PREMIJERU PLENKOVIĆU: Koga optužiti kad ekstremizam zapuca i na Vaša vrata?
U svom djelu „Republika“ Platon govori o načelu „kako siješ čovječe, tako ćeš i žeti“ izuzimajući Boga iz te jednadžbe. Bog je nedužan, grmio je Platon; čovjek je sam odabrao djelovanjem vlastitu sudbinu. Taj determinizam označava tezu kako postoji samo jedna budućnost, i to ona koja se referira na događaje iz prošlosti. U ovom slučaju o kojem vanm namjeravam govoriti, o prošlosti koja je itekako imala svoj utjecaj na nemile događaje kojima smo danas svjedoci.
„Svjedočimo vidnoj eskalaciji nasilja, i govor mržnje trenutno je u uzlaznoj putanji i sve primjetniji. Gnijezdo mržnje, jest ono s čime se moramo suočiti, i obračunati sa eskalacijom ekstremizma“ - nije li dirljiv naš premijer Andrej Plenković kada iz njegovih usta čujete takvu jednu rečenicu? Kada spominje „gnijezda mržnje“ i kada se grozi ekstremizmu kojem kani stati na kraj? Ekstremizmu kojeg ne imenuje, jasno ne locira, određuje? Trebamo li stoga sami zaključiti iz konteksta o kojem se točno ekstremizmu radi ili nam uvaženi premijer to namjerava jasno precizirati?
O kakvim gnijezdima mržnje on to govori?
Ako se pak radi o lijevom ekstremizmu, što bi po premijerovom stavu okrenutom lijevo prema novinarima dali iščitati, taj zapravo u Hrvatskoj ne postoji. Ako se namjerava oštro suprotstaviti nečemu čega nema, netko bi premijera trebao upozoriti na tu činjenicu. Lijevi ekstremisti, po definiciji takve vrste ekstremizma trebali bi biti komunistički revolucionari, a takvi su ili pod spomen pločama ili toliko dementni da i ne shvaćaju da žive u Hrvatskoj.
Možda bi se ekstremima mogli nazivati, ako je vjerovati zamršenim premijerovim rečenicama, oni koji bi obnavljali neku novu Jugoslaviju? Osim nekoliko meni poznatih "ekstremista tog tipa", ja uistinu za ostale nikada nisam čuo, pa stoga vjerujem da je ta opasnost iznimno mala.
Možda premijer računa na sindikate, lijevo orijentirano radništvo koje bi i kruha i rada, boljim riječima mrskog socijalizma? Za takve sam još manje čuo. Moguće da premijer vjeruje kako treba zaustaviti govor mržnje s lijevih portala, medija sklonih „radikalnim ljevičarima“? Kako takve pratim, za neke čak i nešto pišem, još nisam zamijetio govor mržnje na njima, posebno neki ekstremizam bilo koje vrste. Možda uvaženi premijer i ja ne živimo u istoj državi, pa je možda mislio na mladost koja se diči antifašizmom i ustaje na bilo koji oblik rehabilitacije fašizma? Takva mladost zna biti ekstremna, recimo u Grčkoj, Italiji ili Njemačkoj, ali bojim se da je u Hrvatskoj nema. Pa niti za vrijeme poklada.
Što, uvaženi premijeru, da napravimo s tim? (FOTO: HINA/Edvard Šušak)
Na kakav onda oblik ekstremizma, njegovu eskalaciju i govor mržnje koji prati isti misli uvaženi premijer Andrej Plenković?
Nije valjda da je nakon trideset godina njegovanja istog, od strane upravo njegove stranke i politike premijer mislio na desni ekstremizam? Čisto čovjeku dođe da ne povjeruje vlastitim ušima, jer ekstremizama više nije ni ostalo za izbor. Jer ako nije lijevi, a znamo da takav ne postoji, tada se premijeru, barem se logički složite, nameće valjda desni? Ili bi ga trebali tražiti negdje u sredini? Negdje nedefinirano, ni lijevo, ni desno, najbolje kod onih koji ni sami ne znaju gdje su? Onih što bi da se bore za radnička prava, dok se slikaju sa automatskim puškama? Ili one koji su „umivena“ desnica, kakvu vi možda vidite kao prijetnju, a deklariraju se pod raznoraznim mostovima i domovinskim pokretima? Što bi po vama Karolina Vidović Krišto tada bila? Ista ona Karolina koja gostuje kod deklariranih neonacista u njihovim emisijama? Možda nekakva sredina koju bi vi okarakterizirali kao ekstremizam sa kojim se treba obračunati? Iako ga se ne usuđujete javno deklarirati „desnim ekstremizmom“.
Ako je tako, a ne sudim se pomisliti, kao što se premijer nije usudio izgovoriti ili imenovati, što dakle da napravimo s tim i takvim ekstremizmom? Ako je to istina, i ako je trebalo da ti taj ekstremizam zakuca (bolje rečeno zapuca) na vrata, što, uvaženi premijeru, da napravimo s tim? Kako da ga zaustavimo? Kako da se suočimo s njim?
Zar je od strane lijevog ekstremizma, vratimo se malo u slavnu prošlost vaše stranke, pred Banske dvore došao naoružani branitelj i prijetio poluautomatskom puškom da će ubiti Ivu Sanadera? Ili je lijevi ekstremizam nedaleko Markova trga prije nekoliko godina prijetio aktivacijom plinskih boca? Ili je recimo Stevo Culej, koji se u svakoj prilici voli fotografirati s lakim i težim naoružanjem, neki lijevi ekstremist?
Nije li to, dakle, divan oblik Andreja Plenkovića, na koji smo doduše navikli, da po tko zna koji put osuđuje ekstremizam i govor mržnje, koji se ne usuđuje i krstiti njegovim imenom? Nije li to divan oblik Andreja Plenkovića koji bi da bude isti Andrej Plenković, na čelu stranke koja je izmislila i patentirala desni ekstremizam u Hrvata, ali i Andrej Plenković koji će znati reagirati kad taj desni ekstremizam zakuca, pardon, zapuca i po njegovim vratima?
Nije li dirljivo kada naš premijer osuđuje, traži da se zaustavi govor mržnje, a upravo je njegova politička organizacija taj isti govor mržnje osmislila, uvela i odgojila u generacijama Hrvata? I danas mu je stranka puna takvih likova.
Kako znamo, onaj nesretni mladić što je pucao nije bio ekstremni ljevičar, već štoviše, klasični izdanak mladeži koju odgaja upravo njegova politika, dakle borac za „našu“ stvar. Mladić potekao iz obitelji branitelja, mladić kojeg je odgojila politika koja sije mržnju i ekstremizam trideset godina.
Oštro osuditi, hitno zaustaviti, spriječiti i procesuirati, dakle, što uvaženi premijeru?
Kada desetljećima uzgajate, brižno odgajate mržnju, homofobiju, fašizam, rasizam i mržnju, sve upakirano u pseudo domoljublje, što bi po vama, uvaženi premijeru, vi trebali požnjeti? Kada ste za potrebe svoje politike, za sve protekle izbore, bili spremni revidirati povijest, izbaciti antifašizam i njegove zasade iz udžbenika i iz svjetonazora, kada ste tolerirali budnice, crne košulje i ekstremizam na tribinama, što ste mislili da će taj isti na koncu polučiti? Kakvu ste generaciju mogli dobiti, generaciju odgojenu na konstantnim ugrozama, ratnim psihozama koje vječno traju, posebno u vašoj politici koja nikako da završi s tim poglavljem naše novije povijesti?
Sada kada ste se oštro odlučili suprotstaviti tom i takvom ekstremizmu, bez da ga se usuđujete imenovati, morate, uvaženi premijeru, znati da on nije plod ekonomskih, socijalnih i svakih drugih prilika, već je plod vaše stranke koju je još davno nekada Ivica Račan detektirao kao stranku opasnih namjera. Drugim riječima, kako ste sijali, tako ćete i žeti. Stoga ili se odlučite o kojem je ekstremizmu ovdje riječ, o kakvom govoru mržnje, i to rješavajte u korijenu ili navucite pancirku i molite se Bogu. Istom onom Bogu za kojeg je Platon rekao da je nedužan. Jer je čovjek svojim djelima odabrao i svoju sudbinu.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/Dubravka Grubišić
U Hrvatskoj ne postoji rehabilitacija fašizma, samim time ne postoji ni ekstremna mladost koja ustaje protiv takvih pojava kao recimo u Grčkoj, Italiji, Njemačkoj, itd. Jedino što kod nas postoji su ekstremni Srbi, prema tome nemojte se uopće obazirati na Plenkovića, on je najobičniji klaun koji nema nikakve veze s hrvatskim narodom.