UZ SMRT HENRYJA KISSINGERA: „Konačno je umro omiljeni ratni zločinac američke vladajuće elite“
Tekst američkog novinara i pisca, Spencera Ackermana, objavljenog u magazinu Rolling Stone donosimo u hrvatskom prijevodu
Henry Kissinger umro je u srijedu u svome domu u Connecticutu izvijestila je njegova konzultantska tvrtka. Zloglasni ratni zločinac imao je sto godina.
Gledajući samo potvrđena ubojstva, najgori masovni ubojica u povijesti SAD-a bio je bjelački rasist i terorist Timothy McVeigh. Detoniravši bombu u administrativnoj zgradi federalne vlade u centru Oklahoma Cityja, McVeigh je 19. travnja 1995. godine ubio 168 ljudi, uključujući i 19 djece. Vlada je ubila McVeigha smrtonosnom injekcijom u lipnju 2001. godine. Bez obzira na dvojbe koje smrtna kazna izaziva, čak i u slučaju čovjeka poput McVeigha – kao što su pitanja legitimnosti ubojstva sljedbenika bjelačke nadmoći koji se nikada nije pokajao – njegova je smrt barem djelomice pružila mentalni mir majci jedne od žrtava. „To je točka na presudu”, izjavila je Kathleen Treanor, majka četverogodišnje žrtve McVeigha.
McVeigh, koji je na svoj psihotični način mislio da spašava Ameriku, nikada niti izbliza nije ubijao na takvoj skali kao što je to radio najštovaniji američki strateg druge polovine 20. stoljeća - Kissinger.
Greg Grandin, povjesničar sa Sveučilišta Yale i autor biografije „Kissinger's Shadow“ („Kissingerova sjena“, op. p.), procjenjuje kako je Kissingerovo djelovanje od 1969. do 1976. godine, razdoblje u kojem je Kissinger krojio vanjsku politiku u svojstvu Savjetnika za nacionalnu sigurnost i Državnog tajnika SAD-a pod predsjednicima Richardom Nixonom i Geraldom Fordom, značio smrt za tri do četiri milijuna ljudi. Profesor s Yalea objašnjava da brojka uključuje kako „zločine iz nečinjenja”, poput prešutne dozvole Indoneziji za pokolj u Istočnom Timoru, Pakistanu za krvoproliće u Bangladešu te uvođenje američke tradicije ostavljanja na cjedilu saveznika, poput Kurda, tako i „zločine iz činjenja” poput onih u Čileu i Kambodži.
„Kubanci kažu da ne postoji zlo koje traje stotinu godina, no Kissinger se trudi da ih opovrgne”, rekao je Grandin za Rolling Stone nedugo prije Kissingerove smrti.
„Nema sumnje da će ostati upamćen kao veliki geopolitički strateg iako je zeznuo većinu kriznih situacija koje su pod njegovim utjecajem eskalirale. Pokupit će zasluge za otvaranje Kine premda je to ideja i inicijativa De Gaullea. Bit će hvaljen za smirivanje napetosti sa Sovjetskim Savezom, što je uistinu bio uspjeh, ali je vlastitu ostavštinu potkopao oslonivši se na neokonzervativce (politički pokret prisutan u SAD-u tijekom Vijetnamskog rata kojim su tvrdolinijaši inzistirali na jednostranom pristupu što se svodio na preventivni intervencionizam, op. p.). Dakako, iz Watergatea će se izvući bez konzekvenci iako je njegova opsesija Danielom Ellsbergom (politički aktivist koji je The New York Timesu predao tajne dokumente Pentagona koji potvrđuju da je Vlada znala kako je gotovo nemoguće dobiti rat u Vijetnamu, op. p.) dovela do afere“, objašnjava Grandin.
Nikakva sramota neće snaći Kissingera na današnji dan. Upravo suprotno, plastično će prikazati zašto je mogao ubiti toliko ljudi i proći nekažnjeno. Dan kada nas je napustio u Kongresu će biti dostojanstven i – sramotno, jer je Kissinger naredio prisluškivanje novinara CBS-a Marvina Kalba i The New York Timesa, Hendricka Smitha – isto takav će biti u redakcijama. Kissinger, izbjeglica od nacističkog terora postao je uvaženi član „Istočnog establišmenta” (pojedinci i pripadnici institucija na sjeveroistoku SAD-a koji su tradicionalno uživali ekonomsku i političku moć u zemlji. Uključuju stare i bogate obitelji u gradovima poput Bostona, Philadelphije i New Yorka kao i članove institucija poput osam najvećih sveučilišta na Istočnoj obali SAD-a i Njujorške burze, op. p.) kojeg je Nixon mrzio, bio je zagovornik američke grandioznosti zbog čega su ga mediji slavili kao hladnokrvnog genija koji je zemlji vratio prestiž nakon agonije Vijetnamskog rata.
Nixon i Kissinger 1971. godine u Bijeloj kući (FOTO: Wikimedia)
Otkad je Kissinger otišao s istaknutih pozicija prije pola stoljeća, milijuni koje su SAD ubile ni jednom mu nisu narušili reputaciju. Samo su potvrdili njegovu beskompromisnost što medijske ličnosti povremeno nalaze uzbudljivim. SAD, poput svakog imperija, slavi svoje državne ubojice. Jedini puta kada sam bio u istoj sobi s Henryjem Kissingerom bilo je 2015. godine na Konferenciji za nacionalnu sigurnost na West Pointu. Bio je okružen laskavcima i ulizicama iz redova vojske i bivših službenika koji su uživali u prisutnosti tog državnika.
Seymour Hersh, istraživački novinar koji je bio najznačajnija iznimka laskavoj pratnji, svjedočio je novinarskoj hipokriziji čim je Kissinger ušao u Bijelu kuću 1969. godine.
„Njegovo pojavljivanje moglo je spasiti ili uništiti bilo koju zabavu u Washingtonu”, napisao je Hersh u svojoj biografiji „The Price of Power“ („Cijena moći“, op. p). Novinari, poput Jamesa Restona iz The Timesa željno su sudjelovali u onome što je Hersh zvao „indirektna ucjena”, tj. novinarstvo pristupa – „novinari koji su imali pristup Kissingeru i od njega dobivali insajderske informacije, zauzvrat su ga štitili prešućujući posljedice njegovog djelovanja ili samu upletenost”. Kissingerov odnos prema novinarima bio je jednak odnosu s Nixonom: „kmečava servilnost”. (Iako se Kissinger mogao otresti na novinare što šefu nikada ne bi učinio). Hersh citira H. R. Haldemana, Nixonovog načelnika ureda Bijele kuće, koji navodi kako je Kissinger bio „jastreb nad jastrebovima” u Bijeloj kući, no „nazdravljajući na zabavama sa svojim liberalnim prijateljima, ratoborni Kissinger bi se najednom pretvarao u miroljubivu golubicu”.
Recenzirajući jednu od brojnih Kissingerovih knjiga, Hillary Clinton ga je 2014. godine nazvala „prijateljem” na čiji se savjet, kao Državna tajnica, uvijek oslanjala.
„Mi, predsjednik Obama i ja, dijelimo uvjerenje s Kissingerom: vjeru u nužnost daljnjeg američkog vodstva u službi pravednog i liberalnog poretka”, reći će Hillary Clinton. U roku od nekoliko dana Kissinger je preko USA Todaya odgovorio kako Clinton, tada se smatralo da je predodređena na mjesto predsjednice SAD-a, „vodi Državno tajništvo SAD-a na najučinkovitiji način koji je ikada vidio”. U istom je članku autor primijetio fotografiju s Obaminom posvetom Kissingeru u kojoj mu (tada) aktualni predsjednik zahvaljuje na „dugotrajnom rukovodstvu”.
Uvijek vrijedi poslušati tonove pune poštovanja kojima se američke elite obraćaju svojim monstrumima. Kada kissingeri umiru, njihova je humanost, smisao i žrtva uglednicima uvijek na prvome mjestu. Američke elite ostale su osupnute nakon što su Iranci u velikom broju izašli na ulice kako bi posljednji puta pozdravili jednog od njihovih čudovišta, Qassema Soleimanija, kada je u siječnju 2020. godine iranski šef sigurnosti poginuo u napadu američke bespilotne letjelice. Soleimani, kojega su Sjedinjene Države proglasile teroristom te ga kao takvoga i ubile, ubio je mnogo više ljudi od Timothyja McVeigha. No, ako mu i pripišemo sve mrtve u građanskom ratu u Siriji, ni u najluđim snovima Soleimani nije mogao zamisliti da bi mogao ubiti koliko je pobio Kissinger. Niti je Soleimani mogao zavesti Bondovu djevojku Jill St. John koja je glumila Tiffany Case u filmu „Dijamanti su vječni“.
Hillary Clinton Kissingera je 2014. godine nazvala „prijateljem” na čiji se savjet, kao Državna tajnica, uvijek oslanjala (FOTO: Wikimedia)
Kissingerov uspon dogodio se zahvaljujući opscenosti koju vrijeme ne može umanjiti. Predsjednik Lyndon Johnson je 1968. godine sa Sjevernim Vijetnamom dogovorio pregovore o miru prešutno priznajući noćnu moru u koju je, zajedno s dva prethodna predsjednika, pretvorio život u Vijetnamu. Kissinger, utjecajni hladnoratovski stručnjak za obranu s Harvarda, imao je pristup članovima diplomatske delegacije SAD-a koja je sudjelovala u Pariškim pregovorima (petogodišnji pregovori između SAD-a, Južnog i Sjevernog Vijetnama koji 1973. godine vode do konačnog mirovnog sporazuma koji rezultira potpunim povlačenjem SAD-a, op.p.). Informacije o kretanju pregovora iskoristio je kako bi informirao Nixonovu predsjedničku kampanju – nakon što je bio savjetnik Nelsona Rockefellera, Nixonova protukandidata na republikanskim predizborima – i unatoč tome što je održavao tijesne političke veze s klikom oko Huberta Humphreya, Nixonova predsjedničkog protukandidata iz Demokratske stranke.
Jedan od aduta Nixonove predsjedničke kampanje bio je tajni plan za kraj Vijetnamskog rata. Njegovi su savjetnici ispričali Hershu kako su bili duboko zabrinuti da će Johnson (Lyndon, tada još uvijek aktualni predsjednik SAD-a, op.p.) i Sjeverni Vijetnam doći do sporazuma prije izbora. To bi spasilo živote Amerikanaca i Vijetnamaca, ali bi i potkopalo Nixonove nade da iskoristi rastuće nezadovoljstvo ratom u SAD-u. Zahvalni Nixon uzeo je što mu je Kissinger dao kako bi marionetsku vladu u Sajgonu, koju bi mir destabilizirao, učinio još odlučnijom da ne pristane na uvjete mirovnih pregovora. Do 1973. godine nije došlo do sporazuma, a rat je konačno završio poniženjem Amerike i pobjedom Hanoja 1975. godine.
„Trebalo je muda da nam da te savjete”, rekao je kasnije u razgovoru s Hershom istraživač za vanjsku politiku u stožeru Nixonove kampanje Richard Allen.
„Na kraju krajeva, bilo je prilično opasno za Kissingera da se na taj način zajebava se s nacionalnom sigurnosti”, dodat će.
Svaka osoba koja je poginula u Vijetnamu u periodu od jeseni 1968. godine do pada Sajgona – i svi koji su poginuli u Laosu i Kambodži, kamo su Nixon i Kissinger tajno proširili rat, ubrzo nakon što su došli u Bijelu kuću, kao i svi koji su poginuli od posljedica genocida u Kambodži nakon destabilizacije koju su pokrenuli – poginuli su zbog Kissingera. Nikada nećemo znati što je moglo biti, mantra je Kissingerovih apologeta i pripadnika američke vanjske politike koji se zamišljaju u njegovoj koži dok prelaze preko njegovih zločina. Možemo znati samo ono što se zapravo dogodilo. A ono što se uistinu dogodilo jest da je Kissinger sabotirao jedinu priliku za kraj rata 1968. godine igrajući na sigurno kako bi sebi omogućio pristup moći bez obzira na to da li će na izborima pobijediti Nixon ili Humphrey. Vjerojatno se nikada neće znati tko je sve morao umrijeti ne bi li Kissinger postao savjetnik za nacionalnu sigurnost SAD-a.
Jednom kada su se našli u Bijeloj kući, Nixon i Kissinger više nisu imali mogućnosti da dođu do mirovnog sporazuma s Hanojem. Nadajući se da će prisiliti Sjeverni Vijetnam na pregovore, došli su do „Teorije luđaka” koja se sastojala od toga da Hanoj uvjere u to kako je Nixon nepredvidljivi krvožedni luđak spreman na sve. Nekoliko tjedana nakon što su preuzeli vlast, od veljače 1969. do travnja iduće godine, američki su avioni bacili 110 kilotona bombi na Kambodžu. Prema pukovniku iz Udruženog stožera Oružanih snaga SAD-a (savjetodavno tijelo predsjednika i ministra obrane koje okuplja najviše pripadnike svih rodova oružanih snaga, op.p.), do ljeta 1969. godine, Kissinger – koji nije imao nikakve ustavne uloge u vojnom zapovjednom lancu – osobno je birao mete za bombardiranja.
„Nije samo pažljivo proučavao napade već je čitao sirove izvještaje s terena”, izjavio je pukovnik Ray B. Sitton u Hershovoj knjizi „Cijena moći”. Druga faza bombardiranja nastavila se do kolovoza 1973. godine, pet mjeseci nakon što se i posljednja borbena jedinica SAD-a povukla iz Vijetnama. Procjenjuje se da su do tada američka bombardiranja prouzročila smrt stotinu tisuća ljudi u državi od sedam milijuna stanovnika. Zadnja faza bombardiranja, koja se dogodila nakon što su Pariškim mirovnim sporazumom američke trupe napustile Vijetnam, bila je najžešća. Čin okrutne osvete pobijeđene supersile.
Američki avioni puštaju bombe nad Vijetnamom 1972. godine (FOTO: Wikimedia)
Kambodža, kao i Laos, formalno je bila neutralna zemlja, što znači da je prema Povelji Ujedinjenih naroda bombardiranje predstavljalo nelegalnu agresiju. Dio Ho Ši Minova puta (mreža puteva koje je Sjeverni Vijetnam koristio za opskrbu i komunikaciju s jedinicama u Južnom Vijetnamu op.p.) prolazio je kroz istočnu Kambodžu bez znanja vladara Princa Sihanouka te nije bio puno drugačiji od opskrbnih linija koje SAD trenutno koriste u Ukrajini. Nakon puča koji je u Kambodži u travnju 1970. godine proveo Americi sklon pukovnik Lon Nol, Nixon je odmah naredio trupama u Vijetnamu da uđu u Kambodžu. Unatoč premoći u zraku i na zemlji, Amerikanci nisu uspjeli uništiti „Put“ već samo ljude koji su se na njemu zatekli. Oni koji su preživjeli su reagirali.
„Nekada su bombe padale na malu djecu, što je njihove očeve usmjerilo ka Crvenim Kmerima (članovi Komunističke partije u Kambodži koji su nakon puča ujedinili snage s bivšim neprijateljem Sihanoukom kako bi se zajedno oduprli režimu proameričkog pučista Lona Nola, op. p.)”, ispričao je jedan pripadnik Crvenih Kmera osnivaču Studija genocida na Sveučilištu Yale, Benu Kiernanu.
Neuspjeh Nixona i Kissingera u Kambodži potaknuo je 1971. godine akciju SAD-a i Južnog Vijetnama koji su zajedničkim snagama pokrenuli invaziju na Laos, još jedan debakl. Kissinger je kasnije za neuspjeh okrivio američke saveznike umjesto, recimo, ljudi poput njega.
„Gledajući unatrag, sumnjam da su u Južnom Vijetnamu zapravo razumjeli što smo pokušali ostvariti”, napisao je Kissinger u memoarima.
Tajno bombardiranje Kambodže izazvalo je ozbiljne političke reakcije kada je izašlo u javnost. Zastupnički dom u postupku opoziva predsjednika Nixona 1974. godine navodi bombardiranje Kambodže kao uzurpaciju ratnih ovlasti Kongresa. No, ovaj je članak odbijen 30. srpnja i nikada nije ušao u postupak opoziva koji je zaustavljen nakon što je Nixon podnio ostavku.
Vjerojatno kao posljedica toga, američki predsjednici rutinski bombardiraju zemlje s kojima SAD nisu u ratu i četrdeset godina nakon ovoga. Daju tek minimalne informacije o bombardiranjima, a često niti to. Kada ratovi koje objavljuju propadnu, kao što se to dogodilo u Iraku i Afganistanu, njihovi planeri krive vojsku i vladu koju su sami trenirali i postavili. Pokrivaju povlačenje trupa bespotrebnim bombardiranjima kojima ubijaju ljude kako bi američki državnici sačuvali obraz. Shvaćajući ili ne, kada je predsjednik Joe Biden u srpnju 2021. godine Afganistance okrivio za poraz u Afganistanskom ratu - „Afganistanska vojska se urušila, nekada i bez pokušaja da se bore” bila je tipična fraza – posegnuo je za Nixonovim i Kissingerovim obrascem.
Kissinger je odigrao ulogu u ubojstvima u toliko različitih zemalja da bi dužno poštovanje koje iziskuju žrtve zahtijevalo čitavu knjigu. Evo jednog primjera, među mnogima, kakav je pokolj Kissinger prouzročio neizravnim djelovanjem. Pakistanska vlada je 1971. godine pokrenula genocidnu kampanju kako bi ugušila pokret za neovisnost Bangladeša. Planer genocida, general Yahya Khan (predsjednik Pakistana u razdoblju vojne vlade od 1969. do 1971, godine, op.p.), bio je važna poluga koja je Nixonu omogućila ponovno uspostavljanje diplomatskih veza i otvaranje Kine. Zbog toga su SAD dozvolile Khanovoj armiji da siluje i pobije barem 300.000 ljudi – a procjene idu i do tri milijuna.
„Ne možemo dozvoliti da naš prijatelj, i prijatelj Kine, dođe u probleme u sukobu s prijateljima Indije”, citirao je Kissingerove riječi Nixon.
Takva je perspektiva bila karakteristična za Kissingera. Hladni rat bio je geopolitički ekvilibrijum između dvije velike sile. Smisao upravljanja Hladnim ratom bio je maksimalno povećati manevarsku slobodu SAD-a kako bi se nametnula volja ostatku svijeta – natjecanje u kojem pobjednik odnosi sve, što znači onemogućiti Moskvi da čini isto – bez destabilizacije, ili potpunog uništenja, što bi se dogodilo u direktnom obračunu sa Sovjetskim Savezom. Posljednji dio ove definicije objašnjava animozitet desničara prema Kissingeru. On je, naime, predstavljao borbu protiv komunizma bez ideološkog žara. Bio je energičan, gotovo nezaustavljiv zagovornik Hladnog rata, polja na kojem se odvijao obračun s komunizmom. No, baš kao i George Kennan (početkom pedesetih ambasador SAD-a u SSSR-u, a potom i ranih šezdesetih i u SFR Jugoslaviji, op. p.) prije njega, Kissinger Hladni rat nije gledao kroz ideološku perspektivu. Za njega je smisao Hladnog rata bila američka geopolitička dominacija, nešto što se mjeri privilegijom djelovanja bez posljedica i do čega se dolazi bilo kakvim nužnim mjerama. Takvo razmišljanje je Nixonu i Kissingeru dozvolilo kreativnost da se posvete otvaranju Kine, postupak koji Nixon ne bi oprostio nikome.
Richard Nixon i Lyndon Johnson u Bijeloj kući 1968. godine (FOTO: Wikimedia)
Otvaranje Kine je bez dvojbe najveće postignuće Nixonove vanjske politike. Bila je to rijetka geopolitička inicijativa u kojoj je Kissinger bio tek posrednik. Sy Hersh, u „Cijeni moći”, Nixona naziva „velikim teoretičarom” približavanja Kini, dok je Kissinger tek Nixonov „povremeni operativac”. Možda ovaj opis najbolje dočarava dramatični Kissingerov posjet Pekingu koji se odvio u tajnosti srpnja 1971. godine, a uoči Nixonovog posjeta (u veljači 1972. godine, op. p.). Ali, piše Hersh, „ne postoje dokazi da je Kissinger ozbiljno razmatrao pitanje ponovnog uspostavljanja odnosa prije no što je imenovan Nixonovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost”. Jednom kada je do toga došlo, Kissinger je preko noći postao slavna ličnost, predodređen da bude ogrnut u mit i apologiju.
Kissinger možda nije bio motiviran mržnjom prema komunizmu. Međutim, bio je reakcionar koji je kreirao klimu i osnažio reakcionare veće od njega što su u antikomunizmu vidjeli efikasan kanal za promociju američkih eksploatacijskih socioekonomskih tradicija. Njegov ađutant u Vijeću nacionalne sigurnosti bio je osvjedočeni militarist i antikomunist, pukovnik pješaštva Alexander Haig, budući Državni tajnik u mandatu Ronalda Reagana. Kada su zbog približavanja Kini i detanta sa SSSR-om krenuli napadi desnih konzervativaca na Kissingera, ni on (ađutant Haig, op. p.) ni oni (konzervativci) nisu znali prepoznati kako se i jedni i drugi lože silama Hladnog rata koje je, po potrebi, potpaljivao Kissinger.
Najvažniji od svih reakcionara bio je Nixon bez kojega Kissinger ne bi imao moć, i od kojega je trpio bilo kakvo ponižavanje.
Nixon je bio jedan od izvornih hladnoratovskih agitatora, čovjek koji nikada nije oklijevao povezati komunizam s crncima i liberalima „Istočnog establišmenta” koje je smatrao saveznicima. Eskalacija rata u Vijetnamu, zajedno s tajnim bombardiranjem Kambodže koje je objavio u televizijskom obraćanju, izazvali su novi val proturatnih prosvjeda. Nixon je iskoristio masovne demonstracije stavljajući ih u kontra poziciju u odnosu na „tihu većinu” lojalnih Amerikanaca. Umjesto da završi rat, kako je najavljivao u kampanji čime bi ušutkao, ili kooptirao antiratni pokret, Nixon je zapalio ratni narativ kako bi preusmjerio pažnju sa zbivanja na terenu. Bio je to povratak njegovoj zloglasnoj „Južnjačkoj strategiji” kojom je iskoristio tradiciju Republikanske stranke što profitira od sukoba bijelaca s pokretom za građanska prava.
Nixon nije krio na koga misli kada spominje „Istočni establišment”. Kada su mediji doznali za američki masakr u My Laiju (ratni zločin američke vojske koja je u ožujku 1968. godine ubila između 347 i 504 civila u Južnom Vijetnamu, op. p.), Nixon je izjavio kako iza svega stoje „oni prljavi i pokvareni Židovi iz New Yorka”. Njegov tadašnji savjetnik u Bijeloj kući, John Erlichmann, prisjetio se kako je Nixon pred Kissingerom govorio o „židovskim izdajicama”, uključujući „Židove s Harvarda” (Kissinger je Židov s diplomom s Harvarda, op. p.). Kissinger bi uvjeravao šefa kako je on jedan od dobrih Židova. „Gospodine predsjedniče”, citira ga Erlichmann, ”postoje Židovi i Židovi”.
Kissinger je održao svoju poziciju dijelom i zbog toga što je napadao „Istočni establišment” iz kojega je izrastao. Pri tome nije bio u potpunosti ciničan. S Nixonom je dijelio prezir prema „defetizmu” i „pesimizmu” onih što su promijenili mišljenje o Vijetnamskom ratu kojeg su nekada podržavali. Racionalizirao je čistke koje je radio u birokratskom aparatu Vijeća za nacionalnu sigurnost te marginalizaciju Ministarstva vanjskih poslova – mjere koje su ga učinile nezamjenjivim za vanjsku politiku i za Nixona – kao zaštitu američke moći od onih koji nisu imali samopouzdanja da je koriste. Dosta otkriva i podatak kako se, među onima koji kreiraju američku vanjsku politiku, Kissingerova perspektiva ne smatra ideološkom.
Za Kissingera je smisao Hladnog rata bila američka geopolitička dominacija (FOTO: Pixabay)
Kissingerova konsolidacija birokratske kontrole bila je disciplinirajuća i paranoidna. Koristio je strah od otkrivanja tajni iznutra kako bi prisilio FBI da prisluškuje svoje zaposlenike kao i novinare za koje je sumnjao da od njih primaju informacije. No, „Istočni establišment” oko Kissingera, među njegovim zaposlenicima i novinarima, slijedili su ga kao psi koji traže pažnju. Njegova hladnokrvna „Američka izvanrednost“ (uvjerenje kako su Sjedinjene Države posebne po svojim vrijednostima, političkom sustavu i povijesnom razvoju zbog čega imaju pravo na specijalnu ulogu na svjetskoj pozornici, op.p) bila je savršen ton za komunikaciju s uzdrmanom vladajućom klasom. Anthony Lake, koji je kasnije postao Savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Billa Clintona, podnio je ostavku 1970. godine zajedno s kolegom Rogerom Morrisom. Slomila ih je eskalacija rata u Vijetnamu, Nixonov alkoholizam te tajna prisluškivanja u Bijeloj kući koja je i Nixon koristio kako bi osigurao lojalnost. No, Lake i Morris odlučili su kako neće javno dijeliti motive odlaska.
„Mislim da je ta odluka bila najgora u mome životu”, rekao je Morris Hershu u „Cijeni moći”.
„Nismo to učinili jedino zato jer smo znali kako bi to uništilo Henryja”, dodat će. Nekoliko tjedana kasnije, Kissinger je preko Haiga FBI-u naložio prisluškivanje Lakea.
U jugoistočnoj Aziji Kissinger je uništavao. No, u Čileu je pomogao izgraditi obrazac za svijet u kojem i danas živimo.
Čileanci su na predsjedničkim izborima 4. rujna 1970. godine izabrali socijalističkog demokrata (ne miješati sa socijaldemokratima, op.p.) Salvadora Allendea. Njegov program bio je više od preraspodjele (bogatstva, op.p.). Od SAD-a je zbog eksploatacije resursa zahtijevao reparacije. Čile je bogat bakrom i do sredine šezdesetih, 80 posto proizvodnje ovog resursa kontrolirale su američke korporacije, posebice tvrtke poput Anaconda Copper i Kennecott. Kada je Allende nacionalizirao dobra pod kontrolom ove dvije kompanije obavijestio ih je kako namjerava odbiti procijenjeni „višak profita” od paketa kompenzacije koji im je bio spreman platiti. Ova (za SAD, op.p.) neprihvatljiva politika ponukala je Kissingera na komentar tijekom sastanka obavještajne zajednice koji se održao oko dva mjeseca prije izbora: „Ne razumijem zašto bi mi trebali stajati skrštenih ruku i promatrati zemlju kako se okreće komunizmu zbog neodgovornosti njenog naroda”.
Kissinger je smatrao kako ne smije postojati zemlja u američkoj sferi interesa koja bi preko izbora došla do socijalizma.
„Henry je na Allendea gledao kao na mnogo ozbiljniju prijetnju nego što je to bio Castro”, izjavio je Hershu Kissingerov zaposlenik Morris, „Allende je bio živući primjer demokratskih društvenih reformi u Latinskoj Americi”.
Kissinger i CIA odlučili su svrgnuti Allendea samo nekoliko dana nakon što je pobijedio na izborima. Pošto je saznao što se sprema, američki ambasador u Santiagu, Edward Korry, koji je bio prvi oponent Allendea, Kissingeru je telegramom poručio kako bi „aktivno podupiranje puča moglo dovesti do neuspjeha sličnog „Zaljevu svinja“ (propala invazija na Kubu koju je 1961. godine tajno financirala CIA, op. p.)”. Kako Tim Weiner piše u knjizi „Ostavština pepela: Povijest CIA-e“ („Legacy of Ashes: The History of The CIA“) „Iznervirani Kissinger” Korryju je poručio da se ne miješa. Kada CIA nije uspjela u onome što je Korry nazvao „Goldbergov gambit” kojim bi Kongres Čilea onemogućio Allendeovo preuzimanje dužnosti – tako je, CIA je pokušala provesti 6. siječanj u Čileu – Haig je šefa (Kissingera, op. p.) nagovarao da iz CIA-e očisti „ključna mjesta kojima dominira ljevica”.
Korry na kraju nije bio u pravu. Kissingerova politika svrgavanja Allendea – „Zašto ne bismo podržali ekstremiste?” rekao je u Bijeloj kući prosinca 1970. godine tijekom sastanka sa šefom Tajnih operacija CIA-e Tomom Karamessinesom – isplatila se 11. rujna 1973. godine kada je vojna hunta preuzela vlast potaknuvši Allendea na samoubojstvo. On je bio među prvima od 3.200 Čileanaca koji su umrli nasilnom smrću tijekom 17-godišnje diktature generala Augusta Pinocheta i njegove „Karavane smrti“ (odred čileanske vojske koji je u trogodišnjem periodu nakon puča iz helikoptera u ocean bacao protivnike režima, op.p.), da ne spominjemo desetke tisuća mučenih i utamničenih.
„U vrijeme Eisenhowera, bili bismo heroji”, rekao je Kissinger Nixonu u telefonskom razgovoru nekoliko dana nakon puča, istog tjedna u kojem je na saslušanju u Senatu porekao bilo kakvu ulogu SAD-a.
Puč je bio tek početak. U sljedeće dvije godine, Pinocheov režim angažirao je Miltona Friedmana, Arnolda Harbergera i druge ekonomiste sa Sveučilišta u Chicagu kao savjetnike. Čile je prvi u praksu uveo njihove ekonomske ideje: žestoku štednju u proračunu, nezaustavljiv napad na sindikate, privatizaciju državnih dobara uključujući zdravstvo i mirovine, otpuštanja u državnoj administraciji, ukidanje kontrole plaća i cijena te deregulaciju tržišta kapitala.
Pinochetove tamnice za torturu bile su rodilište neoliberalizma, djeteta koje je uz vriske i krv porodio Henry Kissinger (FOTO: Wikimedia)
„Multinacionalnim kompanijama nije samo dozvoljeno iznošenje kompletnog profita iz zemlje već im je garantiran i povoljni tečaj razmjene valute kojim im je iznošenje profita olakšano i subvencionirano”, piše Greg Grandin u knjizi „Radionica Imperija” („Empire's Workshop“). Europske i američke banke sjatile su se u Čile prije ekonomskog kolapsa 1982. godine. Svjetska banka i Inter-američka razvojna banka posudile su Pinochetu 3,1 milijardu američkih dolara između 1976. i 1986. godine. Kako dokumentira Corey Robin (američki novinar i profesor politologije na Brooklyn Collegeu pri Sveučilištu New York, op. p.), neoliberalno Društvo Mont Pelerin (libertarijanskog ekonomista, op. p.) Friedricha von Hayeka, održalo je 1981. godine sastanak upravo u gradu u kojem je vojna hunta planirala smjenu demokratskog socijalista vjesnikom današnjeg globalnog ekonomskog poretka.
Pinochetove tamnice za torturu bile su rodilište neoliberalizma, djeteta koje je uz vriske i krv porodio Henry Kissinger. To je taj, kako kaže Hillary Clinton, „pravedan i liberalni svjetski poredak” koji je Kissingerovo životno djelo.
On je bio glavna poluga koja je gurala granice američke vojne moći. Ispostavilo se kako je tajno bombardiranje Kambodže i Laosa, koje je trajalo godinama, postalo obrazac. Kada je Nixon 1970. godine obznanio tajna bombardiranja, to je bio korak predaleko čak i za Thomasa Schellinga, jednog od Pentagonovih omiljenih apologeta, koji je bombardiranja nazvao „mučnima”. Kako u „Kissingerovoj sjeni” („Kissinger's Shadow“) piše Grandin, 1970. godine američka javnost nije bila spremna prihvatiti kako SAD ima pravo u tajnosti napadati neprijatelje u trećim zemljama s kojima nije u ratu i time štititi ratne interese daleko od pogleda javnosti. Nakon terorističkog napada 9. studenog 2001. godine, to je postalo prihvatljivo. Štoviše, temeljni princip Rata protiv terorizma koji je četvorici predsjednika, u razdoblju od 20 godina, dozvolio bombardiranja Pakistanaca, Jemenaca, Somalijaca, Libijaca, Sirijaca i drugih.
Kissinger je sreo Pinocheta u Santiagu tijekom lipnja 1976. godine. Bilo je to razdoblje u kojem je u američkom kongresu raslo nezadovoljstvo Pinochetovim terorom nad vlastitim građanima. Kissinger je obavijestio generala kako je obvezan kritizirati ga u javnosti ne bi li zaustavio negativne posljedice u SAD-u.
„Moja je procjena kako ste žrtva ljevičarskih grupa diljem svijeta i vaš je najveći grijeh što ste srušili vladu koja se okrenula komunizmu”, poručio je Kissinger u telegramu s kojega je skinuta oznaka tajnosti. Tri mjeseca kasnije, američki diplomati upozorili su Kissingera na „Operaciju kondor“, međunarodni dogovor režima Čilea, Argentine i Urugvaja s namjerom da se zajedničkim snagama riješe ljevičarskih oponenata nizom ubojstava. Prema telegramu poslanom 16. rujna 1976. godine, Kissinger je naredio „da se po tom pitanju ništa ne poduzima”. Pet dana kasnije, u washingtonskoj četvrti gdje se nalaze brojna diplomatska poslanstva, eksplodirala je auto-bomba usmrtivši Allendeovog ministra vanjskih poslova Orlanda Letliera. U atentatu koji su izveli Pinochetovi agenti smrtno je stradao i Letlierov suradnik s američkom putovnicom, Ronni Moffitt.
Pinochet je naporima španjolskog suca Baltazara Garzona, koji je istraživao „Operaciju kondor“ uhićen 1999. godine u Londonu. Kissinger se kod Britanaca zauzimao da ne odobre izručenje generala.
„Bio bih vrlo sretan kada bi Pinochetu bio dozvoljen povratak kući”, rekao je u intervjuu dodajući kako se „ova epizoda već dovoljno odužila i sve su moje simpatije uz njega”. Dvije godine kasnije, administracija Georgea Busha mlađeg, s prezirom je odgovorila na zahtjev Vrhovnog suda Čilea ne bi li se Kissingera prisililo na svjedočenje.
„Nepravedno je i smiješno da uglednog službenika ove zemlje strani sudovi maltretiraju na ovaj način”, rekao je jedan službenik za Daily Telegraph (britanske konzervativne novine, op. p.). Novine su dodale kako je Kissinger „neformalni savjetnik” predsjednika Busha, kao što je bio i brojnim drugim predsjednicima.
Zaštitnički stav Busheve administracije, zajedno s odbijanjem Rimskog sporazuma (Statut kojim je 1998. godine utemeljen Međunarodni kazneni sud, op. p.), ugasili su svaku nadu kako bi se Kissinger jednoga dana mogao pridružiti Pinochetu u sudnici. To je, uostalom, oduvijek bila samo maštarija. Međunarodni poredak koji su SAD, zajedno sa saveznicima, uspostavile nakon Drugog svjetskog rata, danas poznat i kao „međunarodni poredak utemeljen na pravilima”, na neki način uvijek izbjegne koristiti ista pravila za hegemoniju SAD-a kako ih koristi protiv sila koje nisu sklone Americi. To odražava organizacijski princip američke izvanrednosti: SAD-u se ne pakuje - SAD pakuje. Henry Kissinger bio je glavni planer međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima.
Nixon i Kissinger u Bijeloj kući (FOTO: CIA/Flickr)
U tom smislu Kissinger je bio jedan, ali ni u kom slučaju nije bio i jedinstven. On je stajao na leđima divova poput Henryja Morgenthaua, Deana Achesona, Georga Kennana, Paula Nitzea, braće Dulles, braće Bundy, JFK-a – mogli bi se vraćati u prošlost sve do Albert Thyer Mahana i Teddyja Roosevelta ako bismo htjeli; ili Jamesa Monroea; ili, ovisno o tome koliko imperij smatrate bitnim za SAD, sve do 1619. godine. On i Nixon su izabrali eskalaciju sukoba u Vijetnamu te krenuli u uništavanje Kambodže. No, „Papiri Pentagona“ („Pentagon Papers“, povijest tajnih političkih odluka u vezi Vijetnama od 1945. do 1968. godine koje je objavio Daniel Ellsberg, a koji su u konačnici doveli do afere Watergate i, potom, Nixonove ostavke kojom je izbjegao opoziv, op. p.), pokazali su kako je Vijetnamski rat rezultat loših odluka koje su se protezale kroz administracije više predsjednika, od Eisenhowera, preko Kennedyja do Johnsona. Vijetnamski gerilac i ministar pravde, Truong Nhu Tang, u svojim „Vijetkongovskim memoarima“ piše kako je Kissinger, čiji intelekt hvali, „od svojih američkih i francuskih prethodnika naslijedio koncepcijski okvir koji ga je, u konačnici, odveo u katastrofu”.
Kissinger i Nixon to su sve pretvorili u Watergate – kako je Grandin primijetio ranije u ovoj priči, Watergate je počeo sa željom za osvetom Ellsbergu, Kissingerovom protivniku koji je u javnost izbacio „Papire Pentagona“. Ni prvi ni zadnji put, Watergate se pokazao kao mračna demonstracija kako su zločini koje SAD čini izvan granica, usko povezani sa zločinima koje radi kod kuće.
Zbog toga je, na kraju krajeva, Kissinger umro kao slavna osoba, dovoljno bogat da ga pozovu u Theranos (zloglasna tvrtka danas osuđene Elizabeth Holmes koja je od bogatih investitora, na prevaru, izvukla stotine milijuna dolara, op.p.). Zbog toga su Roger Morris i Anthony Lake odlučili prešutjeti kako im je šef alkoholičar koji je potajno špijunirao prave i izmišljene kritičare. Bez obzira na njegovo podrijetlo i bezbrojna ismijavanja koja je radi toga morao istrpjeti, Kissinger je bio primjer samopouzdane geopolitičke moći zbog koje američke elite, što god privatno mislile o Kissingeru, od ostatka svijeta zahtijevaju poštovanje. Kada razni rogeri morrisi, anthony lakeovi i hillary clintoni gledaju Kissingera, unatoč svemu što će po službenoj dužnosti eufemistički primijetiti kao njegove mane, oni zapravo gledaju sebe kakvi bi željeli biti.
Kissinger je više od pola stoljeća živio u svijetu koji je izgradio. Bio je njegova esencija. Bilo mu je jasno kako će rat u Iraku završiti katastrofom, ali je bez obzira na to pristao na igru ustvrdivši kako „postoje snažne osnove za to da se Iraku onemogući razvoj oružja za masovno uništenje”. Kissingerova računica je, recimo to na najplemenitiji mogući način, kako treba prihvatiti nadolazeću katastrofu kao cijenu za mogućnost utjecaja i ublažavanja iste te katastrofe. Njegova adaptacija na neizbježnost političkih odluka, koje je i sam smatrao suludima, seže u 1968. godinu kada je prihvatio Nixona. Nakon što se već odlučio na taj korak, što predstavljaju životi Vijetnamaca, Kambodžanaca, Iračana u usporedbi s prilikom da kroji svjetsku povijest?
No Irak, i širi kontekst „rata protiv terorizma“ koji je Kissinger htio proširiti kako „se ne bi pretvorio u tajne operacije dok se ostatak svijeta postupno ne vrati u geopolitičku situaciju prije 9/11”, nagovijestili su kako se svijet, koji je Kissinger stvorio, polako ruši do temelja. Čovjek koji je SAD pozicionirao kao klin između Rusije i Kine poživio je dovoljno dugo da svjedoči Deklaraciji 4. veljače koja je ujedinila Moskvu i Peking. Reakcionarne sile koje je ohrabrivao kod kuće i vani, svjedoče kako svijet utemeljen na pravilima međunarodnog poretka nije u svojoj suštini demokratski već kapitalistički.
Koliko god gorčine je Kissinger tijekom posljednjih dana mogao osjetiti zbog dezintegracije životnog djela, to je mala utjeha milijunima njegovih žrtava. SAD im je onemogućio duševni mir koji je Kathleene Treanor osjetila kada je SAD, objavivši presudu, završio život Timothyja McVeigha.
Objavljeno u magazinu Rolling Stone 29. studenog 2023.
Za Lupigu preveo i prilagodio Mladen Barbarić
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Flickr/lbjlibrarynow
Slika koju su Amerikanci o sebi stvorili, jeste u suprotnosti sa stvarnim stanjem.Ali, tu umišljenu i pogresnu percepciju o vlastitoj veličini i moći, imaju i Rusija, Kina, Indija.Ništa manje je nemaju male divljačne balkanske drzavice, ogrezle u vlastiti nacionalizam i skrojenu historiju po svojoj mjeri, po kojoj su najbolji, najheroskiji, najpametniji i najveće zrtve bas oni.