Riješili smo da napokon i mi vidimo kakvo je uživo to slovensko čudo o kojemu se toliko priča. Riječ je o megabendu imenjaku jednog od najpoznatijih Hesseovih dijela. Siddharta, dakako. Prava prilika za to bila je zagrebačka Tvornica u koju je nahrupilo više Slovenaca nego na maksimirski jug prilikom odlučne utakmice za plasman na EURO 2004

Zagrebački The Fiction

Zagrebačku Tvornicu u subotu je pohodila najveća rock atrakcija iz susjedne nam, europski svrstane Slovenije, Siddharta. Dakle, za početak, što reći osim – još jedan u nizu koncerata bendova iz Europske Unije. Nakon promašenog prošlogodišnjeg koncerta u Aquariusu, čini da se da su promotori ovaj put bolje odradili svoj posao (mudro odabrana subota, a po viđenom čini se i dobra reklama po Deželi). U solidno ispunjenoj Tvornici, isto takvo zagrijavanje odradio je zagrebački The Fiction, uz podršku brojni ljudi u crnom (ne radi se o uskrslom Johnny Cashu i njegovim klonovima, nego o zagrebačkim darkerima koji su iskrsnuli tko zna otkuda).

Siddhartin autobus

Poseban pasus zasigurno treba posvetiti činjenici koja je zasigurno prosječnom čitatelju Lupige nepoznata. Naime, dečki iz Siddharte (prosjek godina članova benda je poprilično nizak - oko 24) su u Sloveniji najveće zvijezde koje je ta zemlja ikada vidjela. U Zagreb su došli luksuznim koncertnim autobusom, jer nema kod njih, kao kod naših zvijezda, u kombi pa Lijepom našom i dijasporom. Između ostalog to je na kraju krajeva bend koji je odradio i najveći koncert u, ne više tako kratkoj, slovenskoj povijesti - Bežigrad pred 20 000 ljudi. Stoga se nismo ni najmanje začudili kada smo u Tvornici obližnjim uličicama tražeći parking susretali brojne automobile slovenskih registarskih oznaka. Zapravo, takav odnos (fanovi – bend) još nikada nismo vidjeli, ali o tome nešto kasnije.

Siddharta u Tvornici

Nakon što su Lupeži popili po jednu pivicu i taman počeli razmišljati o drugoj, dakle negdje oko 22 i 30 na scenu izlaze zvijezde večeri uz brojne uzdahe i vriske slatkih (ali ipak, ruku na srce, uglavnom neslatkih i punašnih) tinejdžerica. Frontmen Siddharte (ne možemo se sjetiti imena, a možda ga i nismo znali, Boštjan, Primož, Tomaž ili tako nekako …) odmah se zahvalio svima u Tvornici, očito iznenađen brojem prisutnih. U svojim zahvalama nije propustio spomenuti ni brojne prisutne gostujuće navijače o kojima je i riječ u naslovu ove novice (očito svjestan da bi koncert i ovaj put bez njih bio blizu prošlogodišnjem debaklu). Naime, po našoj slobodnoj procjeni 70 % publike činili su uvijek dobrodošli gosti iz Slovenije (dok god troše svoje eure kod nas) prosječne starosti ispod 20 godina.

Zaglušujuća vriska gostujućih navijača

Čak ni Slovenska nogometna reprezentacija nije privukla toliko Slovenaca u Zagreb, i to u presudnoj utakmici za europsko nogometno prvenstvo (stvarno da se čovjek zapita pa čemu taj nogomet). Sad već možemo malo o onom odnosu fanovi – bend. Evo ovako: još nikada nismo vidjeli da ekipa na koncert dolazi s balonima na kojima piše ime njihovog najomiljenijeg benda. Osim toga postoji tu i neka vrsta uniformiranosti, u obliku tetovaža koje to zapravo nisu (obične naljepnice) koje fanatični ljubitelji Siddharte imaju ispod lijevog oka. Htjeli smo saznati o kakvoj fori je riječ, ali svi sa spomenutim "tetovažama" netragom su nestali čim je koncert završio. No, ni to nije sve, njihova ljubav prema bendu tako je velika da ih roaming niti najmanje nije smetao da neprestano mobitelom ne zovu svoje frendice (jadne vjerojatno su dobile zabranu izlaska, pa nisu mogle doći na koncert, šmrz …) i po nekoliko minuta im uživo puštaju, valjda, najdražu stvar. Jednom riječju neviđeno.

Svi u glas!!!

Kao što je na samom početku pjevač i najavio, bend je odradio dva sata čistog "rockandrolla"  (dečki insistiraju da ih se zove, a i smatra rock bendom). Vrhunski uvježbani otpičili su krajnje profesionalno. Međutim, osim uvježbanosti, i jedne pjesme u stilu već odavno zaboravljenog sarajevskog Valentina ništa drugo ne bismo istaknuli kao posebno. Ma lažemo, ima tu i taj legendarni "Napoj", pa i onaj jedan hit koji se često zavrti i na našim radio postajama, a kojeg su izveli tek na bis (bio je samo jedan bis, ali solidno dugačak, možda čak i predugačak, definitivno predugačak). Dakle, ima tu nekih pet, šest stvarki koje mogu proć'. Možda su u pravu s onom tvrdnjom da je njihova muzika rađena za stadione.

Napoj!

Ono što smo sinoć vidjeli u Tvornici moglo bi se okarakterizirati slijedećim riječima - bez previše mašte, poprilično jednolično, s puno buke i dernjave u isti glas. To u isti glas, posebna je priča, jer sve refrene uglavnom pjevaju njih četvorica, a ako ne četvorica onda minimalno trojica, što je poprilično iritantno, a da ne kažemo i nerazumljivo, za sve osim za one koji ionako znaju sve napamet. Monotoniju je povremeno razbijao saksofonista svojim solo dionicama, ali ni to nije bilo dovoljno da nam se svidi muzika koju sviraju. No, Siddharti se mora priznati da sve na pozornici štima i da je njihov nastup vrlo samouvjeren i efektan. Čisti primjer tome je neprestano mijenjanje gitara, pogotovo kod dvojice gitarista. Njih dvojica su u toku koncerta desetak puta promijenili gitare, a posjeduju svaki po tri kompleta istih. Koliko smo mogli primijetiti postoje dvije vrste gitara, jedne su za ružionu, prženje, oranje i sl., dok je druga za balade, odnosno polagano pindikanje i pjevušenje s curicama.

Suma sumarum, tinejdžerice su zadovoljne otišle doma, mi smo popili po par piva i čuli kako zvuči slovensko čudo, a mislimo da ni Siddharti nije manjkalo osmijeha na licu.