Ustaševanje na utakmicama reprezentacije je već odavno „normalna pojava“. „Za dom - spremni“, „Hajmo ustaše“, „Srbe na vrbe“, „Ubi Srbina“, stalni su repertoar(i) navijača na mečevima „Vatrenih“, bez obzira igrala Hrvatska protiv Srbije ili Andore. Žalosno je kako su „sportski“ novinari u više navrata u takvim slučajevima znali pisati i govoriti o „veličanstvenoj atmosferi“. I notorni Drago Ćosić, koji u prijenosima utakmica svoje prilično oskudno poznavanje nogometa nadoknađuje neartikuliranim urlanjem i osiljenim domoljubljem, jedan je od onih koji će nepodopštine s tribina nazvati „skladnim navijanjem“. Pa što očekivati u državi u kojoj Šimunić ima puno „istomišljenika“ i u politici, policiji, pravosuđu?

Hrvatska je veličanstvenom pobjedom nad nogometnom velesilom Islandom osvojila titulu svjetskog prvaka. Takav se dojam stiče na osnovu napisa u domaćim tiskovinama, koje se, radi povećanja (sve slabijih) naklada, utrkuju koja će više „paliti mase“ i povlađivati „Vatrenima“. Isti ti mediji su „do jučer“, nakon poraza od Škotske i Belgije, ocrnjivali igrače i izbornika. No, u posvemašnjoj krizi morala u društvu ništa ne treba čuditi. Sve ovo, naravno, pada na plodno tlo totalno iracionalnog hrvatskog mentaliteta (i silnog kompleksa malog naroda), u kome su sportski porazi tragedije, a pobjede – najvažnije stvari u životu.

Dok su nogometna natjecanja u nekim drugim zemljama „festivali i radosti loptanja“, u Hrvatskoj se to (pre)često veže uz rat, međunacionalne odnose, a utakmice doživljavaju kao „biti ili ne biti“ za opstojnost države i nacionalnog identiteta. Naša reprezentacija, tako, redovno igra „utakmice desetljeća, stoljeća, generacije...“, pa se nogometaše s tim u vezi poziva „u boj“, kao da su protivnički igrači neprijatelji.

Utakmice se doživljavaju kao „biti ili ne biti“ za opstojnost države i nacionalnog identiteta(FOTO: bigportal.ba)

„Dvoličnost nacije“ je, pak, došla do izražaja vezano za dva ogleda s Islanđanima. Oni su, naime, u startu doživljavani kao totalni autsajderi, ribari kojima je nogomet hobi, te je otuda bilo veliko razočaranje ovdašnje javnosti zbog rezultata 0:0 u prvoj utakmici u Reykjaviku. No, potom se trijumf  (2:0) u uzvratu u Zagrebu (pro)slavio kao da je (u najmanju ruku) pobijeđen Brazil. U svemu tome, naravno, na površinu „isplivaju“ i najniže strasti. Tako se, recimo, nakon utakmice mikrofona „dohvatio“ lik koji, inače, kao velika „hrvatina“ još uvijek slabo govori hrvatski jezik (Joe Šimunić), kako bi iz sebe izbacio nagomilane frustracije. Imao je on i ranije ispade, poput verbalnog napada na novinara (ne)Sportskih novosti, koji mu je, potom, u svom tekstu odgovorio hvalospjevima na njegov račun, ma gotovo mu se ispričao na pretrpljenim uvredama, te smo na osnovu toga mogli zaključiti u stilu „Balkanskog špijuna“: „Šimunić će da ti oprosti što te izvrijeđao“.

Mnogi predstavnici medija su na dotadašnje Joeove primitivizme gledali sa simpatijama. Svi oni koji sada opravdavaju njegovo „za dom“, govoreći kako on, eto nije znao što radi, zapravo mu čine lošu uslugu jer ga time etiketiraju gotovo kao retardiranu osobu. No, kako je napisao Boris Dežulović: „Nije važan Šimunić. Što je s 30 tisuća ljudi koji su salutirali zajedno s njim?“ Ustaševanje na utakmicama reprezentacije je već odavno „normalna pojava“. „Za dom - spremni“, „Hajmo ustaše“, „Srbe na vrbe“, „Ubi Srbina“, stalni su repertoar(i) navijača na mečevima „Vatrenih“, bez obzira igrala Hrvatska protiv Srbije ili Andore.

Neki hrvatski navijači skloni su "nepodobštinama" poput formiranja slova U (FOTO: visoko.co.ba)

Žalosno je kako su „sportski“ novinari u više navrata u takvim slučajevima znali pisati i govoriti o „veličanstvenoj atmosferi“. I notorni Drago Ćosić, koji u prijenosima utakmica svoje prilično oskudno poznavanje nogometa nadoknađuje neartikuliranim urlanjem i osiljenim domoljubljem, jedan je od onih koji će nepodopštine s tribina nazvati „skladnim navijanjem“. Pa što očekivati u državi u kojoj Šimunić ima puno „istomišljenika“ i u politici, policiji, pravosuđu? Čemu se čuditi ako, primjerice, ovdašnji Helsinški odbor pod vodstvom raznih čičaka i banaca više djeluje kao politička stranka desnice?

Svi oni koji sada strepe od žestoke kazne Hrvatskom nogometnom savezu vjerojatno ne trebaju strahovati. Moguća je novčana sankcija, koja će biti zanemariva u odnosu na novac koji će HNS dobiti od plasmana reprezentacije na SP. Zalaganje čelnika UEFA-e i FIFA-e za borbu protiv negativnosti u nogometu, očito, više je deklarativne i demagoške naravi. Imaju Michel Platini i Sepp Blatter (sa suradnicima) puno važnijih poslova, među koje, svakako, spada i „prodaja“ domaćinstava europskih i svjetskih prvenstava. Plattini uz to, onako „iz hobija“, redovno svoju Francusku (pro)gura na veliko natjecanje.

Osjetit će prevrtljivost puka i medija već nakon prvog kiksa (FOTO: novilist.hr)

Vratimo se mi „povijesnoj pobjedi“ nad Islandom i konstatirajmo kako je izbornik Niko Kovač „postao“ genijalac i heroj. Osjetit će on, međutim, (poput prethodnih selektora) prevrtljivost puka već nakon prvog „kiksa“, kada će ga „popljuvati“ oni koji ga sada „uzdižu u nebo“.

Da ne duljimo, cijela ova situacija najviše pogoduje ovoj (i ovakvoj) vlasti, kojoj (kao i prijašnjima) odgovara da se nogometom skrene pozornost javnosti s brojnih problema u Lijepoj našoj. Mediji služe da potiču euforiju, a „raja k'o raja“ – sve to „puši“. I nije, kako neki ističu, bolesna Hrvatska. Ona je (kao teritorijalni pojam) prekrasna, bogata resursima i mogla bi biti idealno mjesto za življenje. Bolesni su ljudi.

Lupiga.Com