Ovaj tekst je jedna od rijetkih prilika kada ne znam što reći i kako ga započeti. Uopće se ne mogu sjetiti kada mi se zadnji put dogodilo da ostanem bez teksta, a sada je skoro baš takva situacija. Želim nešto napisati o vjeronauku koji je uveden o osnovne škole i tako dati svoj glas protiv toga, međutim kada razmišljam o toj temi zaista ostajem zamalo bez teksta

Da imam potrebu pisati o bilo kojem drugom školskom predmetu dobro bih se pripremio za takvu temu, kako ne bih slučajno ubacio u tekst neke krive podatke, ali želeći pisati o vjeri, dakle i vjernosti, odnosno o tome kako i gdje mislim da ju treba učiti, takva priprema mi uopće nije potrebna. Logično je da svaki roditelj nije potpuno kompetentan učiti svoje dijete o predmetima koji zahtijevaju stručniju izobrazbu, ali da isti taj svaki roditelj ne može i ne pada mu na pamet da je upravo on taj koji može i mora svoje dijete podučiti osnovnim životnim vrijednostima, to mi nije shvatljivo.

Kada sam se interesirao među klincima što rade i čime se bave na satovima vjeronauka, a pričao sam o tome s onima iz trećeg razreda osnovne škole, čuo sam da se za vrijeme tih satova igraju i slušaju pričice. Koliko me razmišljanje dovelo do shvaćanja uspio sam zaključiti da su i igranje i pričanje pričica stvari za koje nije potrebno ići u školu, već spadaju u takozvano slobodno vrijeme, ono provedeno s roditeljima ili prijateljima. Točno je da neki roditelji pomišljaju kako oni nemaju dovoljno vremena koje mogu posvetiti svojoj djeci i provesti ga u igranju i pričanju. Točno je i da je tempo života takav da zaposlenom roditelju ostaje malo ili nedovoljno slobodnog vremena. Ipak, jednako tako je točno da postoji i nešto što se zove dužnost prema svome djetetu.

Kada roditelj ispunjava svoju dužnost prema poslodavcu onda čini ono što je definirano ugovorom o radu. U slučaju ispunjavanja dužnosti prema svom djetetu takav pisani ugovor ne postoji. Jedna od osnovnih dužnosti svakog roditelja je da priča sa svojim djetetom i kroz priču ga podučava i priprema za kasniji život. Jednako je i s igrom. Bez pričanja i igre s djetetom nema dobre komunikacije, a bez komunikacije nema ni kvalitetne živote sredine. Iz priče i igre djeca uče. Jednako tako uče i iz primjera koji im svojim ponašanjem i postupcima roditelj daje, pa ako je riječ o vjeri ili vjernosti onda zaista nema razloga da mislimo kako to netko drugi može bolje i uspješnije učiniti od nas samih. Vjeru treba imati, i to prvenstveno u sebe i ono što radimo. Ukoliko imamo više vjere u druge, nego u sebe same, onda možemo i prepustiti drugima da nam o tome uče djecu. Samo ja ne mogu i ne želim vjerovati da postoje oni među nama koji nemaju dovoljno vjere u sebe barem kada je riječ o tako jednostavnoj stvari kao što je igra i pričanje s djetetom. Uostalom da se odrasli vole igrati vidljivo je i iz toga koliko uplaćuju u takozvane "igre na sreću".

Svakodnevno imamo prilike u reklamama vidjeti i da o tim igrama znaju i pričati: "... da dobijem na lotu kupio bih ovo ili ono, bla, bla ...", ali još nikoga nisam čuo da je izjavio da bi po dobitku glavnog zgoditka prestao raditi za druge i posvetio se sebi i svojoj obitelji. Kao da svi misle kako za posvećenost nama samima i našoj obitelji postoji netko drugi, onaj tko je za to plaćen i "kvalificiran". A nije tako. Ne želim sada raspredati to da je crkvena država bila ona koja nas je odmah priznala kao samostalnu državu, kao niti ono što je, očito, traženo za uzvrat na ime takvog priznanja, ali svakako želim naglasiti da nije dobro ni potrebno da djeca budu predmet takve ili bilo koje druge, političke trgovine. Znam sve i o tome da vjeronauk u školi nije tzv. obavezan predmet, jednako kao i što znam da ona djeca koja ga ne pohađaju automatski ispadaju nekakve crne ovce i da su getoizirana jer njihov "slobodan izbor" nije u skladu s onim što radi većina. Ipak, što se mene tiče ja nikoga neću ovlastiti da se s mojom djecom igra i priča s njima umjesto mene.

No, odgovornost društva u kojem živimo je velika, a društvo je organizirano kroz državu. Dio državne organizacije je i sustav obrazovanja, pa je tim potrebnije dobro razlučiti ono što spada u proces društvenog obrazovanja, od onoga čemu u školskim klupama nema mjesta. Sve o vjeri i vjernosti se treba naučiti u vlastitom domu i bez uplitanja nekih drugih ljudi sa strane. Za tako nešto nitko ne bi trebao biti kvalificiraniji od samih roditelja, čija je to i dužnost uostalom, pa ako je uvođenje vjeronauka u škole bilo jedan od uvjeta za priznanje ove naše države, onda je sada vrijeme za osnivanje sindikata roditelja na nivou iste te međunarodno priznate države. Onih roditelja koji su svjesni svoje dužnosti prema djeci, a žive u toj i takvoj državi zajedno sa svojom djecom kojoj žele pružiti najbolje. Počevši od pričanja i igranja, pa preko svih ostalih jednostavnih, i baš zbog toga največih životnih vrijednosti.