U posljednjih petnaestak godina u Hrvatskoj je nestalo dvjestotinjak sela. Zarada koju poljoprivrednik ostvaruje svojim radom od 2008. godine naovamo neprestano se topila da bi samo u posljednjoj godini dohodak poljoprivrednika u našoj zemlji pao za gotovo trideset posto u odnosu na prethodnu godinu, što je najveći pad među članicama EU. U tom svjetlu posebno je zanimljivo nedavno okupljanje svih zainteresiranih strana kako bi se raspravljalo o alternativama današnjem modelu proizvodnje hrane i prehrane koja se svodi na prekomjerni uvoz hrane i odumiranje domaće proizvodnje čija je posljedica umiranje sela i seoskog načina života.

Jedan od najvećih promašaja poljoprivredne politike odigrao se u uzgoju goveda. U tu najvažniju granu stočarstva uložena su ogromna sredstva. S jedne strane to su bila javna sredstva koja je država ulagala u razvoj govedarstva kroz razne poticaje i subvencije stočarima, a s druge strane tu su vlastita sredstva poljoprivrednika. Zbog pada otkupne cijene mlijeka mnogima je ta proizvodnja postala neisplativa, nisu mogli isplaćivati sve obveze i mnogi su bili prisiljeni svoja stada skupo plaćenih muznih krava prodati za male novce klaonicama.

Tako se procjenjuje da je zadnjih deset godina u govedarstvu izgubljeno onoliko novca koliko se dosad utrošilo u gradnju autocesta. U tom je razdoblju nestalo 60.000 obiteljskih gospodarstava. Drugim riječima, da su se ti novci negdje drugdje uložili danas smo mogli imati neku drugu industriju ili proizvodnju koja bi zapošljavala na tisuće ljudi umjesto situacije u kojoj se selo pretvara u jedan veliki socijalni slučaj.

Kovač je svojedobno radio u nekoliko državnih poljoprivrednih institucija tako da dobro poznaje sustav koji je svojom politikom najviše zaslužan za sadašnju situaciju (FOTO: Lupiga.Com)

"To je kao da ste na ruci izgubili četiri prsta i sad živimo na tom jednom preostalom prstu", slikovito je prikazao situaciju na selu i u poljoprivredi Miroslav Kovač, tajnik udruge Život, koji je sudjelovao na trećem po redu Forumu za prehrambeni suverenitet. Glavni organizator foruma je udruga ZMAG iz Vukomerića, a ovoga se puta održao proteklog vikenda u Čazmi, u suradnji s udrugom Eko kultura koja okuplja ekološke proizvođače iz Bjelovarsko-bilogorske županije.

Svrha ovog događaja je okupljanje svih zainteresiranih strana kako bi se raspravljalo o alternativama današnjem modelu proizvodnje hrane i prehrane koja se svodi na prekomjerni uvoz hrane i odumiranje domaće proizvodnje čija je posljedica umiranje sela i seoskog načina života. Takvi trendovi direktno utječu na rast nezaposlenosti, povećanje društvenih razlika i jaza između bogatih i siromašnih, ali i gubitak lokalne bioraznolikosti zbog gubitka starih sorti poljoprivrednih kultura.

Forum je okupio članove raznih udruga i organizacija čije je djelovanje povezano s poljoprivredom ili životom na selu te same poljoprivrednike. Drugog dana foruma uglavnom se govorilo o tome kako utjecati na kreatore politika u području poljoprivrede na nacionalnom i europskom nivou kako bi donosili propise i osigurali sredstva kojima bi se potaknula lokalna proizvodnja hrane na seoskim obiteljskim gospodarstvima.

Koje su alternative današnjem modelu proizvodnje hrane (FOTO: Lupiga.Com)

Ovaj događaj je zanimljiv i po tome što povezuje dvije društvene skupine koje su na prvi pogled vrlo različite - aktiviste i poljoprivrednike. Udrugu ZMAG (Zelena mreža aktivističkih grupa) predstavljaju uglavnom mladi aktivisti potekli iz urbane sredine koji su se nadahnjujući idejama anarhizma, vegetarijanstva, ekologije, permakulture i svega onoga što se može svesti pod nazivnik "života u skladu s prirodom" odlučili svoj život graditi u seoskoj sredini daleko od konzumerističkog mainstreama.

Kako je u središtu njihova zanimanja ekološka proizvodnja hrane ubrzo su se povezali s raznim ekološkim udrugama i obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, a ovoga je puta na forumu sudjelovala i jedna, moglo bi se reći, prava seljačka udruga. Riječ je o udruzi Život čiji je predsjednik poznati seljački tribun Antun Laslo, a mozak ove udruge čini nekolicina stručnjaka s područja agronomije i ekonomije. Jedan od njih je Kovač, koji je svojedobno radio u nekoliko državnih poljoprivrednih institucija tako da dobro poznaje sustav koji je svojom politikom najviše zaslužan za sadašnju situaciju. Cilj udruge je okupiti što veće članstvo među malim poljoprivrednicima i boriti se za poljoprivrednu politiku koja će omogućiti njihov opstanak i razvoj.

Podaci koje je iznio o stanju na hrvatskom selu uglavnom su poražavajući, ali je u svom izlaganju želio pokazati kako se ipak nešto može postići upornim i dosljednim lobiranjem. Taj pojam uglavnom vežemo za velike i moćne organizacije ili interesne skupine koje mogu financirati velike medijske kampanje pa i potkupljivati donosioce odluka na izravan ili neizravan način, primjerice, kroz financiranje njihovih političkih kampanja. Poljoprivreda i prehrambena industrija, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, područje je u kojem su posljedice takvog lobiranja moćnih i jakih korporacija izrazito vidljive. Za udruge i inicijative koje okupljaju male poljoprivredne proizvođače Ministarstvo poljoprivrede, ali i ostala tijela vlasti, uglavnom su neosvojivi bastioni u koje je teško ući i s čijom je birokracijom teško uspostaviti konstruktivnu komunikaciju. Ako se i dođe s nekim prijedlozima, najčešći odgovor koji dobiju glasi "tako propisuje EU i mi tu ništa ne možemo".

Bitna je stavka i pravednija raspodjela poticaja u korist malih i srednjih proizvođača (FOTO: Lupiga.Com)

Kako je istaknula Branka Peurača, iz udruge Ars Publica, to nije uvijek tako. Europske direktive i uredbe često su definirane fleksibilnije nego to predstavnici hrvatskih vlasti na prvu žele interpretirati. U pregovore s birokracijom stoga treba ići spreman i dobro poznavati ono što propisuje EU jer protiv argumenata u kojima se citiraju određeni europski dokumenti državni službenici najčešće nemaju protuoružje. Kovač je pojasnio kako je nedavno zahvaljujući njihovom lobiranju omogućena pravednija raspodjela poticaja u korist malih i srednjih proizvođača koji će moći dobiti tisuću kuna više izravnih plaćanja po hektaru. To su postigli prvenstveno jer su bili dobro upućeni u ono što je propisala EU.

"Uredbe EU vrlo su široke. Kod izravnih plaćanja koja za Hrvatsku iznose 372 milijuna eura samo je jedan dio fiksiran, a EU je dala mogućnost da se 30 posto od tih sredstava može preusmjeriti od velikih prema malim proizvođačima. Nema zemlje u EU koja to ne bi u današnjoj situaciji mogla više iskoristiti od Hrvatske. Ali naše ministarstvo u prvom prijedlogu tu je mogućnost namjeravalo iskoristiti tek do pet posto, da bi kasnije došli do 10 posto", govori Kovač ističući kako je ta odluka direktna posljedica njihovog lobiranja, iako to nitko u ministarstvu ne bi javno priznao. S obzirom na stanje u državi i činjenicu da se najveći dio poticaja još uvijek isplaćuje iz nacionalnih sredstava, pitanje je hoće li ti novci i kada točno biti isplaćeni, ali je barem stvoren okvir za takvu mogućnost.

Primjeri koje je navodila Sunčana Pešak pokazuju da je solidarna razmjena itekako moguća (FOTO: Lupiga.Com)

Bez obzira na novac koji se ulije u selo i poljoprivrednu proizvodnju na malim gospodarstvima, ona neće opstati ako njihovi proizvodi ne budu imali sigurne kanale distribucije prema potrošačima. Kao novi i alternativni model distribucije poljoprivrednih proizvoda ZMAG-ovci promiču takozvane grupe solidarne razmjene (GSR). One povezuju proizvođače i kupce direktno na način da se okupi grupa kupaca koja će se na dulji rok obavezati da kupuje proizvode od određenog poljoprivrednika s tim da zajedno planiraju što će proizvoditi u skladu s potrebama onoga koji tu hranu kupuje. Kupci mogu i financirati proizvođača, odnosno unaprijed mu dati dio novca kako bi mogao obaviti proizvodnju bez da se negdje drugdje zadužuje. Ovakav oblik solidarne razmjene tek je u začecima, ali primjeri o kojima je govorila Sunčana Pešak iz udruge ZMAG pokazuju da je itekako moguć.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com