Otišao posljednji let
Tek u Jutarnjem, na Kaporovu smrt danas se opširnije osvrnuo njegov sugrađanin, Miljenko Jergović, a njegov komentar ovdje ćemo prenijeti u cijelosti …
Prije dva mjeseca vidio sam Momu Kapora u “Maloj fabrici ukusa”, nedavno otvorenom restoranu u jednom od ljepših beogradskih kvartova, na Neimaru. Sjedio je odmah kod ulaza, s dvojicom starijih ljudi, čija su lica djelovala kao da se u životu nisu nagledali gradskih fasada. Morali smo proći pokraj Kapora, prolaz je bio uzak, tako da smo se on i ja skoro kucnuli laktovima.
Poslije sam sjeo tako da ga mogu gledati, onako iz stražnjeg poluprofila, i razmišljao sam o tome da mu priđem, pružim mu ruku i predstavim se. Pa da tako završimo stvar. Nisam to učinio, a on se, s onom dvojicom, oko ponoći digao od stola i polako, dječjim korakom, nestao. Ostala je dopola popijena čaša i prazna bočica Knjaza Miloša. Nikakvog viskija tu više nije moglo biti. Momo Kapor, rođeni Sarajlija, autor je najstrašnije knjige o tom gradu. Posljednji let za Sarajevo roman je destilirane mržnje, kakav je mogao napisati samo rođeni Sarajlija, netko tko u suštinskome smislu poznaje plan grada, zna sve njegove sentimentalne adrese i legende. I što je bilo najneugodnije: jezik i mentalitet Sarajeva Kaporovi su kost i meso, jer Beograđanin on nikada nije sasvim postao. Premda se kao dječak doselio u taj veliki grad, jedini toliko veliki da bi se čovjek u njemu u neka doba mogao početi osjećati kao domaći, ostao je došljak, onaj sa strane, nepripadajući. Adaptacija od čovjeka išće neku vrstu poniznoga naklona, po prilici kao da glavu polažete pod giljotinu, na koji on kao mladić nije bio spreman.
Pa se zato poslije smrtno zaljubljivao u Zagreb i Dubrovnik, e ne bi li u svome odabranom Beogradu izazvao kakvu ljubomoru. Imao bi on pravo na mržnju iz Posljednjeg leta za Sarajevo, jer pisac općenito ima pravo na mržnju - kakav bi, recimo, bio Thomas Bernhard kad ne bi mrzio Salzburg i Austrijance? - ali nije u Kaporovom slučaju to bila osobna, nego kolektivna i ratna mržnja. Roman je pisao u godinama sarajevske opsade, a objavio ga 1995. On je tom knjigom ratovao, i to ne protiv nečega tuđeg, što ne poznaje, nego je ratovao protiv svoga, a onda i protiv sebe samog.
Mržnjom nije izobličio Sarajevo, i to je, vjerojatno, najneugodnije u toj knjizi, nego je i tako mrženo i mrznuto, ostajalo ono prepoznatljivo, lijepo mjesto, nostalgična razglednica. Kaporu je povijest umjetnosti u sarajevskoj Prvoj gimnaziji predavao isti profesor kao i meni, premda nas dijeli trideset godina. U Posljednjem letu za Sarajevo pisao je i o njemu.
Nisam mu oprostio tu knjigu, kao ni ostala dva romana iz sarajevske trilogije, manje dojmljive Čuvara adrese i Hroniku izgubljenog grada, ali Momu Kapora nisam mogao ni otpisati i izbaciti iz svojih sarajevskih i zagrebačkih kućnih biblioteka. Kada bih to učinio, amputirao bih važan dio svoje prošlosti, sentimentalnog odgoja i sjećanja, ali još više od toga: poništio bih pisca koji je na presudan način utjecao na nekoliko generacija starijih od moje, pogotovu na one koji se književnošću u životu poslije neće baviti. Na kraju, Kapora se nisam mogao odricati i zato što je s Folirantima, Provincijalcem i Adom za mene formativno važan pisac, i to iz onoga presudnog pubertetskog vremena, kada se gutalo i histerično miješalo sve: Dostojevski, Marinković, Kapor, Irwin Show, Alan Ford…
Momo Kapor bio je gradski i građanski pisac iz posljednja dva jugoslavenska desetljeća. Pritom, bio je i izvanredan novinski pisac, sigurno jedan od najboljih koje je ta zlosretna zemlja imala. Sve što bi napisao, oživjelo bi i progovorilo. To je bila bit njegova talenta. Ničega mudrog ili pretjerano ambicioznog u njegovome pisanju nije bilo, jer je imao dar o kojemu, vjerojatno, najbolje svjedoči činjenica što je širom Jugoslavije, osobito u Zagrebu i Beogradu, proizveo desetine epigona, sve slabih, grozno neuspješnih, mrtvih pera.
Vrag se počeo uvlačiti u njega potkraj osamdesetih. Kada se zarati, izvještavat će s hrvatskih i bosanskih ratišta, u vrijeme međunarodnih sankcija protiv Beograda grmjet će protiv Amerike - koja mu je u prethodnome životu bila kulturni i identitetski Jeruzalem - psovat će i kleti nezavisne medije, Žene u crnom i borce za drukčiju Srbiju, svjedočit će u Haagu u korist Miloševića, bit će u nekakvom odboru za zaštitu lika i djela Radovana Karadžića… Sve je, nesretnik, učinio da od građanina postane seljak. I pritom je žrtvovao tri svoja grada, rodno Sarajevo, Zagreb i Dubrovnik, e ne bi li konačno osvojio srce tog jednog Beograda. Na kraju, na drugi svijet ispraćaju ga sve oni koji su daleko od njegovih dobrih knjiga i od senzibiliteta i sentimenta s kojim ih je pisao, dok crnoga đavla u njemu vide, i baš nimalo ga ne žale, urbana, građanski orijentirana djeca, čiji je upravo on, prije trideset i koju godinu, bio predšasnik. Kao da Kaporova smrt s njegovim životom nema previše veze.
Bio je i dobar crtač: da imam neki njegov crtež, držao bih ga na zidu radne sobe, da ga stalno vidim. Kao što i njegove knjige na vidljivom mjestu držim.
U međuvremenu se namnožilo puno pravednika koji će i na Kaporu iskazivati svoju ispravnost, a ja nekako mislim da je prošao voz. I da je u toj stvari otišao posljednji let za Sarajevo. Žao mi je što se nismo kucnuli laktovima i što mu nisam prišao i rekao nešto glupo i patetično. Učinio bih to da nije bilo one dvojice preko čijih lica nije prešao neki dobar neimar, niti su kao djeca čitali Kapora.
Na inače izvrsnoj web stranici Peščanik, istog dana kao i vijest o Kaporovoj smrti objavljen je komentar poznate novinarke Tatjane Tagirov, znatno osobniji i oštriji nego ovaj Jergovićev, a i njega prenosimo u potpunosti ...
Danas, 3. marta godine 2010. objavljeno je da je umro Momo Kapor. Valja se sačuvati od hvalospjeva njegovom ljudskom i književnom djelu koji će nas zasuti narednih dana; ovo što slijedi nastojanje je da samu sebe sačuvam od svega toga i preduprijedim misli koje će njega, Momu Kapora, odvojiti u dvije cjeline, pisca i čovjeka.
Kad je o piscu riječ, kao klinka sam u Zagrebu čitala njegove „Beleške jedne Ane“ u izdanju HIT Biblioteke (i danas postojećim knjigama na mojim zagrebačkim policama) i priznajem, jednom smo mi klinci u hrvatskoj provinciji polupali jaja na fasadu obližnje kuće, nešto ljuti na vlasnika, iako su ta jaja bila predviđena kao sirovina za neke tada praznične kolače.
Kapora sam upoznala sredinom 80-ih godina u Zagrebu, onomad kad je „Vjesnik“ iz pera tad svog vrhunskog novinara Saliha Zvizdića objavio tekst „Naš pisac na četničkom pikniku“. Vrijeme je još starojugoslavensko (iz naše perspektive), još jurimo vještice i nezakonito čitamo emigrantske novine, bez obzira na to što je riječ o glupavim biltenima. Za mnoge koji se ne sjećaju, Kapor je tada otišao u Kanadu, na Nijagarine vodopade, na kojima su tada svake godine svoj piknik radili četnici u rasejanju, koje su domaće Službe vidjele kao glavne neprijatelje srpstva, hrvatstva i vaskolikog bratstva i jedinstva, svoj njihovoj komičnosti usprkos. Navodno je tamo bivao i Momčilo Đujić, onaj koji je ostao u novijoj povijesti znan kao tip koji je zvanje četničkog vojvode dodijelio i Vojislavu Šešelju, pa mu ga potom oduzeo, što ovoga – Šešelja, naime – nije baš impresioniralo, pošto mu je prvo uzeo par stotina hiljada dolara.
AnaMomo Kapor je tad presavio tabak i tužio Zvizdića za klevetu, istom građanskom parnicom kakva je i danas posrijedi kad je o kleveti riječ. Slijedila ga je gomila advokata, ne sjećam se svih, ali znam da su tu bili i dan-danas moji prijatelji, zagrebački advokat Silvije Degen i tad beogradski Slobodan Perović. Tih smo se dana družili: moji prijatelji i ja posve počašćeni što smo upoznali Kapora, od kojeg je – iako su ga zvali „lakim piscem“ – legendu napravio Zlatko Crnković, Kaporovi prijatelji Arsen Dedić i legendarni režiser Mario Fanelli, u čijem je stanu u tadašnjem Prilazu JNA u Zagrebu Kapor stalno i odsjedao. Ne samo tamo, nego i u Fanellijevoj vikendici na moru, pa smo slušali priče o plovidbama njegovom barkom u kojoj je Momo, sa bilo kime koga je htio povesti na te plovidbe, bio dobrodošao.
Kako god: cijeli taj cirkus sa tom klevetom je završio i Kapor je, uz veliku podršku javnosti, ispao dobar i naivan – u Zagrebu bi se tada reklo kit – koji je one Đujićeve četnike na čuvenim vodopadima gledao iz radoznalosti, ne znajući što će nas sve zajedno snaći. I, mora se priznati, suđenje se tada pretvorilo u optuživanje Kapora za „nenarodnu djelatnost“, usprkos tome što je Kapor za klevetu tužio Zvizdića, ali ta je priča imala po Kapora sretan kraj: „lakog pisca“ su podržali mediji, imao je već karizmu u svim bratsko-jedinstvujuščim republikama, bio je tu i Zlatko Crnković koji je doštampavao tiraže tadašnje HIT-biblioteke.
E, onda je krenuo rat, najprije onaj smiješni slovenski, potom krvavi hrvatski i još krvaviji bosansko-hercegovački. Momo Kapor je stao na stranu onih koji u ratu nikad nisu učestvovali, pa je hodao po srpskom moru u Karinu (Hrvatska), kao da je riječ o putovanjima i iskustvima koje je ranije dijelio s legendarnim Zukom Džumhurom, na kojega se do kraja života pozivao, iako je tog istog Zuku 90-ih stavio u muslimanske neprijatelje srpstva, kojih nije šteta i koji su tek otpadnici od srpskog naroda. S tim istim Zukom Džumhurom popio je po Počitelju i Konjicu da preplivati ne bi mogao.
Rodno Sarajevo je pljuvao, kao i Bosnu i Hercegovinu: sebi je na rodni grad ostavio tek pogled sa Pala, onih zločinačkih i ratnih i nikada nismo čuli da mu je bilo žao onih ljudi koji su u sarajevskoj kotlini stradali od paljanskih granata; kako Bošnjaka, tako ni ostalih. Sve je to bilo za „zaštitu Srba“, govorio je Momo i pisao u tadašnjoj beogradskoj „Politici“, da bi nakon 1995. i Daytona, kad je ostao bez karinskog mora i paljanskog pogleda na mjesto rođenja, stupio u red nekakvog Senata kojem je zadatak braniti zločince Ratka Mladića, Radovana Karadžića i ine koji su klali i ubijali po Bosni, po Sarajevu, Srebrenici, Ovčari...
Taman negdje nakon tog vremena, u julu 1996. godine u Beogradu, preko puta zgrade „Politike“, srela sam Momu Kapora. Stajao je s jednom od svoje dvije kćerke (ne znam kojom, onom iz Rima ili onom iz Moskve i još s nekim). Mijenjalo se svjetlo na semaforu, od crvenog preko žutoga do zelenoga i tako nekoliko puta. Ja sam stajala i gledala u ta semaforska svjetla s one strane apoteke i „Grmeča“ i s grčem u želucu razmišljala: da li da mu priđem i da mu kažem, ili da pređem ulicu i da mu nikada više ne kažem ništa. Ipak sam prišla u nekom trenutku. On je, prepoznavši me likom ili time što sam mu rekla tek: „Tanja Tagirov“, krenuo ka meni onim svojim šarmerskim osmijehom, pitanjem gdje sam, pokušavajući pružiti mi ruku i izljubiti se – dvaput, triput, otkud znam, nije se dogodilo – kao što je red. Odgurnula sam mu grubo ruku i rekla: „Nisam ti prišla da se pozdravimo, prišla sam ti zato da te pošaljem ravno u tri pičke materine“. Njegovo društvo bilo je konsternirano, a on je pitao : „Zašto?“; ja sam mu rekla: „Zbog rata, zbog Hrvatske, zbog Arsena i Marija Fanellija koje si pljunuo i nazivao ustašama, zbog svega onoga što si u Zagrebu navodno volio, a što si htio pregaziti tenkovima“. Kapor, iznenađen, kaže u tom času: „Ma daj, Tanja, nećemo valjda sada o tome“, ja mu kažem: „E, sad ćemo o tome i nikada više ni o čemu nećemo“; u tom trenutku s druge strane, od zgrade „Politike“ pretrčava Vican Vicanović nanjušivši neku frku, pozdravljam se s Vicanom kojega također znam odranije (bio je fotoreporter zagrebačkog „Danasa“. „Starta“ i još koječega), ostavljam ih sve zabezeknute, na semaforu je zeleno svjetlo, prelazim ulicu i odlazim u stan prijatelja Vukana koji me tad ugostio, leptiri su mi u želucu, budim čovjeka svog života i kažem mu: „Budi se, rekla sam mu sve, rekla sam mu da mi se gadi“.
Nisam Momu Kapora otad vidjela. I Vicana sam tada vidjela posljednji puta, on je već odavno rajski fotograf. Nisam ih, usput, poželjela vidjeti u tom vremenu: o Momi sam čitala u dnevnim novinama, o tome kako je i dalje branio i Mladića i Karadžića i zločince slične njima. Čitala sam i njegovu tužaljku u NIN-u u kojoj kuka da ga Sarajevo i Zagreb više ne vole, a da on ništa nije kriv; naprotiv: oni su. Čitala sam i pismo Zlatka Crnkovića koji mu je pristojnije i bez ovakvih detalja rekao zašto ga je volio kao „lakog pisca“ i nije onomad pristao na njega kao „četnika-početnika“ kako su ga davnih 80-ih napadali; i znate što: nikada Zlatku Crnkoviću nije odgovorio.
Normalnom čovjeku žao je kad netko, pogotovo netko koga je znao, umre. Meni je žao što je umro Momo Kapor. Sjećat ću ga se, iz nekog vremena kao sjajnog duhovitog pisca i slikara, iz vremena kad mi nije bilo žao da ga branim zbog znatiželjnog posjeta Nijagari. Sjećat ću ga se, međutim, najviše po tome što je na sve te lične odnose, na Arsena i Marija, na Jadransko more (koje nije Karinsko) pljunuo, po tome što mu se nije gadio paljanski pogled na ranjeno Sarajevo i ljude koji su, baš kao i on, rođeni u tom gradu.
I nemojte od mene tražiti da odvojim pisca od čovjeka. Ovaj se pisac u mojoj glavi, od one Ane i njenih beleški, potpuno sjedinio sa nečovjekom u kojega se pretvorio: čitajte njegove putopise objavljene u „Politici“ 90-ih, onda mi kažite da je bio samo pisac i čovjek, a ne ratni huškač.
čedo!