Nitko se opet neće sjetiti Tončija Keruma, urednika "Berekina", prvog modernog satiričnog lista u nas. Nitko ga opet neće spomenuti na četvrtu godišnjicu njegove smrti ... Iste noći kada je njegova Jasa našem Robertu Mariću javila da je Tončo otišao, Robert je napisao "nešto kao nekrolog" koji je potom objavljen u Nedjeljnoj Dalmaciji, a od danas, kao znak poštovanja velikom borcu koji je durao do zadnjeg, i na Lupigi

U POVODU SMRTI MAJSTORA KARIKATURE I OCA BEREKINA TONČA KERUMA

V I D I M O S E, T O N I !

unutarnji plač se ne čuje
samo podrhtavanje trenutka
i želja da pljuneš Mjesec
u onaj njegov odvratni smiješak
dok ti suze od krvi ispunjaju
ono što je ostalo od misli
i sve te to podsjeća na pubertetliju
koji prelazi cestu misleći o nadi
i ljepoti učenja, učenja, sve do umiranja
a pogledati u oči životu
na to ga nitko nije upozorio
samo na gledanje u oči smrti
i nema više za večeras
treba pokupiti sve to što je ostalo
iza unutarnjeg šmrcanja
treba uzeti papirnate maramice
i brisati crvene suze iznutra

Pritvarali su ga (73 puta), tukli ga, podmetali mu nogu gdje god su mogli, plijenili mu Berekin ... Što mu sve nisu radili! O tome bi se dale knjige napisati, a ne par redaka.

Ni ona, HDZ-ovska vlast nije ga ljubila, i onda je doživljavao iste stvari, osim što ga nisu pritvarali. Proglašavali su Berekin komunističkim i partizanskim, i to upravo oni koji su ga pritvarali u starom sistemu. Ali on nije odustajao. Nije odustajao ni kad je došla ova vlast, ni oni ga nisu "vonjali", podmetali mu i noge i ruke, krali mu, varali ga, lagali mu ... Bože dragi, što mu sve nisu radili! A on, dijete - dijete do smrti. Veliko, dobro dijete koje je malo tko razumio. Nitko ga nije ni pokušavao shvatiti osim njegove vjerne Jase, koja je uz njega bila do zadnjeg trena.

Malo prije smrti, više mrtav nego živ, kad doista više nitko nije vjerovao da Tonči može i prstom maknuti, on je, onom nevjerojatnom i neopisivom energijom, padajući doslovce onako slab i nikakav, objavio još jedan broj Berekina.

I, doista, kome ja ovo pišem? Čemu? Bit će toga, napisat će netko pametniji od mene i sposobniji jedan pošteni nekrolog. Barem to, nadam se.

Doći će na sprovod ucviljene kolege i prijatelji, gomila licemjernih lešinara, sve pametniji od pametnijeg i već smišljati kako preuzeti Berekin i "znatno ga poboljšati" ...

I, čemu onda doći na sprovod? Vidjeti sve te ljigavce kako se žaluju Jasi i obitelji? Ma, neka se nose!

Ne trebaju njemu nekrolozi, žalovanja, oplakivanja ... Gdje ste bili prije, prijatelji?

A nama, Toni moj, izgleda ništa drugo ni ne preostaje nego da odemo; previše je genija oko nas, "nove snage dolaze", što je rekao jedan bivši kolega i nije se ubio.

Ovo je očito sve zbrčkano i bez reda,  jer mi je maloprije Jase javila da je umro, pa sam i ja zbrčkan, ali jebe mi se, ovo je ionako trebalo biti tek nešto umjesto nekrologa, eto, da doznate da je umro Tonči Kerum, posljednji boem ovog jebenog grada.

Robert Marić