Živjeti u New Yorku je skupo, ali biti tamo mrtav - gotovo se ne može platiti, piše Lena Bodewein u Glasu Amerike, uvodeći nas u priču o grobljima Velike Jabuke. Mjesto za urnu platit ćete devet tisuća dolara, ali problem nije u novcu, nego u mjestu vječnog počivališta. Prostora za ukop više gotovo pa i nema. Uprave groblja dovijaju se kako znaju, ali sve su prilike da će situacija od umrlih uskoro tražiti da pođu na posljednje putovanje u doslovnom smislu riječi, putovanje na odredišta gdje nije gužva kao na grobljima Manhattana, Brooklyna, Queensa ili Bronxa.

Živjeti u New Yorku je skupo, ali biti mrtav u tom gradu - gotovo se ne može platiti. Na otoku Manhattanu doduše ima nekoliko groblja, ali su sva već odavno popunjena. Mjesta možda ima tek za još pokoju - urnu.

Groblje Trinity na sjeveru otoka Manhattana je posljednje utočište Nathaniela Jenksa koji se borio u američkom građanskom ratu, a društvo mu pravi i Mary Bradly koja je umrla sa 31 godinom još tamo 1872. i njezin grob je ukrašen velikim anđelom. Oko mnoštva grobova je prastaro drveće, vjeverice trče preko lišća, a sa groblja se može vidjeti i komadić rijeke Hudson.

Trinity Cemetery

Sve u svemu - pravi san od vječnog počivališta. Ali i u svijetu mrtvih u New Yorku puca po svim šavovima. Richard Fischman, direktor uprave groblja države New York: "Osim na ovom malom groblju gore na Manhattanu, na čitavom otoku nema niti jedan grob koji je slobodan."

Samo još pretinac za urnu

Dva velika kvadrata, visoka pet metara i obložena mramorom su na Trinity groblju svojevrsni ormar za urne. Na malim pretincima stoje imena poput Mendez, Weber, Spencer ili Lin - baš kao što i stanovnici grada dolaze iz čitavog svijeta. Ovi mali pretinci su im bili jedina prilika da i ostanu na Manhattanu, ali i to ih je koštalo - najmanje 9.000 dolara.

Pravi grob na nekom groblju ne samo da se ne može platiti, nego ga se ne može niti kupiti, bez obzira koliko mita nudili nekom službeniku. "Većina groblja u New Yorku su otvorena sredinom 19. stoljeća. Prošlo je dakle vrlo mnogo vremena. Jedva da još netko prodaje grobno mjesto."

Već pola stoljeća nije otvoreno neko novo groblje i ostaje se kod postojećih 35 u čitavom gradu. Jer kupnjom groba u Americi doista se kupuje vječni počinak, tako 60 tisuća mrtvih koliko ih premine svake godine u gradu, moraju tražiti mjesta u drugim dijelovima: "Tko želi biti sahranjen u New Yorku mora otići u Brooklyn, Queens ili Bronx."

Pokojnik mora paziti na liniju

 Ni tamo nema još mnogo mjesta. Uprave groblja se dovijaju kako mogu i postavljaju grobove i na najmanje komadiće zemlje.
Zato sužavaju staze, a ograničavaju i širinu lijesa na najviše 66 centimetara. Suradnici groblja svjedoče kako pogrebnici ponekad doslovce moraju tiskati pokojnika da stane u lijes. I grobari moraju paziti kada kopaju raku jer im se lako može dogoditi da dospiju u susjedni grob.

Washington Cemetery

Usprkos svim naporima, ubrzo niti to više neće biti dovoljno: "Na primjer Washington Cemetery u Brooklynu. Tamo imaju još par desetaka grobova, ali tamo ide prije svega rusko-židovska zajednica. Oni su spremni platiti i po 12.000 dolara za grob koji će biti u blizini njihove obitelji." Obiteljske grobnice, ovisno o položaju, lako mogu koštati i preko milijun dolara. Ali što, kada i posljednje grobno mjesto bude prodano? 

Groblja vratiti živima

 U Brooklyinu je i Greenwood Cemetery koje je najveće u gradu i ono već sada traži novu zadaću kada, za najviše godinu dana, proda i posljednji grob. Na grobnim pločama tamo stoje glasovita imena toga grada poput Tiffany, Steinway, Leonard Bernstein - pored njujorških gangstera poput Billa Krvnika. Uprava groblja računa s prihodima od turističkog vođenja po groblju, a to je mjesto i godišnjeg muzičkog spektakla, takozvanog "Angels and Accordions".

Greenwood Cemetery

I pariško groblje Pere Lachaise je magnet za turiste
Groblja se mijenjaju: isprva su to bila reprezentativna mjesta na kojima su imućni građani još za života gradili svoje mauzoleje. Onda, u drugoj polovici XX. stoljeća su groblja pala u zaborav. Richard Moylan je bio vrtlar na groblju, baš kao njegov otac i djed. "Prije je bilo sasvim drugačije. Posjetitelji nisu bili dobrodošli kada sam počeo raditi, a groblja nisu bila niti tako uređena. Bilo je mnogo vandalizma, u New Yorku ionako ima mnogo kriminala. Krala su se i vrata grobnica od bronce i urne od lijevanog željeza. Groblje je bilo kao tvrđava."

Povratak staroj slavi

Kada je postao direktor groblja Greenwood, želio je to promijeniti i vratiti grobljima ono što su nekad bila: mjesto za izlet i boravak uz bivše stanovnike grada: "Ovdje zovemo građane da se opuste. Tako je bilo i 1830. kada je groblje osnovano. Tada još nije bilo Central Parka u New Yorku i ljudi su dolazili ovdje da se vrate u prirodu. To želimo vratiti." Na groblja Manhattana se mora vratiti život. Jer za mrtve - više nema mjesta.

Autorica: Lena Bodewein (Glas Amerike)