#RECITONAGLAS: „Imam 40 godina i nema dana da se toga ne sjetim“
Imala sam 13 ili 14 godina, roditelji friško rastavljeni, vraćala sam se od tate s ljetovanja u Dubrovniku autobusom za Zagreb. Sjećam se, na prvom stajanju, nasmiješila sam se vozaču, ne znam, onako instinktino. Bila sam sama, a učili su me da osmijeh otvara sva vrata. Sjedila sam sama iza njega na drugom sjedalu, on je spavao na prvom. U jednom trenutku shvatila sam da me nešto škaklja po nogama. Provukao je ruku kroz sjedalo i krenuo me dirati. Mic po mic, svaki put malo prema gore. Gledala sam oko sebe, kome u tom autobusu da sad kažem što se događa? Da vičem, da plačem, tko će mi vjerovati? Par sjedala iza mene sjedila je časna. Gledala sam i mislila si, pa valjda bi ona mogla razumjeti. Nisam otišla do nje. Čim se prvo sjedalo oslobodilo, maknula sam se, a on me pogledao najodvratnijim cerekom koji i danas živo vidim i ne mogu ga se otarasiti. Kad me mama pokupila, rekla sam joj. Poludjela je, zajedno smo plakale od muke i jada. Nismo nikome prijavile - je li to uopće napad, zlostavljanje? Tko će vjerovati meni, tko će vjerovati njoj? Imam 40 godina, nema dana da se toga ne sjetim.
Ovo što ste upravo pročitali je jedno od brojnih svjedočanstava djevojaka, žena i djevojčica koje je prikupila Neformalna mreža za suzbijanje seksizma u medijima i oglašavačkoj industriji. Svima bi trebalo biti jasno kako je riječ o problemu koji itekako postoji, ali je i nedovoljno eksponiran.
Upravo zbog toga instagram stranica Seksizam naš svagdašnji lansirala je kampanju "Reci to na glas!". Tom inicijativom žele skrenuti pozornost medija na odgovornost koju imaju kada izvještavaju o seksualnom zlostavljanju (od ožujka ove godine prikupljeno je 3.700 primjera seksističkih i homo/bi/transfobnih članaka u hrvatskim medijima), ali također i upozoriti na brojnost i karakter mrzilačkih komentara koji se često mogu naći ispod takvih tekstova.
U SAMO DVA MJESECA: Hrvatski mediji „izbacili“ više od 830 seksističkih članaka
"Seksističko izvještavanje i mizogini komentari na društvenim mrežama imaju dalekosežne posljedice na stvarne živote žena u Hrvatskoj. Pogrdne komentare i uvrede napisane na digitalnim kanalima ljudi vjerojatno ne bi nikad žrtvama izgovorili u lice te bi dvaput promislili o tome što iznose. No, potaknuti člancima koji propituju krivnju žrtve, koji su senzacionalistički i koji traže opravdanje za nasilnike i ubojice, ljudi pišu komentare pune mržnje", upozorava Nataša Vajagić iz Centra za građanske inicijative Poreč, jedna od pokretačica stranice na društvenim mrežama Seksizam naš svagdašnji, o kojoj smo na Lupigi već više puta pisali.
Na koji način se žrtve mogu obeshrabriti govori i sljedeći primjer, odnosno svjedočanstvo koje su prikupili: “Vidjela sam članak o silovanju 12-godišnje djevojčice u kojem se sugerira da je i ona kriva te se naglašava da je Romkinja. Mislila sam da će se ljudi pobuniti na društvenim mrežama, ali u komentarima su branili silovatelja, napadali to dijete i tvrdili da se ona silovatelju osvećuje jer ju je ostavio. I kako da ja onda, kao odrasla žena, vjerujem da mogu prijaviti svog muža jer me godinama zlostavlja i da će me netko zaštititi i vjerovati mi?!”.
Vajagić objašnjava kako ovom inicijativom žele potaknuti medije da odgovornije izvještavaju, kao i podići svijest o štetnosti koju takav sadržaj ima po žrtve nasilja. Na društvenim mrežama kampanja je popraćena hashtagom #recitonaglas dok su organizatorice pokrenule i stranicu na kojoj možete anonimno ostaviti vlastitu priču.
Prikupljene priče dijelit će se na društvenim mrežama sve dok kampanja traje, odnosno do kraja kolovoza sljedeće godine, a organizatorice vjeruju kako će to pomoći da se u javnosti osvijesti štetnost nasilja za žrtve i probudi empatija.
"Istodobno, nadamo se da će ova inicijativa potaknuti i medije na senzibilirano izvještavanje kada je riječ o ovom problemu", zaključuje Nataša Vajagić.
Kampanji "Reci to na glas!" su se pridružile i brojne javne ličnosti poput Andree Andrassy, Ide Prester, Tare Rosandić, Nine Bljak te Duje Kovačevića koji aktivno pomažu u promociji ovog projekta, kritički se osvrnuvši na problematiku i pročitavši potresne naslove i komentare.
Lupiga.Com
Naslovna ilustracija: Seksizam naš svagdašnji
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"
Podržavam ovu inicijativu kako bi muškarci, oni koji sami nisu skloni seksističkim postupcima prema ženama, shvatili da toga ima više nego što mislimo. Ima tu primitivizma, ponavljanja lošeg odnosa prema ženama usvojenog iz djetinjstva u vlastitoj obitelji ali i grubosti i sirovosti kojoj su muškarci u životu izloženi više od žena, to ih oblikuje i preslikava se i u njihov odnos prema ženama. U jednoj od priča dogradonačelnica nas upoznaje kako joj je gradonačelnik, predpostavljam pred nekim društvom uputio kritiku na način odjevanja: A gdje je dekolte i dopičnjak? Ona je to s pravom doživjela kao seksističku primjedbu, ja je u prvom redu doživljavam kao širi društveni problem. Kako takav primitivac može bit gradonačelnik nekog grada? Onda se treba sjetit da su građani Splita imali za gradonačelnika Keruma i sve postaje mnogo jasnije. Problem seksizma je samo dio većeg problema neodgoja, zapuštenosti i primitivizma koji postaje sve očitiji...