Kako godine prolaze, a prolaze (da sad ne citiram one čuvene Bajagine stihove) poprilično brzo, ja sve češće shvatam da sve više usporavam, da nisam onaj isti vispreni četrdesetogodišnjak od prije petnaestak ljeta. Bar „kefalo“ ne fercera onako kako je ferceralo onomad. Najnoviji događaj koji će slikovito pokazati na šta zapravo mislim, desio se jutros. Pokušaću da ga opišem kroz sljedeće stihove. 

NISAM JA VIŠE NIZAŠTA!

Probudim se jutros

Uzmem telefon

Baterija na 2 posto.

Ustajem da donesem

Punjač iz kuhinje

Kaže mi ona da ponesem čašu vode.

Donosim čašu vode

Liježem u krevet

Uzimam telefon

Baterija na 2 posto.

Ustajem ponovo iz kreveta

Da donesem punjač.

U dnevnoj sobi ugledam čokoladu

Uzimam čokoladu

Odlazim u kuhinju

Sipam dvije šolje kafe

Vraćam se u spavaću.

Stavljam jednu šolju

Na njen stočić

Drugu na svoj

Otvaram čokoladu

Jednu kockicu njoj

Jednu sebi

Srčem kafu

Ubacujem čokoladu u usta.

Uzimam telefon

Baterija na 2 posto.

Nisam ja više nizašta…

***

Japanci su meni svijet za sebe. Kultura. Od njihovih navijača pa do nogometaša, koji prije nego što napuste stadion i svlačionicu, pedantno pospreme sve iza sebe.

Nedavno sam naletio na još jednu zgodnu crticu o zemlji izlazećeg sunca. Pojam „madogiwazoku“, ili što bi se po naški reklo – „sjedač kraj prozora“. Naime, kad zaposlenik zađe u predmirovinski period, smjeste ga negdje u ćošak, po mogućnosti kraj prozora i daju mu nešto minimalno da radi. Tako ga u isto vrijeme nagrađuju, a i navode na razmišljanje da je svoje odslužio, da je postao balast i da sam pođe razmišljati o odlasku.

Mjesto kraj prozora (FOTO: Pixabay)

Jedan stepen iznad „madogiwazokua“ je „oidashibeya“. Da, kako ste pogodili, to upravo znači „soba za progonstvo“. U tu prostoriju bez prozora se smještaju pacij… ovaj … zaposlenici kojih se kompanija želi pod hitno riješiti. Oni koji se presele u tu sobu nemaju nikakvih obaveza, ne dobijaju nikakav posao. Lukavi Japanci računaju na to da će u radniku proraditi savjest, pa će uskoro sami otići. 

Razmišljajući o ove dvije japanske „karafeke“, ne znam kako vi dragi čitaoci, ali meni se čini da obje („madogiwazoku“ i „oidashibeya“) ne bi imale nikakve šanse na Balkanu. Ne samo da ne bi izazvale neke osjećaje među našim radnicima, nego bi se to smatralo najboljim radnim mjestom u cijelom preduzeću. Što bi se onomad reklo: „Imam super posao – ništa ne radim!“

Eh … gdje smo mi, a gdje su Japanci. 

***

Jednog je dana, ovdje u Oregonu, naša radna kolegica parkirala „novo“ auto ispred firme i ponosno, sva sretna, ušla u kancelariju vrteći ključeve, sve sa privjeskom, oko svog kažiprsta.

I priča ona mojoj Dajani kako je baš super pazarila svog Chevroleta. Nije mnogo prešao, dobro je očuvan, iako je malkice mlađi od nje. Obožava boju i interijer. Još na kraju udara šećernu glazuru na svoju besjedu, govori da je „ševija“ prije nje vozio evangelistički svećenik. 

- A na svoj šarm, spustila sam i cijenu za hiljadu dolara. Aha! 

- Na koliko si godina uzela kredit? 

- Na osam!

- A kolika je kamata?

- Ma to nisam ni gledala…čekaj da vidim…gdje se to nalazi…(pretražuje očima po ugovoru) … aha … evo ga … 27 posto. 

Kad sam to čuo, uhvatio sam je za uho (dobro, ne baš bukvalno, tako se kaže) i potjerao u obližnju zgradu gdje se nalazila kredit unija koja je nudila 2,9 posto za istu dužinu kredita. I mada joj ništa nije bilo jasno, ipak me poslušala. Upalila je svoju novu makinu i odjezdila prema ustanovi. 

Sitniš koji zaustavlja velike financijske odluke (FOTO: Pixabay)

Pet minuta kasnije, zove me na telefon:

- Hej, Zoran! Da bih dobila i refinansirala svoj kredit za „ševija“, oni hoće da prvo otvorim račun u njihovoj uniji. 

- Je li kamata 2,9 posto?

- Jeste, ali da bih otvorila račun, moram na njega položiti pet dolara, a ja ne znam koliko mi je to pametno i nužno u ovom trenutku.

Da, ona je Amerikanka. I po nekim predrasudama naši „Balkanjerosi“ misle da su Amerikanci u globalu svi idioti i budale. Kao jedan od glavnih argumenata da su/smo svi ovdje nenormalni, navode trenutnog američkog predsjednika. A onda se, recimo, pohvale kako im je njihov dragi predsjednik (vlade ili države, svejedno je) podigao penzije i kako će uvijek glasati za njih. Kad im kažeš da im je danas podigao mirovine za pet posto, a sutradan struja i benzin poskupio za 11 posto, gledaju u tebe kao kad se jelen nađe ispred farova kamiona. Još pitaju: „Čekaj malo…kakve to veze ima s mojom mirovinom?“

Ma … nema … nikakve…

***

Prije par dana mi se ponovo desilo nešto što se, vjerujem, dešava i vama, a vjerovatno i svim ostalim stanovnicima ove naše „plave“ planete.

Naime, sreo sam u istom danu meni nepoznatu osobu, na dva različita mjesta. 

Gospođa je prvi put bila ispred mene u redu za kavu. Kupovala je … hm … ne znam šta tačno … nazovimo ga „čudo“ - „Iced Dubai Chocolate Mocha, grande, two procent milk, salted brown topping, pistachio cream cold foam…”

Uspio sam da zapamtim dio njene narudžbe. Ne znam, iskreno, da li se to uopće može zavesti pod – kava. Ono što znam, ta „ikebana“ je koštala više nego svetog Petra kajgana. Isto tako, gospođa je ostavila zaposlenima tri dolara napojnice. I neka je! 

Kad sam poslije nje naručio „the house coffee“, ljupka kasirka me samo sažaljivo pogledala, kao da je na trenutak razmišljala da li da mi išta i naplati. Nije me ni upitala da li trebam „room for cream“.

Petnaest minuta kasnije, došetah se sa mojom skromnom kaficom polako do pijace (poslala me moja Dajana da kupim svježa jaja od „našeg“ farmera). Kad ono, otegao se red, ima nas jedno dvadesetak. A ispred mene – opet ona. Gospođa sa svojim napitkom u ruci. Čekamo svi strpljivo da se zvono oglasi u 9:00, pa da se pijaca zvanično otvori. 

U neko doba, gospođa srknu zadnji put „ono” svoje, priđe kanti za smeće i frljacnu sve unutra. Kanta je bila prazna, pa se po jeci mogao steći utisak da je najmanje pola skupog napitka bačeno u nepovrat. 

I na kraju, gospođa dodje na red. Upita prodavačicu na čijem se licu (zamislite Keith Richardsa) vidjela svaka bora od teškog fizičkog rada: 

- How much are the eggs?

- 6 dollars! 

- Can I buy 2 for $10.00?

- Sure.

Gospođa izvadi „deseticu“, dade farmerici u izranjavane ruke, uze ona jaja, i ode. Bez pozdrava. Bez hvala. Nigdje napojnice. 

Dragi Bože, u šta se pretvara ovaj svijet? Mijenjaj nešto! Vraćaj nas na fabrička podešavanja. Pod hitno! 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.