Tko je slijedeći?

Dunga

15. veljače 2004.

Tko je slijedeći?

Iako u ovom trenutku još nije posve jasno od čega je točno jučer preminuo Marco Pantani, bivši svjetski biciklistički as, pobjednik Tour de France i Gira de Italia, možemo ga bez puno okolišanja nazvati još jednom žrtvom sporta. Nastavljen je, u zadnje vrijeme, uredan niz sportskih tragedija - Foe, Feher, Pantani, Sermon - tko je slijedeći?

Sport je čini se postao djelatnost u kome ljudski život ne vrijedi puno. Dobro što tako misle menadžeri, vlasnici klubova i tržišni spin doctori koji od sportskih buha prave slonove, ali tragedija što se s time slažu i sami sportaši.

Prema jednom anketi među atletičarima na Olimpijskim igrama u Sidneyu, 60 posto njih uzelo bi kojekakva nedozvoljena sredstva ako bi im to jamčilo željeni rezultat i po cijenu da zbog toga žive 20-30 godine kraće!? U jednom od najvećih europskih klubova, Juventusu, u tijeku je istraga o uzimanju nedopuštenih sredstava - Zidane je već posvjedočio da su ga kljukali nekim "sokovima". Doping je prodro čak i u Hrvatsku (slučaj Strahije koji je prvotno dobio suspenziju na četiri godine, a potom na dvije). Primjera u prilog tezi da je "sport 'droga zela'" ima bezbroj.

Granice sportskih rezultata pomaknute su dramatično u zadnjih 15 godina i nitko se više ne pita kako? Onima koje to zanima nude se odgovori tipa: nove metode treninga, ulaganja, napredak sportske medicine i tehnologije. Ali ti odgovori gube svaki smisao kada se suočite sa smrću sportaša na travnjaku ili parketu, ili u zatvorenoj hotelskoj sobi s brdom tableta i 'šprica'. Ljudski organizam je jedan te isti i sad i prije 20 godina, a sve drugo je 'voda ispod mosta'. Posrijedi su samo nijanse, pa netko lakše podnosi "juhicu" pomoću koje leti po terenu, neki teže. Neki kolabira odmah, neki nakon 20 godina na 'basketu' s prijateljima ili plivajući u bazenu.

Možemo se mi smijati snimkama nogometnih utakmica iz šezdesetih ili načina na koji se košarka igrala u Münchenu '72, pa čak i sprinterskim utrkama u "crno-bijeloj" tehnici, i čuditi se što u tome ne nalazimo nikakve ljepote, "suspensa" ili zanimljivosti, ali što ako je ovaj eksplozivni sport koji nam se danas nudi manje istinit. Bliži virtualnom nego stvarnom? Makar, čak i da je to istina, čini se da je on bolji izbor za one koji danas imaju najviše glasova u tržišnoj utakmici.

Po prirodi posla bio sam ovog vikenda na jednoj nižerazrednoj nogometnoj utakmici na kojoj jedan rezervni igrač "zapalio" cigaretu dok je čekao ulazak u igru, a jedan se uhvatio za gležanj kako bi izašao iz igre i kriomice poslao poruku (bilo je Valentinovo, jebi ga). Ritam igre baš nije bio neki, utakmicu je gledalo nekih pedeset ljudi i teško da ta dva kluba imaju neku perspektivu i da ih čeka napredak. Ali ako je u pitanju napredak s mrtvim igračima na terenu, neka samo prođe.