U danima nacionalne histerije, rijetki su u Hrvatskoj ostali hladne glave. Među njima svakako je Nataša Škaričić, jedna od najboljih hrvatskih novinarki. Za Lupigu ona govori o rezultatima oslobađajuće haaške presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču te o Gotovinim istupima po povratku u zemlju. Također, novinarki Žarki Radoji odgovorila je na niz pitanja o hrvatskom novinarstvu, o inicijativi za smanjenje PDV-a novinskim izdavačima te o korupciji u zdravstvu. Naša sugovornica, podsjetimo, na nju je upozorila nekoliko godina prije nego će je "otkriti" Državno odvjetništvo. Nagrađena je otkazom

Nataša Škaričić (FOTO: Arhiva)

O danima koje su pojele ekskluzive i nacionalističke histerije  – ovaj intervju planiran je u vrijeme zaoštravanja odnosa HND-a i grupe novinara okupljene pri Ministarstvu kulture koji pokušavaju da opstruiraju plan novinskih izdavača za manji PDV. Međutim, desila se afera „Hipokrat“ zbog čega je morao da bude aktualiziran, a u aferi i čudne izjave ministra zdravlja, koje su zahtijevale naknadna pojašnjenja. Sa smišljanjem naslova stigla je i odluka suda u Hagu u slučaju hrvatskih generala, koja je izazvala provalu nacionalističke histerije u kojoj su zdušno učestvovali skoro svi mediji u Hrvatskoj.

DAVOR ŠPIŠIĆ: Vukovar i razderana djevojka

IMPOZANTNA LISTA HISTERIJE: Svi srpski neprijatelji

NOVI UDARAC HRVATSKOM NOVINARSTVU: EPH gasi i zagrebačko dopisništvo Slobodne Dalmacije

NALIČJE PROFESIJE: Kad šest godina crnčenja stane u dvije suhoparne rečenice

U svemu tome, nekako se skoro pa nevažno provukla i priča da mojoj sugovornici slijedi i treći – jubilarni – otkaz u „Slobodnoj Dalmaciji“. Sve to u deset dana života u Hrvatskoj.

Natašu Škaričić ne treba posebno predstavljati. Dugogodišnja istraživačka novinarka, jedno od najboljih lica hrvatskog novinarstva u intervjuu za Lupigu govori o svemu prethodno spomenutom te pokušava da dokuči kako smo se za samo nekoliko sati uspjeli opet zakopati u rovove te kako je moguće da najtrezvenije poruke ovih dana stižu od – generala.

Dubravka Ugrešić je nedavno rekla da postoji sud za medije, da bi na njemu završilo preko 90 posto novinara sa Balkana zbog, u najmanju ruku, neprofesionalizma. Kakva je situacija u medijima u Hrvatskoj?

Škaričić:  Zapravo je rekla – da postoji sud za mentalne zločine nad čovječanstvom –  što mi se više čini kao kreativno izražen bijes, nego kao zazivanje da se novinarska neprofesionalnost riješi represijom. Barem se nadam da je tako. Ne postoji konsenzus što je to profesionalizam u novinskim medijima i ne bi bilo dobro da postoji, a kamoli da se na silu stvara. No, kad bi se novinarima zaista sudilo zato što nisu dovoljno hrabri, pametni, obrazovani, odgovorni i uporni, ukratko, što nisu mitska bića, onda bi 90 posto komercijalnog novinarstva u svijetu završilo u nekoj vrsti tamnice, jer komercijalno novinarstvo generalno ne živi od profesionalnih ideala. Ugrešićevu vjerojatno zgraža nešto mnogo konkretnije od „neprofesionalizma“, a to je nepobitna činjenica da su novinari, urednici i vlasnici medija na našim prostorima, sasvim svojevoljno, formalno u demokratskim uvjetima, sudjelovali ili u poticanju na ratne zločine ili u prikrivanjima zločina, širenju nacionalne i svih ostalih netrpeljivosti i, na koncu, kad je mir zavladao, u korupciji neviđenih razmjera. To nisu neprofesionalci, to su ljudi izvan zakona. Na našim je prostorima je strašno i to što svim medijskim centrima moći vlada barem jedna od ovih skupina, negdje i sve tri, a nije se formirala niti jedna snažna i utjecajna skupina koja bi tome bila alternativa ili moralno utočište. Ni u novinarskim institucijama, ni u široj akademskoj zajednici, ni na sceni civilnog društva ili među sindikatima, nigdje... Stvarno je mučno i klaustrofobično živjeti u takvoj profesionalnoj sredini, ali se s druge strane sve to može razumjeti, jer mi svi zajedno imamo iskustva s demokracijom, koliko i mlađi pubertetlija s alkoholom -  to iskustvo je kratko i jeftino. Nikakvo čudo da se iz toga ništa ozbiljno nije razvilo i da živimo u potpunom deficitu demokratske kulture, u čemu su novinari istodobno krivci i žrtve. Kažem žrtve, jer mi se stalno čini da priličan broj kolega s kojima se najčešće svađam, doista ne razumije da imaju neka prava i da ta prava mogu konzumirati. Što se Hrvatske tiče, osim činjenice da smo do grla u svemu što sam navela, tu je još i tako strašna financijska kriza i takav debakl izdavačkog biznisa, da samo bog zna šta ti ljudi više rade na tržištu. Valjda se ne mogu ispetljati iz vlastitog neunosnog ludila. Sićušno svjetlo na kraju tunela vidjelo se zadnjih mjeseci na HRT-u, gdje su neki ljudi izveli civilizacijski pomak u odnosu na horor koji je na televiziji vladao u doba HDZ-a. Nadam se da novi ravnatelj neće zaustaviti te procese. 

Izvještavanje HRT u petak ne govori baš u prilog promjenama na bolje. Kako komentirate reakciju medija u Hrvatskoj na presude u slučaju Gotovine i Markača?

Škaričić: Šokirana sam i to u trenutku kada sam mislila da me više ništa ne može šokirati. Ne znam od kud bih prije počela: da li od nedosljednosti većine novinskih medija ili od nemoralnosti. Naime, kada bi neke novinske kuće sada javno suočili s njihovim vlastitim izvještavanjem o generalu Gotovini u trenutku kada ga je uhapsio jedan drugi bog i batina, Ivo Sanader, i sada, kada je oslobođen od haškog suda; ili s ranijim izvještavanjem o antihrvatskom karakteru haškog suda i sadašnjom suzdržanošću oko iste kvalifikacije, njima sasvim sigurno ni sekunde ne bi bilo neugodno. Tako bi dobili stvarno nakaradnu sliku novinarstva koje nema veći integritet od pekinezera, pa tako ni veću društvenu ulogu. Možda je upravo to cijeloj priči oko Haaga dalo karakter čistog pseudodogađaja kojemu je, po Boorstinu, glavno svojstvo lišenost stvarnog sadržaja i dvosmislenost. Naime, naša društva, a pod tim mislim na javnost u Hrvatskoj i Srbiji, od samog početka ne znaju je li to sud ili političko tijelo, je li ono antihrvatsko ili antisrpsko, je li njegova funkcija da nas pomiri ili da nas ponovo zavadi, a stav o svim tim pitanjima mijenjao se ovisno o trenutnom ishodu nekog tekućeg procesa. O tome su se vodile rasprave, ne o meritumu stvari: tko je, kako i kada počinio zločine. Uvjerena sam, da poduprem tezu o medijskom pseudodogađaju, da je cijelo to vrijeme samo izuzetno malen broj ljudi doista čitao haške spise, da ne spominjem pitanje koliko ih je stvarno prisustvovalo događajima koji su predmet procesa. Osim što je haški sud neminovno odgovoran za svoju dvosmislenu ulogu, prije svega je odgovorna i kriva naša potpuna moralna nezrelost i intelektualna nedoraslost da uzroke i posljedice ratnih zbivanja sagledamo imalo drugačije, osim iz ugla nacionalističkog ponosa ili paranoje. Nažalost, ova zadnja haška presuda je, po meni, betonirala takvo stanje, a to se savršeno vidjelo upravo iz novinskih izvještaja. Nije stvar u tome što su novinari slavili izlazak generala iz zatvora, već u tome što su konsenzusno slavili nevinost Hrvatske, iako su ranije tvrdili da Haag nije mjerilo stvari, iako znamo da Hrvatska nije bila nevina u ratu i – što je još gore – da se uopće nije sudilo Hrvatskoj, nego Tuđmanovom režimu. To je nemoralno jer je obmanjujuće – Hrvatska naprosto nije isto što i Tuđmanov režim –  a napokon i jer se Tuđman ne bi smio slaviti iz hiljadu razloga. Zastrašujuće je što nije bilo ni jednog jedinog disonantnog tona, nijednog pogleda iza te pseudostvarnosti. HTV koju sam maloprije pohvalila je u potpunosti kopirala svoju sliku iz 90-ih, no ja vam ne mogu dati odgovor na pitanje kako je to moguće, s obzirom da su se ključni vodeći ljudi na toj televiziji ipak izmijenili. Neke su mi stvari jednostavno neshvatljive. Ne moram vam govoriti da istu situaciju imate u Srbiji, koja je trenutno moralno poražena, a njezin nacionalistički korpus opet kvasa na energiji žrtve. Vjerujem da je civiliziranim ljudima u Srbiji teško gledati kako svi zločini Miloševićeva režima zajedno ne čine takvo moralno opterećenje za društvo, koliko status žrtve.      

Kako je moguće da nakon toliko godina od rata i pokušaja rada na normalizaciji odnosa tako brzo upadnemo u histeriju nacionalizma?

Škaričić: Tako što su naše države nastale na nacionalističkim pokretima i naši su se identiteti formirali kao opozicija drugom nacionalnom identitetu. To se nikada nije promijenilo, niti je skrenulo s putanje, niti je ikada neka druga ideja imala mobilizirajući potencijal takvih razmjera. Kao što je Boris Buden napisao, nismo stvoreni na ideji liberalne demokracije, nego na demokratskom nacionalizmu koji je, po meni, dobio svoj puni formalni legitimitet i tu se jedino ne slažem s Budenovim famoznim tekstom o legitimnosti Oluje. On je napisao da Oluja nema legitimitet, no pitanje je po kojoj to definiciji legitimiteta bi on bio u pravu. Ljudska prava su zajamčena našim Ustavom, a volja naroda da se smatra bezgrešnim u odnosu na Drugog vidi se iz aviona. Nacionalizam je potpuno pokriven, nigdje ništa vidno ne strši. I tako to, uz razlike u nijansama, traje 20 godina i uvijek je spremno planuti: Srbi su ponosne žrtve i nema šanse da uopće percipiraju kakva su zlodjela činili po Hrvatskoj i BiH, a Hrvati su ponosni pobjednici i najveća im je duhovna hrana to što više nemaju posla sa Srbima. Zamahnite tom crvenom krpom i dobit ćete hiljade radosnih ili ogorčenih ljudi po trgovima, ovisno gdje je trg; pokažite potpuni neuspjeh takvih politika, siromaštvo, pljačku i uništavanje cijelog javnog sektora i dobit ćete, u najboljoj varijanti, nekolicinu ogorčenih koji sjede za računalima i bildaju ručne zglobove ostavljajući bijesne poruke po facebooku i twitteru. Čekam dan kad ćemo doživjeti da se demokracija na ulicama prakticira radi smanjenja prava u zdravstvenom sustavu, umjesto zbog ratnih zbivanja 90-ih, no na to ćemo se svi jako načekati...  

Kako komentarišete poruke Gotovine u petak, na mitingu, i u intervjuu srbijanskom tabloidu „Kuriru“?
 
Škaričić: Taj događaj je djelo lukavstva ili satiričnosti povijesnog uma, pričekajmo razvoj da vidimo što od to dvoje. Budući  da general Gotovina trenutno ima status mesije u hrvatskom društvu, činjenica da je preko srpskih novina poručio srpskim izbjeglicama da se vrate i još dodao da „ova zemlja nije ništa manje njihova, nego njegova“ doista je senzacionalan događaj. Ako ovo bude imalo pozitivan učinak na njegove obožavatelje, na način da se stvori raspoloženje za nekakvu komunikaciju između stvarnih žrtava, klanjam se veličanstvenom umu koji je smislio da učinkoviti medij za prenošenje tako plemenite i mirotvorne poruke bude jedan general. Nadam se samo da to nije uvertira za njegov politički angažman. 

Prije nekoliko dana DORH vas je naveo kao jednu od glavnih karika u istrazi o korupciji među farmaceutskim kompanijama i ljekarima. Aferu ste otkrili prije nekoliko godina, a u međuvremenu preživjeli ste golgotu sa svojim aktuelnim poslodavcem „Slobodnom Dalmacijom“, koja vas već treći put otpušta. Kako gledate na ponašanje Slobodne i drugih medijskih kuća u Hrvatskoj prema novinarima?

Škaričić: Ako ikako mogu, na to više uopće ne želim gledati. Jutros sam, nakon što mi je prije 15 dana najavljen otkaz, došla u redakciju i zatekla ljude koji zaposlenicima SD preseljavaju stolove, računala, itd., pa sam poslala mail glavnom uredniku da mi kaže kad ću dobiti otkaz, jer odluka o gašenju dopisništva nije službeno provedena, a već se iznose stolovi i računala. No, onda mi je stigao odgovor da ipak neću na cestu, da je on tražio da mi se ponudi novi ugovor. Sad čekam da vidim o čemu se radi.

Da li vam ova istraga pruža satisfakciju? Kako gledate na ova hapšenja?

Škaričić: Svakako, ovo je dobro obavljen posao, bez obzira na štetu koju je odmah nanijelo Ministarstvo zdravlja, odnosno SDP-ov ministar Rajko Ostojić. Ne znam jeste li informirani da je u istrazi dokazano da je preko 500 liječnika obiteljske medicine primalo mito od tvrtke Farmal kako bi propisivali lijekove iz njihove palete i kako vam se čini što ministar u takvoj situaciji izjavljuje da je riječ o manjoj skupini ljudi koja baca ljagu na „99 posto poštenih i odgovornih ljudi u sustavu“? Riječ je o više od petine liječnika u obiteljskoj zdravstvenoj zaštiti, a k tome je i objavljeno da i sve ostale farmaceutske kuće funkcioniraju po istom principu. Ili ministar ne zna osnove matematike ili radi izuzetno efikasan PR za siguran nastavak enormne korupcije u zdravstvu. 

Ministarstvo kulture je okupilo grupu novinara kako bi krenuli u  strategiju protiv izdavača, među kojima ste i vi. O čemu se zapravo radi?

Škaričić: Radi se o pokušaju da se opstruira plan novinskih izdavača da preko svojih lobista u vlasti i novinarskim institucijama ishode manji PDV i time upadnu u rijetku kategoriju poduzetnika koje će ova država financijski spašavati i podupirati u trenutku užasne financijske krize. Naime, prije mjesec dana primijetilo se neko čudno komešanje na tu temu u krugovima sindikalnih čelnika i čelnika Hrvatskog novinarskog društva – konkretno, Antuna Filića i Zdenka Duke. Ta dva dehidrirana lika koja sjede na vrhu institucija koje su, po mom sudu, suodgovorne za propast novinarstva, najednom su počela javno nasrtati s čudnovatim prijedlogom da se tiskano novinarstvo i novinari spase tako da se izdavačima smanji PDV. Možda to publici izvan Hrvatske neće odmah zvučati perverzno, pa ću kratko pojasniti – HND i SNH se novinskim izdavačima i ozbiljnim fazama njihovog uništavanja novinarstva bave kao što se ja bavim problemom biciklizma na ulicama Zagreba. Dakle, kad problemi sami nalete na njih, kao što je bilo u slučaju štrajka u Večernjem listu. I sad najednom, nakon što smo svi sahranili pisano novinarstvo, nakon što su redovito plaćeni novinari odavno čudo tipa Isus, nakon što svi novinari rade u najstrašnijim radnopravnim uvjetima do sada i nakon što nikada ništa ozbiljno nisu napravili da se takvo stanje spriječi, Duka i Filić javno izlaze s idejom smanjenja PDV-a za novinske izdavače. Naravno, pritom nitko od njih nije naveo nijedan razlog zašto bi tim ljudima trebalo pomoći, koja je njihova društvena vrijednost i koje su to nepremostive poteškoće na koje nailaze na tržištu, jer nijedno ni drugo ne postoji, barem ne u okvirima zakona. Naši novinski izdavači, naime, nisu biznismeni koji se grčevito bore za opstanak novinarstva u sadašnjim tržišnim uvjetima, nego prodavači marketinškog i PR prostora koji novinare, novinarski profesionalizam i medijske zakone jedu za doručak.

Pritom, Duka je u glasilu Novinar još jednom osramotio cijelu novinarsku profesiju, tako da je svoj tekst pod naslovom „Smanjiti PDV izdavačima!“ zaključio idejom da bi o prijedlogu smanjenja PDV-a trebalo konzultirati predsjednika Josipovića „jer je on pravnik“. Pazite ovo – predsjednik novinarskog društva bi pitao predsjednika države da, kao pravnik, kaže svoje mišljenje o smanjenju PDV-a! Ali ovo samo djeluje kao prostodušno napisana glupost, jer nije i jer znamo da je predsjednik Josipović iznimno dobro pofutran prijateljstvima s izdavačima koji su nekada bili tajkuni, a danas su neuspješni poslovni ljudi kojima očajnički treba živa lova. Slučajno je predsjednik u isto doba u nekom intervjuu sam problematizirao mogućnost poreznih olakšica za izdavače. No, da skratim: ludim slijedom događaja, a zahvaljujući nevjerojatnoj upornosti kolegice Božene Matijević, 30-ak novinara je pozvano na sastanak u Ministarstvo kulture, pod radnim naslovom „kriza tiskanih medija“, gdje su isti akteri odmah izložili svoj spasonosni prijedlog, očekujući da kolege zaplješću. Međutim, dogodilo se sasvim suprotno: novinari su skoro konsenzusno popljuvali takav prijedlog, prozvali čelnike novinarskih institucija radi javnog agitiranja za izdavače, a bez konzultacija sa strukom i izvršnim tijelima svojih organizacija i upozorili ih da to više ne rade. Novinari su bili toliko složni, da su ova dvojica morala odustati, što se nikada ranije nije dogodilo. Tada je savjetnik ministrice kulture za medije Milan Živković formirao tri radne skupine koje čine novinari i koje imaju zadatak sačiniti mišljenje o Dukinim i Filićevim prijedlozima o PDV-u, problematici nezakonitog zapošljavanja putem ugovora o autorskom djelu i problemu nepoštivanja zakonske obaveze izdavača da sastave redakcijske statute. To bi bilo preuzetno nazvati strategijom, pa recimo da je između novinara i izvršne vlasti počeo razgovor koji bi se jednom mogao pretvoriti u strategiju.      

Šta je cilj rada vaše radne grupe?

Škaričić: Cilj rada skupine kojoj sam koordinatorica je da se u Hrvatskoj napokon počne poštivati zakonska razlika između stalno zaposlenih novinara i slobodnih novinara. Naši izdavači ilegalno godinama angažiraju novinare za redovni, svakodnevni novinarski posao, ali im ne nude ugovore o radu, već ugovore o autorskom djelu koji sadrže sve stavke iz Zakona o radu. Time sebi smanjuju porezne troškove i troškove za doprinose, a olakšavaju otpuštanje takvih ljudi, kojima daju otkaz doslovno preko noći i bez obrazloženja. Slijedi nam mukotrpan posao uvjeravanja izvršne vlasti da je takva praksa nezakonita i ruši slobodu ugovaranja, odnosno pravo novinara da izabere status slobodnjaka ili se veže za samo jednu redakciju. To je sad nemoguće jer su izdavači pomiješali jedno s drugim, sebi u korist. 

Da li postoje pritisci velikih medijskih korporacija?

Škaričić: O, da, ogromni. Ne mogu govoriti o svim detaljima, ali uvjeravam vas da su pregovori o autorskim ugovorima i smanjenju PDV-a možda prijelomna točka za odnos sadašnje vlasti i novinskih izdavača. S obzirom da je Slavko Linić već najavio da bi se nekim proizvodima mogao smanjiti PDV i da postoji opravdana bojazan da se radi o najavi poreznih olakšica za izdavače novina, mislim da će ovo ipak završiti skandalom. Možda nisam dobro razjasnila zašto to smatram skandalom, pa ću ponoviti – novinski izdavači su upropastili novinarstvo najvećim dijelom zbog neviđeno koruptivnog odnosa s političkim centrima moći. Priča o sprezi sa Sanaderom zaslužila je jednu stručnu studiju s čijim bi rezultatima mogli plašiti buduće novinarske naraštaje. Neki elementi sprege s novom vlašću, također bi se mogli spojiti u zanimljivu storiju. Hrvatske novine zbog toga godinama izgledaju kao zbirke doušničkih političkih tračeva u koje se povremeno upliću car Sulejman, Severina i self-help savjeti kako uvesti tržišnu ekonomiju u zdravstvo, obrazovanje, brodogradnju i ostalo. Novinski izdavači, njihovi proizvodi i njihov odnos prema novinarstvu i čitateljima, stoga ne samo da nisu zaslužili pomoć države, nego su zaslužili porez na šund. Ako država intervenira da bi spasila tu industriju, dok od iduće godine uvodi poreze na mlijeko i kruh, to je –vjerujte mi na časnu riječ –  samo još jedan dokaz da su ti ljudi stvarni vladari ove zemlje, a ja ne želim da ti ljudi vladaju ovom zemljom. To neće biti dio medijske politike ove vlasti, nego čista korupcija. Zato mislim da svi trebaju pratiti razvoj događaja.

Kakav je stav ministarstva po tom pitanju?

Škaričić: Ministarstvo se zasad ponaša razumno i pristojno i uvažava glas novinara, da ne govorim da ministrica kulture Andrea Zlatar i njezin pomoćnik za medije i sami imaju senzibiliteta za probleme o kojima govorimo. Navodno je ministrica primila izdavače i navodno su joj prilično digli tlak svojom arogancijom. No, to je samo trač. Postoji bojazan da joj Linić i Milanović  narede da podrži spašavanje posrnulih medijskih tajkuna, jer će Vlada time dobiti medijski back-up, što će biti veliki test za autonomiju ministrice. Nije da zazivam novi incident, ali možda dobijemo novi slučaj Holy, samo s nekim drugim likovima na sceni. 

Imali ste uvid i u srbijansku medijsku strategiju koju su dva novinarska udruženja duže vremena usaglašavali i na koju nakon promjene vlasti konstantno ukazuju novom ministru kulture. Da li bi ona mogla poslužiti kao obrazac za medijsku strategiju u Hrvatskoj?

Škaričić: Ne, ne mislim da bi ijedna medijska strategija mogla poslužiti kao obrazac za neku drugu medijsku strategiju. S druge strane, mislim da je koncept svih medijskih strategija isti, iako to zvuči paradoksalno, a svodi se na red perpetuiranja i red inovativnih mjera kojima država podupire nešto što se zove „javni interes“ u novinarskim medijima, pri čemu je ishod neizvjestan i ovisi o bezbroj faktora koje je nemoguće obuhvatiti strategijom. No, baš ta fina kombinatorika nikako ne može biti univerzalna. Svakako, srbijanska strategija je sasvim zanemarila razvoj i funkciju internetskih medija, pa je u tom smislu potpuno demodirana, no s druge je strane načelno obuhvatila vječne dileme tranzicijskog novinarstva, ali i novinarstva u iskusnijim zemljama – kako da država makne uređivačku šapu s novinskih medija, a istodobno osigura uvjete u kojima može cjevjetati hiljadu novinskih cvjetova, pa i oni koji bez financijske potpore države ne bi mogli opstati u utrci u komercijalnim medijima. U strategiji mi se  jako sviđa što se spominje rušenje oglašivačkih kartela i jačanje medijske pismenosti kroz opće obrazovanje, a ne sviđa mi se što je to sve još uvijek na preopćenitoj razini, kao da je netko uskliknuo „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“. Odlično, samo mi recite kako, kad, gdje i ko će to provesti? Koja su ključna regulatorna i nadzorna tijela? Kako će se birati njihovi članovi?

Imam problem i s definicijom „javnog interesa“ koji će biti ključan u projektnom financiranju, jednostavno je prebirokratski opisan. Npr., u Srbiji je dosta drugačija situaciju od ove u Hrvatskoj, jer tamo novinarstvo ne okupljaju dva, tri centra, već skoro svako selo ima pokoji novinarski punkt, pa bi trebalo razjasniti je li javni interes, među ostalim, takva medijska scena ili se radi o bacanju para na neku lažnu decentralizaciju koja je zapravo kapilarna korupcija. Puno je tu pitanja, ali dobro je da ste ih počeli otvarati. Mislim da smo, ruku na srce, svi u strašnoj teškoj situaciji, jer ne vidim motiv da ijedna vlast na ovim prostorima počne poticati nezavisno novinarstvo. Što im fali s ovakvim novinarima? Tko ih goni da nešto poduzmu? Ništa i nitko. Prema tome, sve što će se događati, bit će sporo i nerevolucionarno. 

Razgovarala Žarka Radoja

Lupiga.Com