao i svim herojima ikada, nametnuto vihorom rata ili kakve druge velike tragedije, bez razmišljanja bih mijenjao za nimalo herojsku svakodnevicu. Mijenjao bih njegovo herojstvo za sliku, nekakav glupi selfie, s njim na dan kad sam se ženio. Mijenjao bih njegovo herojstvo za priliku da ga gledam dok prvi put u ruke uzima svoju unučad, mog sina i moju kćer, i da ih ima priliku gledati dok odrastaju, uopće za priliku da im bude djed i da ga imaju uz sebe. Mijenjao bih njegovo herojstvo za sve suze moje mame i moje bake, u godinama u kojima je njegovo herojstvo bilo živo, a mi smo tražili njegove posmrtne ostatke. Mijenjao bih, bez trenutka razmišljanja, njegovo herojstvo za priliku za još jedan jedini razgovor s njim. 

Ne znam koliko će dugo živjeti Siniša-heroj. Iskreno da vam kažem, to je u potpunosti izvan moje moći, i nije mi osobito važno. Važno mi je što jedan mali dio Siniše-čovjeka još uvijek živi u uspomenama onih koji su ga poznavali, koji su ga voljeli i koje je on volio. Dio Siniše-čovjeka živi i u njegovim pričama. Te komadiće njegove ljudskosti čuvam kao najveće blago, i njih mogu s ponosom predati u naslijeđe svojoj djeci. Znam da bi to i njemu bilo najvažnije. Jer prvo je bio čovjek, a tek onda heroj. Zapravo, baš zbog toga.

4.11.1960. - 20.11.1991.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Matko Biljak

 

Srodne novice

broj komentara: 7

Komentari

  1. Glas razuma prije više od 3 godine

    Gradjane Hrvatske ne zanima istina, jer bi ta istina srusila sve te silne lazne mitove kojima se hrane.

  2. Verena prije više od 3 godine

    Ali,i izmedju svjedočenja Glavasevića i onoga sto trideset godina kasnije govori njegov sin,ne samo da postoji komplementarnost,već i razigniranost .
    Kako je moguće da gradjani Hrvatske to ne vide,ili neće da vide?

  3. Verena prije više od 3 godine

    Izmedju javnog svjedocenja Sinise Glavasevica o dogadjajim u Vukovaru i iskonstrurane istine o kojoj se pisu panegirici tadasnjoj vlasti ali i danasnjoj( koja opstaje ignorirajuci cinjenice), postoji ogroman raskorak.
    To jeste tragedija grada.

  4. Verena prije više od 3 godine

    Tek se pismom Siniše Glavasevića,u okviru ove teme,otkrivaju razmjere zla,izdaje,politički dogovoriizvan dometa javnostia, pokvarenjastva u vrhu vlasti .
    Tek tada je u potpunosti jasan očajni i desperatni glas Dezulovica o Vukovaru.
    Izmedju pravljenja neistinite povijesti i vještackog stvaranja dogadjanja izmedju lampiona,mimohoda,govora i istine,očito je lakse prihvatiti laz i zivjeti s njom Otuda sutnja i na ovom,vrlo potresnom tekstu,usamljenog sina,duboko porinutog u tragediju oca i tragediju grada .

  5. Verena prije više od 3 godine

    "Optužnica kojom optužujem Sabor Republike Hrvatske za sudjelovanje Hrvata u najvećem zločinu u povijesti nad hrvatskim narodom, za sudjelovanje u zločinu nad 15.000 Hrvata iz Vukovara.

    Optužujem vas gospodo, što ste dopustili da gladuju dok ste vi bili siti, zato što je vama bilo toplo, a njima hladno. Dok ste vi gasili žeđ pićem po vlastitom izboru u željenim količinama, njih ste osudili na jušnu žlicu vode.

    Gospodo sabornici, dane ste provodili u ukusnim domovima i isto takvim uredima, a Vukovarcima ste dodijelili vlažne i tamne podrume. Za vaše noći odabrali ste tople i meke pokrivače, njima ste prepustili mokre i smrdljive deke. Zar zaista mislite da su za to svi ovi ljudi dali svoj glas? Zašto ste naše bebe i našu djecu osudili na krastavost?

    Da li su sve infekcije svijeta rezervirane za djecu Vukovara? Osuđujem vas, gospodo zastupnici, za sve njihove boli, za sav strah kojim su ispunjene dječje oči, za svaki prigušeni krik, za sve suze, isplakane i neisplakane.

    Osuđujem vas, gospodo sabornici, za svaku na živo odrezanu herojsku ruku, nogu, za svaku na živo izrezanu ranu i izvedenu operaciju. Osuđujem vas za sve boli gladnih i žednih ranjenika, za sav očaj i umor naših liječnika i ostalog medicinskog osoblja. Osuđujem vas za sve smrti koje su nastupile zbog nedostatka krvne plazme i adekvatnih lijekova.

    Osuđujem vas za sav očaj borca kada je shvatio da nema više čime napuniti svoje oružje. Osuđujem vas, gospodo sabornici, za trenutak iznenađenja kada su u Vukovar stigli nepobitni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta i obranu Vukovara, ali ista ne želi biti upotrijebljena, odnosno dostavljena zapovjedništvu Operativne grupe Vukovar-Vinkovci-Županja, a koju je zapovjedništvo zahtijevalo za izvršenje zadataka koji je postavljen pred njih.

    Osuđujem vas, gospodo, za svu bol trenutka kada ja Vukovar shvatio da između vas, Hrvatskog sabora, Hrvatske vlade, predsjednika Republike Hrvatske i četnika nema nikakve razlike.

    Osuđujem vas, gospodo, za svu sramotu koju ste nanijeli hrvatskom narodu pokapajući ga. Hrvatski narod nije vas za ovo ovlastio i zato vas optužujem za IZDAJU. Optužujem vas, gospodo, zato jer ste stajali ispred svetinje hrvatskog naroda, ispred hrvatske trobojnice, a izdajnici si to nikada ne smiju dopustiti. Okaljali ste našu zastavu i zato vas optužujem.

    Optužujem vas zato što ste svojim izdajničkim ustima pjevali našu lijepu himnu koju su pjevali heroji Trpinjske ceste, heroji Lužca, heroji Mitnice, Sajmišta, Borova naselja, heroji Bogdanovaca. Heroji Vukovara pjevali su je dok su branili Vukovar u tijeku borbe, kad su sahranjivali raskomadane ostatke svojih prijatelja, pjevali su je dok su umirali.

    Osuđujem vas, gospodo, jer si uzimate to pravo. Nedopustivo je da vi, pod čijim blagoslovom Vukovar umire, pjevate pjesmu ljudi koje ste osudili na mučeničku smrt. Optužujem vas za sudjelovanje u masakru nad stanovnicima i braniteljima Vukovara.

    Osuđujem vas, gospodo, za smrt Vukovara. Materijalni dokazi vaše nesumnjive krivice bit će dani na uvid hrvatskom narodu i cijeloj svjetskoj javnosti.

    Zavaravate se ako mislite da ćete vi prije doći do njih. Ne možete – garantiramo. Također garantiramo da ćete u budućnosti ući i ostati u povijesti kao izdajnici i zločinci i da ćete do kraja svog života lijegati i ustajati sa sjećanjem na Vukovar.”

    Siniša Glavasević,Tacno.net
    Čovjek za pamćenje i divljenje.

Hiperlink

Recepti

E-ciklopedija