Što rade djelatnici Središnje obavještajne agencije (SOA), popularni špijuni? Koliko njih uopće ima? Gdje su im i koji su im rezultati? Kakve su im procjene i analize – čita li ih tko od vladajućih? Tko im zapravo zapovijeda? Ima li među njima i vrhunskih profesionalaca? Kako su obrazovani? Kako su obučeni? Kako su plaćeni u ova teška proračunska vremena dok hara gospodarska kriza? Bave li se (i) protuobavještajnim radom i na koji način? Stradavaju li u boju s drugim službama? Ima li među njima nekih prijestupnika, da ne kažemo kriminalaca? Prodaju li nekome podatke prikupljene u svome radu? Rade li možda 'loan' poslove za veće tajne službe?

Ništa, manje-više, ne znamo o odgovorima na gornja pitanja koja se o tajnim službama postavljaju u svakoj državi koja je dovoljno demokratska da ih dopušta, a i dovoljno ozbiljna da na njih ponudi makar uopćene odgovore. To što se u nas takva pitanja ne postavljaju, pa ih SOA ni ne daje, ne znači da nismo demokratska država. Stvar je puno gora. Ovo je neozbiljna država koja od tajnih službi ne očekuje ništa, jer uglavnom ne očekuje ništa – u razvojnom, ekonomskom i socijalnom smislu - ni od sebe same.

U takvim uvjetima teško je smisleno organizirati i rad tajne službe čiji šefovi moraju sebi i podređenima odgovoriti na osnovno pitanje – kojim ciljevima se u obavještajnom radu moraju posvetiti? Jasno, nacionalna sigurnost je jedan od tih ciljeva. Ali kakva nacionalna sigurnost, osim javne i privatne koje se podrazumijevaju i o kojima, u prvom redu, brine policija?

Zgradu su dobili, a što s ciljevima? (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Služba bi, među ostalim, trebala skrbiti za sigurnost državnih institucija od obavještajnog rovarenja, bilo kriminalnih skupina, bilo drugih zemalja. Moralo bi se štititi podatke na temelju kojih se donose odluke države od značaja. Iz, prije svega, ekonomskih razloga jer svaka informacija košta, a njezin nelegalni posjednik može lijepo zaraditi na njoj.

Depeše američkog veleposlanstva u Zagrebu koje su isplivale u sklopu WikiLeaks kampanje otkrivaju da se obavještajci u tom veleposlanstvu – a veleposlanstvo svake važnije države ih ima u Zagrebu i drugdje – nisu morali ni truditi. Prema WikiLeaksu, hrvatski državni dužnosnici sami su dolazili u veleposlanstvo u Buzinu i prenosili što se događa u vrhu države! Do pojedinosti, tko s kim u Vladi pije kavu, a tko je posvađan.

U takvim uvjetima, što je zadaća SOA-e? Prema objavljenom izvješću njezina ravnatelja Dragana Lozančića, to je borba protiv terorizma. Prije svega islamskog. Time je puno toga rečeno. Šef naše tajne službe ne mora sam sebi odgovoriti na pitanje ostvarivanju kojih državnih ciljeva služba mora pripomoći. Ona će se boriti protiv terorizma. Zar s 2.000 djelatnika? Bolje bi onda bilo da je veći dio tih ljudi u kakvoj protuterorističkoj postrojbi, a manji dio da ih servisira analitičkim radom i obradom onoga što dostave OTC (Obavještajno-tehnički centar za nadzor telekomunikacija) i drugi, ionako odvojeni dijelovi sigurnosnog aparata.

Ali, ponovimo, nije lako Lozančiću jer se ne zna što bi trebala biti zadaća službe u besciljnom plutanju kompletnog državnog aparata. Nije tako uvijek bilo u bližoj povijesti. Devedesetih, za vrijeme okupacije dijela države, glavni cilj službe bio je opsluživanje poslova obrane i oslobađanja zemlje. Postojale su, recimo, čak dvije vojne službe, jedna (SIS) pri MORH-u, druga pri Glavnom stožeru Hrvatske vojske. Protuobavještajni rad također je bio lako odrediv – borba protiv službi 's druge strane nišana'.

Devedeset posto dugo očekivanog izvješća koje potpisuje Dragan Lozančić prepisano je iz zakona, strategija i pravilnika (FOTO: MORH)

Doduše, i tada se vrlo malo znalo o službama. Odluka o osnivanju Ureda za zaštitu ustavnog poretka (UZUP), predšasnika današnje SOA-e, primjerice, nikada nije javno obznanjena. Iz Lozančićeve pisanije saznajemo da je UZUP osnovan 27. 5. 1991. godine, da je u ožujku godinu kasnije preimenovan u Ured za nacionalnu sigurnost (UNS), a tek je u svibnju 1995. godine, donošenjem Zakona o UNS-u, tajna služba praktički stavljena u zakonske okvire.

Kad je krajem 90-tih država teritorijalno i suverenistički zaokružena, tajne službe postale su plijen političkih klanova unutar HDZ-a koje su ih koristile za svoje unutarnje obračune. Zatim i za operacije koje su se ticale zaštite državnih interesa pred Haaškim tribunalom. Tu se služba našla u velikom problemu, jer se zaštita državnih interesa u Haagu zapravo svodila na zaštitu izabranih pojedinaca od istražnog i sudskog progona za ratne zločine. I namještanje dokaza koji bi vodili daleko od krivaca koje je Haag naciljao, prema krivcima koje je državni vrh namjerio isporučiti tom sudu.

Za to razdoblje i te rabote vezane su najveće afere naše službe – afera Blaškić, skrivanje haaških bjegunaca, praćenje i isljeđivanje novinara koji su o svemu tome pisali... Uglavnom, služba se prilično iskompromitirala na zalasku Tuđmanova HDZ-a, pa je nova, 'trećesiječanjska' vlast 2000. godine prišla preustroju obavještajne zajednice koja će se ubuduće sastojati od Obavještajne agencije (OA), Protuobavještajne agencije (POA) i Vojne sigurnosne agencije (VSA).

Služba se iskompromitirala na zalasku Tuđmanova HDZ-a (FOTO: Novilist.hr)

Puno je svjedočenja nositelja važnih funkcija u trećesiječanjskoj koaliciji da službe od vrha države nisu primale jasne instrukcije što da rade. Sve se svodilo na personalne promjene od izbora do izbora i tako do današnjih dana kada SOA objavljuje svoje prvo javno izvješće.

To je izvješće u javnosti uglavnom dočekano s prigušenim ovacijama. Prevladala je ocjena kako se radi o velikom napretku, jer SOA takva izvješća prije nije objavljivala. Tako je popunjen javni eho uratka koji potpisuje Dragan Lozančić i zadovoljena je forma. Devedeset posto teksta u izvješću prepisano je iz zakona, strategija i pravilnika koji omeđuju zakonski i postupovni okvir rada službe. Ostatak su neki uopćeni primjeri „obrada“ te, kao jedini istinski doprinos izvješća informiranju javnosti, iskazi ravnatelja Lozančića o ciljevima rada službe.

Među tim ciljevima su, osim borbe protiv terorizma, čak i oni kojima su suvremene službe danas najposvećenije, kao što je zaštita gospodarskih interesa države, protuobavještajni rad ili informacijska sigurnost državnog aparata. No, koliko i kako se na tome radi, s kojim, makar, i uopćenim rezultatima, protiv kakvih prijetnji, ostaje nejasno.

Nije ni čudo, jer, ponavljamo, nitko ne zna čemu tajna služba u ovakvoj političko-društvenoj konstalaciji ima služiti. Najbolje bi je bilo ukinuti, rekli bi protivnici bilo kakve države, a poglavito one koja se još služi tajnim službama. Samo još treba odgonetnuti zašto tajne službe imaju i države s uzornim sustavima vrijednosti i najširim slojevima zadovoljnog stanovništva, poput Švedske, Norveška ili Kanade.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: quevaal