Točno dvadeset dana nakon što je okončana vojna akcija „Oluja“, čime je zapravo nominalno završio rat u Hrvatskoj, u selo Gošić, nedaleko Kistanja u šibenskom zaleđu, ušao je bijeli automobil. Do danas nepoznati i nekažnjeni ljudi izašli su iz automobila i pobili sedmero staraca koji su nakon „Oluje“ ostali u svojim kućama. 

„Tog 27. kolovoza, oko 16 sati, taj bijeli auto ušao je u selo i ugasio živote Ivke, Grozdane, Kosovke, Marije, Vasilja, Dušana i Save“, rekao je saborski zastupnik SDSS-a Boris Milošević na komemoraciji koja je u subotu održana u Gošiću, u organizaciji Vijeća srpske nacionalne manjine Šibensko-kninske županije i općine Kistanje.

Bio je to samo jedan u nizu zločina koji se dogodio u ovom kraju nakon „Oluje“, a žrtve su uglavnom bili starci koji nisu željeli napustiti svoj dom. To je napomenuo i Milošević, podsjetivši kako se dva dana prije zločina u Gošiću dogodio i zločin u Gruborima, a mjesec dana kasnije i u obližnjim Varivodama. 

„Nisu to jedini zločini poslije Oluje, ali nekako su postali najzvučniji, najpoznatiji. Kad se dogodio zločin u Varivodama država je nekako reagirala, mediji su nekako reagirali, ali to je bilo punih mjesec dana nakon zločina koji se dogodio ovdje“, napomenuo je Milošević u svom kratkom komemorativnom govoru. 

Najmlađa žrtva iz Varivoda i Gošića imala je 55, a najstarija 85 godina. U veljači 1996. godine podignuta je optužnica protiv četvorice pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga, za kazneno djelo ubojstva radi koristoljublja. Isprva se predmet vodio na Županijskom sudu u Zadru, da bi kasnije bio ustupljen Županijskom sudu u Šibeniku. Šest godina kasnije, u veljači 2002. godine, kazneni postupak je obustavljen na zahtjev Županijskog državnog odvjetništva u Šibeniku. 

Danas nema ni osumnjičenih ni optuženih za zločin u Gošiću (FOTO: SNV)

„Ovo nije prva komemoracija u Gošiću. Okupljamo se ovdje svake godine, ali je prva odvojena od Varivoda. Do sad su te komemoracije bile povezane, održavale su se jedna za drugom u devetom mjesecu. I zapravo ima logike u tome da su povezane, jer ta dva zločina su povezana. Država je vodila povezanu istragu u oba zločina, osumnjičila iste osobe, spojila kazneni postupak pred sudom u jedan postupak. U konačnici je vjerojatno ista puška počinila zločin i ovdje i mjesec dana poslije u Varivodama. Javnost nije znala da se ovdje dogodio zločin kad je počinjen. Ovdje ubijeni pred svojim kućama nikome nisu bili prijetnja, oružja nisu imali, otpor nisu pružali, ubiti ih je bilo lako. Stare, bespomoćne i uplašene. Jako puno ljudi zna što se ovdje točno dogodilo. Jako puno njih zna tko je odgovoran za zločin, ali svi su oni odabrali šutnju. I zato danas ne znamo počinitelje zločina, ne znamo tko je bio u bijelom autu. Vođen je postupak pred sudom, zajedno s predmetom Varivode, ali i istraga i optužnica su odrađene nevoljko, traljavo, tako da predstavljaju sraman primjer kako se to ne radi. I, važno je naglasiti, takav postupak nije vođen radi počinjenja ratnog zločina, on je vođen, odnosno kvalificiran kao kazneno djelo ubojstva radi koristoljublja. Kao da su ovdje ubojice ubile da bi opljačkale, kao da su imali nešto vrijedno za opljačkati. Tako da je odluka države da prije 20 godina odustane od tako loše optužnice bila jedina logična i dobra odluka“, istaknuo je Milošević u Gošiću, dodavši kako danas nema ni osumnjičenih ni optuženih.

Okupljenima se kratko obratio i dožupan Šibensko-kninske županije, Ognjen Vukmirović, koji se zahvalio svima koji svake godine u ovo selo dolaze odati počast ubijenima.

„Mi se samo možemo sjećati, nikako zaboraviti i iskreno se nadati da će pravda jednom stići, ona istinska i prava pravda. Ne samo za Gošić, već i za sva ostala mjesta stradanja i za sve one koji su počinili zločin. Bez obzira tko je i s koje strane napravio koji zločin“, rekao je Vukmirović. 

Posebno se zahvalio onima koji su se vratili svojim kućama u Gošić, istaknuvši kako se put pomirenja i suživota temelji na istini, a da bi ta istina morala biti javna. 

Saborski zastupnik Milošević iz Gošića je na koncu poslao važnu i jaku poruku.

„Mi koji se ovdje okupljamo godinama, osuđujemo i zgražamo se nad zločinima koji su počinjeni 1991. godine nad hrvatskim narodom. U Širokoj Kuli, Baćinu, Lovasu, Škabrnji, da spomenem samo neke, ali ne može biti i nema opravdanja za ubijanje starih i nemoćnih nakon Oluje. Zločin je zločin, bez obzira na nacionalnost žrtve i počinitelja“, poručio je Milošević, objasnivši da je to ono što zastupa i čime se vodi.

Ruže za sedmero ubijenih (FOTO: SNV)

Milošević, inače bivši potpredsjednik Vlade RH, smijenjen u veljači ove godine, svoj je govor održao pred nekoliko desetaka okupljenih među kojima je bila i njegova nasljednica na toj poziciji, Anja Šimpraga, zamjenica predsjednika SDSS-a. Šimpraga se u „Oluji“ našla u zbjegu kao osmogodišnja djevojčica, a više puta u javnost je odašiljala vrlo slične poruke kao sada Milošević, poruke koje pozivaju na mir i suživot te poštovanje žrtava i zajednički prosperitet.

„Pravda ovdje nije dosegnuta, kako vrijeme ide sve su manje šanse da do nje dođemo, ali, kako god, treba tragati za dokazima, informacijama, da bar znamo što se sve točno dogodilo ovdje prije 27 godina. Prije dva mjeseca sam čitao jedan tekst o preživjelima logora Jadovno, o njihovim sjećanjima na zatočeništvo u tom ustaškom logoru. Oni svojim svjedočanstvima kao istinske žrtve traže pravdu, ali njihova koncepcija pravde se odnosni na dostojanstveno odavanje počasti ubijenima i na bolji društveni i socijalni tretman preživjelih. Njihovo razmišljanje kao žrtava treba nam biti primjer i misao vodilja da ne tražimo osvetu, da ne gajimo mržnju, da se potrudimo da žrtve dobiju spomen i poštovanje kakvo zaslužuju. Da društvo, javnost, država, prizna i dostojno obilježi njihovo stradanje, a da preživjelima danas omogućimo ravnopravnost i jednakost, da mogu živjeti ovdje na svom kamenu, u svojoj avliji, u svom zavičaju, a da potomci preživjelih koji se odluče na povratak, da se vrate za stalno i trajno, da zasade vinograd i maslinu, potrudimo se da dohvatimo ovu vrstu pravde“, zaključio je Milošević koji nosi teret obiteljske tragedije u dlaku sličan kao i obitelji mještana Gošića koji su ostali na svojim ognjištima i na njima ubijeni. 

Naime, Milošević je za vrijeme rata živio u Šibeniku, kao i njegov otac koji je bio u Hrvatskoj vojsci, dok je očeva majka živjela u Bribirskim Mostinama u skradinskom zaleđu, selu koje je oslobođeno u Oluji. U danima nakon Oluje, čim je to bilo moguće, Milošević je s ocem obišao selo i tamo zatekao, živu i zdravu, svoju baku, koja nije htjela napustiti svoju kuću, pa čak ni s njima otići u Šibenik. Punih mjesec dana nakon „Oluje“ njegovu su baku pronašli mrtvu, ubijenu vatrenim oružjem iz neposredne blizine, a ubojica se po okolnim selima hvalio kako je ubio Srpkinju. Osuđen je na sedam i pol godina, a iz zatvora je pušten nakon tri i pol godine, predsjedničkim pomilovanjem. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: SNV

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga