„Ime?“, profesionalno će jedan od doktora iz tima. „Hrvatska Demokratska Zajednica“. „Mjesto, datum i godina rođenja?“. „17. lipnja 1989.g., baraka NK Borca, Jarun“. „Ime oca?“. „Dr. Franjo Tuđman“. „Majke?“. „Lijepa naša. Djevojački Domovina“. „Djece?“. „220 tisuća. Ostalih par milijuna nismo priznali“. „Dobro, evo, priđite ogledalu i recite što vam se ne sviđa, pa da vidimo što možemo popraviti“ … Odraz u zrcalu štošta kvari, a bolesnik treba umišljaj, treba ugrozu; treba doziranje straha od kojeg će curiti niz nogavice narodu

- Ime? – profesionalno će jedan od doktora iz tima.

- Hrvatska Demokratska Zajednica.

- Mjesto, datum i godina rođenja?

- 17. lipnja 1989.g., baraka NK „Borca“, Jarun.

- Ime oca?

- Dr. Franjo Tuđman.

- Majke?

- Lijepa naša. Djevojački Domovina.

– Djece?

- 220 tisuća. Ostalih par milijuna nismo priznali.

- Aha. Dobro, evo, priđite ogledalu i recite što vam se ne sviđa, pa da vidimo što možemo popraviti.

I tako je još jednom, suprotno boljim političkim običajima, najveća stranka u Hrvata klistirala vlastiti kolon memorije kako bi se što bolje nosila sa zatvorom. Samo uvijek tu otpadnu cijev okrene prema gore, računajući kako je u Hrvatskoj stavljena suspenzija i na zakon o gravitaciji. A s godinama ponestaje mjesta gdje bi se mogla sakriti. Od sebe same. To je valjda simptom vraćanja korijenima ili kako to voli kazati privremeni skrbnik Tomislav Karamarko – vraćanje djeteta ocu.

Delacroat: Pastiri predvode narod (MONTAŽA: E Che)

Odraz u zrcalu kvare klempave uši od zamračenih donacija iz inozemstva namijenjenih kupnji oružja. Spojene obrve korupcije i preborbenog pretvaranja nečijeg u njihovo. Nespretno prikrivena ćelavost s 200 novouzgojennih dlaka sa stražnjice. Duboke bore od čuđenja zbog ratnih i inih zlodjela. Podočnjaci od neispavanosti zbog brige o svakom članu. Promukli glas od pjevanja državotvornih pjesama. Šum na plućima od udaranja u junačka prsa. Grba na leđima zbog tereta kojeg nosi da bi nama bilo bolje. Sifilis na veseljku zbog jebanja u zdrav mozak. Nismo ni nabrojali sve prebjegle komuniste u njihove redove, a već se pojavila mrena na sljepoočnici od gledanja ćirilice.

Slučaj „ćirilica“ nije ni virusna niti bakterijska upala. To je zgodna poza hipohondrije koja udara gore nego demencija. Zašto je to poza? Zato što nitko od tih hadezenjara nije zucnuo dok se dvojezičnost uvodila u Kistanjama, Erveniku, Biskupiji i Civljanima. Zašto tamo nisu huškali svoje satelite da zaštite osjećaje većine? Zato što je tamo većina – wait for it – srpska!

Zato bolesnik treba umišljaj, treba ugrozu; treba to stalno doziranje straha od kojeg će curiti niz nogavice narodu; treba te i takve Srbe, i onakve u Gradskom vijeću s kojim se može dogovoriti. Jednostavno, takva sranja dođu kao šamar nacionalnom biću umjesto budnice. Jer u suprotnom, koja je funkcija HDZ-a? Nikome ne treba takav HDZ u hrvatskom Lucernu, ali je nužan u hrvatskom pojasu Gaze, da znamo prepoznati nas od njih. Zato im treba takav Vukovar. Gordi heroj, koji se već 22 godine vraća s bojišnice, umoran, pretučen, svježih rana.

Jedino tamo, mješoviti zbor od 25.000 glasova u maskirnim haljama tako zvonko pjeva Josipovićev najdraži glazbeni broj – „demokratsko izražavanje javnog mišljenja“. Jedino tamo, možeš kolektivno isprati lošu političku rabotu njegovih poslanika u Gradskom vijeću, bacajući jednu te istu kost razdvajanja. Jedino tamo, floskula „kako nije još došlo vrijeme“ može dezodorirati glas za „ćirilični“ Statut . A vrijeme će doći kad se pokopa zadnji prijenosnik Alzheimera i kad poslije karanja bude kajanja.

„Još su svježe rane Hrvata u Vukovaru po kojem i danas šeću silovatelji i ratni zločinci, a najava uvođenja ćirilice izaziva negativne reakcije većinskog naroda u gradu“, nemušto je Karamarko artikulirao stav o suspenziji dvojezičnosti, i još jednom skočio sam sebi u usta i izronio kroz izlaz za nuždu. Da groteska bude kompletna, pobrinuo se u prvom dijelu izjave, metaforom o ranama Hrvata koje nikako da zacijele (nije riječ o hemofiliji, op.a.). Rane su svježe jer ih se konstantno zapišava politikanstvom, a Hrvatima u Vukovaru se govori da to pada – kiša.

Da govornik ima smisla za humor, ovu izjavu bi pripisao njegovom ironijskom potencijalu. Ovako, upravo u nedostatku istih kapaciteta, dotični je pljunuo na Tuđmana i njegovu aboliciju, a jedan dio hračka je dospio i na njegov lik i nedjelovanje.

Nezahvalna je pozicija biti dio problema, a nuditi se kao rješenje, osim ako, kao i u ovom slučaju, nemate naznake ikakvih skrupula. Kako falsificirati samog sebe? Kako izmisliti novi, ljepši i tuđmanskiji HDZ? Kako temeljito pročistiti stranku, a da na kraju netko ostane u njoj? Kako komunicirati kroz obmanu i laž, a ne završiti u Remetincu? Što napraviti kada HDZ iz prošlosti podmetne nogu HDZ-u u sadašnjosti ili budućnosti? Točne odgovore šaljite do 18. svibnja na adresu Trg žrtava fašizma 4, 10 000 Zagreb.

Džabe tipkao: Иван Галић

Lupiga.Com