Sve sutrašnje novine imat će identičnu naslovnicu - Tihomir Blaškić na slobodi. Vijest je to koja značajem tuče sve ostale, pa je tako ni Lupiga ne propušta. Žalbeno vijeće utvrdilo je neke zanimljivosti, od kontradiktornosti osude, preko pravih krivaca za Ahmiće, do potvrde da Hrvatska nije bila saveznica BiH, nego u sukobu s njom. U svakom slučaju umorni Tihomir od ponedjeljka je slobodan i slijede mu teški dani

Predsjednik Haškoga suda, čiča koji se zove, Theodor Meron odobrio je danas u gradu na čiji spomen se pune gaće mnogim osobama s ovih prostora, Den Haagu, zahtjev obrane da se bivši zapovjednik Operativne zone Središnja Bosna, Tihomir Blaškić pusti na slobodu prije odsluženja cjelokupne kazne. Taj značajni događaj trebao bi se zbiti ujutro u ponedjeljak 2. kolovoza.

Dobar početak novog radnog tjedna za iscrpljenog i oboljelog Tihomira koji će po prvi puta nakon osam godina i četiri mjeseca ugledati svjetlost dana osjećajući se potpuno slobodnim. No, u toj slobodi neće odmah uživati jer će mu je zasigurno oduzeti novinari koji će ga danima i tjednima uznemirivati i proganjati kako bi od njega dobili koju riječ koja bi što bolje prodala njihov medij i dobili dodatne bodove kod svog urednika, a možda i povišicu. Tu su onda i susjedi, prijatelji i suradnici koji će također okupirati dom obitelji Blaškić. Ne treba zaboraviti kako će vjerojatno u Lašvanskoj dolini biti organizirano i općenarodno veselje. Dakle, teški dani slijede za Tihomira, ali vjerujem kako sve to neće pokvariti njegovo zadovoljstvo i sreću, što je napokon nepravda dokazana.

Cijela ova priča uslijedila je nakon što je jučer Blaškić dobio pravomoćnu osudu kojom mu je predviđena kazna od devet godina zatvora. No, kako je Blaškić iza rešetaka već proveo spomenutih osam godina i četiri mjeseca njegov branitelj, inače Amerikanac koji zna svoj posao za razliku od nekih nama zvučnijih odvjetničkih imena, Russel Hayman podnio je zahtjev za uvjetnim puštanjem na slobodu.

Prisjetimo se kako je prije četiri godine Blaškić prvostupanjskom presudom bio osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 45 godina. Osuđen je zbog zločina počinjenih na prostorima Lašvanske doline tijekom rata u Bosni i Hercegovini, a napose zbog zločina u Ahmićima prilikom kojeg je pobijeno više od stotinu muslimanskih civila. U žalbenom postupku ukinut je najveći dio presude, uključujući i same Ahmiće. Žalbeno vijeće utvrdilo da Blaškić nije imao nadzor nad jedinicama koje su Ahmiće zavile u crno, te da je postojala dvostruka linija zapovijedanja snagama HVO-a, pomoću čega su drugi koordinirali snagama, a ne optuženik. Upravo to je godinama ponavljao Mehmed Ahmić iz Ahmića, apelirajući da nevin čovjek ne treba ležati u zatvoru 45 godina. 

Zaključeno je i da je u operativnoj zoni pod Blaškićevim "nadzorom" bilo legitimnih vojnih ciljeva, te da je u slučaju Ahmića, za koje je prvostupanjsko vijeće tvrdilo da je isključivo vojni cilj, žalitelj imao opravdanje za izdavanje zapovijedi za napad. Blaškić je proglašen krivim za okrutno postupanje s ratnim zarobljenicima, koji su slani na kopanje rovova i koji su povremeno služili kao živi štit.

Osim ovoga žalbeno vijeće ustanovilo je još neke zanimljive stvari.

- Potvrđeno je da Republika Hrvatska nije bila saveznica Bosne i Hercegovine nego u sukobu s njom. Taj zaključak donesen je na temelju dokaza o umiješanosti hrvatskih vojnih snaga u sukobe u Srednjoj Bosni.

- Dokazi upućuju da su počinitelji pokolja u Ahmićima posebna jedinica Jokeri i 4. bojna vojne policije HVO-a, kojom je zapovijedao Paško Ljubičić s trenutnim boravištem u Den Haagu. Odgovornost snose i bivši potpredsjednik još "bivšije" Herceg Bosne Dario Kordić, te njegovi suradnici Ignac Koštroman, Ante Slišković i Vlado Čosić.
 
- Žalbeno vijeće utvrdilo je da je Prvostupanjsko vijeće, primjenom pogrešnih pravnih standarda, došlo do krivih zaključaka u presudi. Drži se da je Prvostupanjsko vijeće pogriješilo nametanjem svog standarda - "znanje da postoji bilo koji oblik rizika, ma koliko malen bio za nametanje krivične odgovornosti za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava". Prema tome bi svaki vojni zapovjednik bio krivično odgovoran za izdavanje naređenja. Stoga je uveden novi standard da "osoba, koja naređuje da se nešto počini ili ne počini uz svijest da postoji znatna vjerojatnost da će prilikom izvršenja te zapovijedi biti počinjen neki zločin, ima traženi element mens rea za utvrđivanje odgovornosti prema članu 7(1) Statuta na osnovi izdavanja takvog naređenja".

- Žalbeno vijeće "izrazilo je i zabrinutost" što je Prvostupanjsko vijeće u presudi, u potpunoj kontradikciji, utvrdilo Blaškićevu odgovornost za izdavanje zapovijedi za zločine, a istodobno ga proglasilo i krivim što nije poduzeo mjere da se zločini spriječe i počinitelji kazne.

Eto, tako je to bilo u Den Haagu …