Edward Albee (1928. – 2016.), jedno od vodećih imena suvremenog američkog dramskog pisma, trostruki dobitnik Pulitzera i brojnih nagrada Tony, autor gotovo tridesetak drama što su obišle sve relevantne svjetske pozornice, kultni komad „Tko se boji Virginije Woolf?“ piše 1962. godine, kada je i praizveden u New Yorku. Ubrzo ga na scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (1965.) postavlja Ivan Hetrich (1921. – 1999.), trideset godina kasnije tu će ga režirati i Snježana Banović, igrat će se i u Rijeci, Zadru, Splitu … Ljubitelji sedme umjetnosti pamtiti će istoimeni film iz 1966. godine (režija Mike Nichols, u glavnim ulogama Richard Burton i Elizabeth Taylor), a ovog ljeta Edward Albee stići će i do brijunskog arhipelaga, gdje dramu „Tko se boji VirginijeWoolf?“, sred tvrđave Minor, stalne pozornice kazališta Ulysses, inscenira Lenka Udovičić, dramaturginja je Željka Udovičić Pleština. Predstava je nastala u koprodukciji sa Beogradskim dramskim pozorištem, u rolama Georga i Marthe, starijeg bračnog para koji će tokom jedne pijane, lude noći izreći mnogo toga o sebi ali i o društvu u kojem žive, pojavljuju se Rade Šerbedžija, jedan od utemeljitelja Kazališta Ulysses i Katarina Bistrović Darvaš, renomirana glumica Zagrebačkog kazališta mladih. Njihovi partneri su jedan drugi, znatno mlađi bračni par, oni im u gluho doba noći dolaze u goste, to su Nick, kojeg u alternaciji igraju Milan Marić / Ljubomir Bulajić / Martin Grđan i Honey, njegova supruga, donose ju također dvije glumice, Romina Tonković, odnosno Nika Ivančić. 

Albee dramu gradi kroz tri čina: prvi, „Zabava i igre“ („Fun and games“), gotovo neprimjetno, bezazleno, uvodi nas u predstojeću noć zbacivanja maski; drugi, „Valpurgina noć“ („Walpurgis nacht“), kako mu i samo ime daje naslutiti, mnogo je mračniji, ime mu dolazi u spomen na časnu sestru i sveticu Valpurgu iz osmog stoljeća, noć je to plodnosti i svečanost prelaska zime u ljeto, posljednjeg dana travnja u osvit prvoga svibnja, kada se pije i pjeva dugo u noć, noć kada vještice orgijaju, Nijemci bi rekli Hexennacht; treći čin, turobni i ubitačni finale, označen je kao „Egzorcizam“ („The Exorcism“), treba prozreti vještičju igru i, barem pokušati, sotonu istjerati na čistinu. Albee maestralno isprepliće komično i tragično, humor apsurda i ironiju svakodnevnog života.

Lenka Udovički reći će uoči premijere: „Albee je to genijalno napisao i zato se mi možemo i zabavljati i smijati dok se ispod površine događaju bolni procesi i razotkrivanja trauma koje nosimo i koje krijemo. On u svim svojim komadima preispituje odnos istine i laži, ima elemente apsurda iza kojih stoji duboko poznavanje ljudskih slabosti, a pristupa im na duhovit način. Ima on u sebi nešto od Čehova.“ Istovremeno dramaturginja Željka Udovičić Pleština prepoznaje u komadu: „…elemente crne, mračne, divlje komedije, ali i elemente melodrame, tragedije, slapsticka pa i satire…“ A sam autor kaže: „Sva su moja djela o ljudima koji su propustili šansu, prerano odustali, dolazeći na kraju života do spoznaje kako žale za stvarima koje nisu učinili…“

Scena tvrđave Minor pretvorena je u dnevnu sobu, s foteljama, sofom, policom s knjigama, gramofonom i šankom prepunim pića (FOTO: Ulysses)

Sve se događa u dnevnoj sobi nekog kampusa u malom američkom koledžu, dom je to Georga i Marthe, njima će u kasne noćne sati doći gosti, Nick i Honey, muškarci su profesori na tom sveučilištu, drama nam predstavlja njih i njihove supruge, Martha je ujedno kći dekana, što sve nije bez uzročno-posljedičnih veza za ono što će se dogoditi i kako će se likovi graditi. 

Sam naslov, „Tko se boji Virginije Woolf?“ parafraza je šaljive pjesmice „Tko se boji vuka još“ („Who is afraid of the Big Bad Wolf?), nalazimo je i u slavnom crtiću Walta Disneya o tri praščića, a sam Albee smatra da to, u njegovoj drami, ne znači drugo do „Tko se boji živjeti život bez lažnih iluzija?“, što mu se učinilo kao „tipičan, sveučilišno-intelektualni vic“. Kroz sva tri čina on, zapravo, razgrađuje, konstruira i demontira taj svoj vic, brijunska predstava to će sažeti u oko dva sata čiste igre. Scena tvrđave Minor pretvorena je u tu dnevnu sobu, tu su fotelje, sofa, police sa knjigama, gramofon, šank prepun pića, jedna barska stolica, jastuci i tepisi (scenograf Stefano Katunar), po njima se kreću likovi odjeveni u kostim Bjanke Adžić Ursulov, jedino Martha ima privilegiju čestog presvlačenja, prati ih nenametljiva glazba, autori su Nigel Osborne i Davor Rocco, dok koreografiju potpisuje Matija Ferlin. 

Albee piše izuzetno duhovite i britke dijaloge, ne libi se ogoliti svoje junake, ali i cijeli sustav, društveni, staleški, pokazati zapravo u kakvom svijetu žive ti njegovi junaci, zašto se ponašaju tako, zbog čega to sve čine. No to je, koliko kritička i minuciozna analiza i opservacija društvenih odnosa na jednom malom američkom koledžu, kao mikro-planu društva u cjelini – ipak, mislim, prije svega majstorsko poniranje u intimu dva bića, njihove strahove, čežnje i dvojbe, njihove odnose na granici ljubavi i mržnje, ali i prikaz indiferentnosti, hinjene, naravno, kojom to sve zaogrću, ne bi li se pokazali jači nego što jesu, nedodirljivi u svojoj nutrini, a zapravo itekako ranjivi i izloženi pred drugima, svijetom, kao i pred sobom samima. Stoga George i Martha, cijelo vrijeme igraju neke drugima zagonetne i ne baš jasne igre, njima obuhvaćaju i goste, mladi bračni par koji se u početku ne snalazi u toj turbulentnoj, izazova i zamki punoj noći, oni se vrijeđaju međusobno, ali ne štede niti njih. No, u jednom trenutku, Martha prekrši nepisano pravilo i spomene nepostojećeg sina – otada se sve počinje nepovratno urušavati, George je upozorava da je prešla dogovorenu granicu i da slijedi nemilosrdna osveta. Marthi će, uz blagi osmijeh što prekriva žalac cinizma, donijeti cvijeće ubrano na mjesečini uz uzvik: „Flores per la muertos“, cvijeće je to za mrtve, time je kažnjava, ubija i pokapa mit o sinu kojeg nikada nisu imali. 

Ipak, u finalu trećeg čina, George, poput pravog, prekaljenog egzorcista, stvari vraća na svoje mjesto, zorno predočujući da ipak, makar to bile i igre, ni u njima sve nije dozvoljeno, pruža ruku pomirenja, pjeva tiho Marthi na uho: „Tko se boji Virginije Woolf?“. To isto je i zavjerenički pita, a ona odgovara: „Ja se bojim, George, ja se bojim…“. Život bez lažnih iluzija, neumoljiv je Albee, upravo je toliko strašan kao taj veliki zločesti vuk iz pjesmice. 

Edward Albee majstorski piše, sigurno vodi likove, njihove replike ne odražavaju samo međusobne odnose i način na koji komuniciraju, one precizno opisuju svijet u kojem se nalaze, tragiku nesnalaženja i otpora tom svijetu. George, profesor povijesti, obraća se mlađem kolegi Nicku, profesoru biologije i gotovo sa rezignacijom pojašnjava kako on vidi cijelu tu priču o manipulaciji kromosomima, o mogućnostima da se promijeni boja kose, očiju, stas, i ono najvažnije, um: „… sve će se nesavršenosti ispraviti, izgladiti, nestat će bolesti, dobit ćemo novu rasu ljudi, rođenu u inkubatorima, savršenu, svi će ličiti jedni na drugoga … Predosjećam da više neće biti muzike, slikarstva, ali ćemo zato dobiti civilizaciju ljudi potpuno savršenih, jednakih … rasu znanstvenika i matematičara, potpuno posvećenih glorifikaciji jedne nove, super-civilizacije! Naravno, usput ćemo morati izgubiti slobodu, mislim kao dio tog eksperimenta, različitost više neće biti na cijeni … kulture i rase će nestati … mravi će preuzeti svijet … historija će biti eliminirana, njene mijene će nestati, a nastat će red i nepromjenljivost!“ 

A taj krik pobune pronalazimo i u Marthi, ona ga izriče na drugi način, ali ništa manje bolno i krvavo: „Plačem cijelo vrijeme, ali duboko unutra u sebi, tako da me nitko ne vidi. Ali plačem sve to vrijeme. I George to čini, također stalno. Mi oboje plačemo sve to vrijeme, i što onda činimo – uzimamo naše suze, stavljamo ih u zamrzivač, u duboko zamrzavanje sve dok se ne zamrznu i onda ih stavimo u naša pića…“ Albee je također majstor gradacije, dramski narativ, ukotvljen u dijalogu, raste postupno, gotovo neprimjetno, ali silno, nezadrživo, sve do konačne erupcije u finalu trećeg čina, sve do tada oni se brane da se samo igraju, da „razgibavaju malo duha što im je preostalo“. 

Taj mrak vlastitih života, taj očaj, Rade Šerbedžija i Katarina Bistrović Darvaš donose upravo onako kako to veliki, karakterni glumci umiju i mogu (FOTO: Ulysses)

Rade Šerbedžija i Katarina Bistrović Darvaš, naravno, nose predstavu, njihovi likovi, kako je to davno napisao pokojni Dalibor Foretić, „gospodari su igre“. Taj mrak vlastitih života, taj očaj i neprekidno hodanje po rubu ambisa u koji prijeti da se nepovratno strovali njihov zajednički život donose upravo onako kako to veliki, karakterni glumci umiju i mogu, njihove zajedničke scene, prizori muke kalvarije kroz koju prolaze trenuci su predstave koji će se pamtiti. 

Brijunska izvedba komada „Tko se boji Virginije Woolf?“ Edwarda Albeeja u režiji Lenke Udovički, upravo u segmentima kada je u dosluhu s tim skrovitim, zlokobnim predjelima drame i kada uspijeva izbjeći često prisutni, gotovo vodviljski tretman, toliko stran ovom piscu, doseže svoje vrhunce, to je Albee kakav treba biti, podozriv, sumnjičav, oprezan u prosudbi i ocjeni ponašanja ljudskog bića, taman i neproziran na prvi pogled, a ipak kristalno čist i jasan – kroz njegovu prizmu prelamaju se i naši današnji životi, stvarnost koju živimo, htjeli mi to priznati ili ne. 

U jednom, ne tako davnom razgovoru, Albee je rekao i ovo: „Svaki komad ima svoju zgusnutost, svoju specifičnu težinu. Neki su komadi jednostavni, a neki znatno složeniji, drugi su pak eksperimentalni, a treći naturalistički. Ali, svaka umjetnost bi trebala biti korisna. Jer ako je samo dekorativna, ili bježi u eskapizam – to je gubljenje vremena. A korisna je zato što nam govori o svijesti, o tomu kako smo nečega svjesni. Umjetnost nam pomaže da razumijemo kako se vrijednosti našeg života mijenjaju. Jer ako prestanemo to spoznavati, ako prestanemo istraživati mogućnosti našeg uma, uspavat ćemo se…“ Predstava „Tko se boji Virginije Woolf?“ upravo je tu da nam to ne dozvoli. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ulysses