Sa Senadom Milanovićem na Lupigi smo vas već imali priliku upoznati, kada je mladi Bugojanac na Međunarodnom festivalu poezije i kratke priče osvojio prvu nagradu za najbolju srednjoškolsku kratku priču. Nedavno je Senad odnio još jednu prvu nagradu. Ovaj put se radi o „Bugojanskoj vazi“, nagradi nazvanoj po glinenoj vazi koja je najstariji trag pismenosti na području BiH. U žiriju je, među ostalima, bio i Lupigin suradnik Faruk Šehić, dobitnik nagrade Europske unije za književnost. U obrazloženju je žiri pobjednički uradak opisao kao ironično-ljubavnu kratku priču s narativnim preokretom koji baca novo svjetlo na sve do tada ispričano. Napomenut će i kako se ova priča izdvojila od svih ostalih pristiglih radova.

Žirijem "Bugojanske vaze" predsjedavao je Nedžad Ibrahimović, profesor književnosti tuzlanskog univerziteta, a osim njega žiri su sačinjavali Lupigin suradnik Faruk Šehić te Ismet Muraspahić, upravitelj Gradske biblioteke u Bugojnu.  Žiri je pobjednički uradak opisao kao ironično-ljubavnu kratku priču sa svim elementima koje ovaj žanr treba imati - moderni osjećaj svijeta, uvjerljivo skicirane likove, sasvim običnu ljubavnu temu i, posebno istaknut, takozvani narativni preokret koji na sve do tada ispričano baca novo svjetlo. Naveo je i kako je „Stolica“ uokvirena socijalnom dimenzijom te protkana emocionalnom hirovitošću glavnog lika.

NAJBOLJA SREDNJOŠKOLSKA KRATKA PRIČA: Senad Milanović – Jedan (ne)običan … nešto

Inače, ova nagrada dodjeljuje se svake godine na Dan državnosti Bosne i Hercegovine, 25. studenog, a pobjeda je mladom Bugojancu donijela i skromnu novčanu nagradu od 500 konvertibilnih maraka te repliku bugojanske vaze. Ime je nagrada ponijela po nalazu s lokaliteta Pod, prapovijesnog gradinskog naselja, koje je Povjerenstvo za nacionalne spomenike BiH proglasilo nacionalnim spomenikom. Na tom je lokalitetu pronađena glinena vaza, otprilike iz 6. stoljeća prije nove ere, na kojoj je upisana prva poznata riječ u Bosni i Hercegovini, na umbro-etrurskom jeziku, što je najstariji pisani spomenik na prostoru Bosne i Hercegovine.

 

STOLICA

 

Ovo što ćete sada pročitati nije kratka priča, nego kratki mit. Zašto mit? Događaji se dešavaju izvan historije, dakle bezvremenski.

Ovo je pokušaj, baš kao što je mit pokušaj, da se pojave objasne, ne razumom, nego emocijama.

Nebo je urlalo na zemlju, baš kao pijan muž na ženu. Vjetar je pravio nerede i jezivu buku, kiša je rominjala, a zrak je mirisao na prehladu. Pogled joj je bio usmjeren ka prozoru tramvaja, niz koji su se utrkivale kapi kiše ka dnu, baš kao punoglavci ka maternici, ali je u mislima bila daleko van tramvaja.

Nije mogla prestati misliti o njemu. Po prvi put, u njenu harmoniju života naselio se nemir. Oči su joj rasijavale svjetlost, u stomaku, leptirići su slavili život.

Upoznali su se na koncertu Arsena Dedića. Svirala je "djevojka iz mog kraja", kada ju je snažna muška ruka upitala za ples, a zatim se nježno spustila na njene kukove.

Te noći su završili u njenoj sobi; ona, stranac, načeti trosjed i... prvi put.

Taj stranac je vremenom evoluirao u čovjeka kog voli, koji je i sada čeka u toploj sobi. Žive već dva mjeseca skupa. Jedva je čekala da ga vidi, da se odmah skine, još na vratima i skoči na njega, baš kao u podzemnu rijeku Letu - rijeku zaborava.

Jer, doista, onog trenutka kada se puštala njegovom tijelu, zaboravljala je na probleme, na užasne dane na poslu, na život, na sve. Zaboravljala je čak i svoje vlastito ime - u tim trenucima sebe je nazivala boginjom.

Ona je završila medicinu, šest najljepših godina života u mukotrpnoj borbi sa školom, ali nije bilo posla kao doktor, tako da je radila kao medicinska sestra, na jutarnjoj stolici - dakle, radila je sa govnima.

Svaki dan, svako jutro, novi ljudi, nova govna.

Gledajući pod mikroskop, pomoću stolice, mogla je vidjeti stanje tjelesnog zdravlja. Kao neka vrsta proročice koja gleda u ... "stolice".

Divno, zar ne?

Toliko propuštenih ljubavi, izlazaka, derneka, zabave, toliko učenja i patnje, da bi dobila "posao iz snova". Divota!

No, on ju je volio onakvom kakva zaista jeste. Nije mu smetalo što ona radi sa govnima, u jednu ruku (u obje!) i on je radio sa govnima (državna služba).

Ona je bila žena njegovog života, želio je njenu djecu, želio je sa njom (b)rak, al' nije znao kako da joj saopšti...

Stigla je kući... Stan je plamtio od ljubavi cijelu noć. Po mitologiji plemena Navajo, ona je te noći postala Promjenjiva Žena (majka čovječanstva), a on Dugovječni Dječak koji joj je udahnuo "ljekovitu životnu silu", sveti glas.

Jutro je. Sunce obasjava mokru ulicu. Miris kafe i duhana miješa se sa srećom.

On se žali na bolove u stomaku, na crijevo, boji se bakterije, pa joj u maloj bočici daje stolicu, da odnese na posao.

Ljubi je na vratima, grli.

Opet sreća.

Na ulazu u bolnicu, jedan mahmurni golub na veoma uzbudljiv način (iz zraka!) šalje prvu jutarnju stolicu koja završava na njenoj cipeli.

Osjećaj poniženost i bezvrijednosti joj preplavi tijelo.

Osjećala se grozno, gore od šamara!

Sjela je na stepenice i počela da plače!

Rasulo, lom u srcu, slom u glavi.

Ovo je bila stolica koja je prelila čašu!

Okružena našim najgorim proizvodom, najsmrdljivijim!

Kroz kanal njene podsvijesti ulijevala se suicidna misao: skočiti u bazen pun stolica i nikad više ne izroniti!

"Život je jedno veliko govno, pun govana!", mislila je , brišući suze i popravljajući šminku...

Obukla je svoju uniformu, izvadila stolicu Dugovječnog Dječaka i stavila je pod mikroskop.

Stolica se presijavala!

Pogledala je malo detaljnije, zatim je stala, nakon čega joj je srce jako vrisnulo, krv počela da ključa, a suze su joj niz obraze umivale osmijeh...

Prsten joj je bio malo tijesan, ali je stolica učinila svoje!

 

Senad Milanović

Lupiga.Com