Tobože uvaženi profesor s američkog Yalea, gospar Ivo Banac, ima vrlo dobar nos za iznalaženje prostora na kojemu sjeme mržnje raste i buja, a Hrvatska, nažalost, ima poduži popis raznih nesnošljivosti i netrpeljivosti. Nisam još čuo iz tih veleumnih usta nešto što bi ljude zbližavalo, već se iz njegovog smjera isključivo čuju borilački pokliči koji ciljaju novom prebrajanju ili pak međusobnom trijebljenju. Najzanimljivije je pak to što Banac, koji ima i američku putovnicu - u Sjedinjenim Državama to ne bi ni u snu mogao raditi. Podučavati ili pak utjerivati ljudima strah u kosti zbog tobožnjeg odustajanja od sračunljivosti lustracije.

Gorljivi zagovornici lustracije su najčešće oni koji 1991. godine nisu prihvatili ovu Republiku Hrvatsku (ima ih u zemlji, ali znatno više u prekooceanskim zemljama) ili pak oni kojima ovaj prosvjetljujući čin izgleda kao unosna blagodat brze i dobre zarade. Ovi potonji nisu resentimanskog kova. Osudit će odmah NDH i njen ozakonjeni zlotvorni karakter. Oni su jednostavno „razočarani demokratičnošću RH", ali uglavnom onda kada im te suze ne brišu privilegije i osobne koristi.

Moralno posrtanje intelektualne i ostalih „elita“ nije ništa novo i uredno se događa od 1990. godine na ovamo. Presvlačenja svake vrste osobito su bila brojna kod 65 posto bivših članova Saveza komunista koji su odmah "brisali identitet" i prebacili se među svoje drugove – demokrate. Ni to baš nije neki novum. Blizak je svim zemljama tranzicije. Uobičajeni je mudrozor bio kako „samo budala ne mijenja svjetonazor“!

Među ove druge spada i tobože uvaženi profesor s Yalea, gospar Ivo Banac, iako on nije iz kontingenta bivših članova Saveza komunista, ali mu je metodologija merkantilnosti ili trženja lustracije itekako bliska. On je jednostavno čuđenje u svijetu, jer kao eminentni profesor povijesti baš jugoistočne Europe, do 1990. godine nije ni pisnuo protiv zločinca Josipa Broza Tita i komunističke satrapije na ovim prostorima.

Ivo Banac u društvu ugodnom (FOTO: Lupiga.Com)

Mogu razumjeti njegove teške patnje zbog činjenice da to nije mogao pisati onda dok je diktator bio živ, a on, mladi profesor bio nesklon zamjeriti se Amerikancima koji su zločinca poštivali. Vjerujem da nije bio ni spreman izložiti se riziku osobne pogibelji. Tek kasnije je gospar Banac progledao, ali isprva nije mogao naći neku sinekuru unutar nomenklature kojoj se baš i nije želio zamjeriti, u Račanovoj vladi na primjer.

Ni po tome Banac nije ništa osobito i posebno, ali je svakako prepoznatljiv po konstrukciji oprašivača mržnje koji jedva čekaju apologetu ili teologa tog posvećenog čina. Mala Hrvatska ne uspijeva se oduprijeti ovakvima kao Banac koji time osnažuju mržnju koju je uvelike za sobom obnovilo usiljeno prekrajanje antifašističke prošlosti Republike Hrvatske.

Banac ima dobar nos za iznalaženje prostora na kojemu to sjeme raste i buja, a Hrvatska, nažalost, ima veliki broj raznih nesnošljivosti i netrpeljivosti. Nisam još čuo iz tih veleumnih usta ono što bi ljude zbližavalo, već isključivo borilačke pokliče koji ciljaju novom prebrajanju ili pak međusobnom trijebljenju. Najzanimljivije je pak to što Banac, koji ima i američku putovnicu - u Sjedinjenim Državama to ne bi ni u snu mogao raditi. Podučavati ili pak utjerivati ljudima strah u kosti zbog tobožnjeg odustajanja od sračunljivosti lustracije.

Banac inače ne zaslužuje neki poseban esej ili analizu, jer sve stane u nekoliko rečenica. Zato skraćujem - kad god čujete ili čitate tog uvaženog profesora s Yalea čuvajte se da vas ne lustrira. Zavrtjet će vam se u glavi od tih merkantilnih kalambura, koje, ponavljam, u Hrvatskoj imaju zahvalnu publiku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: novilist.hr