OD PRIJAVE DO VRAPČA: S razminiranjem u ovoj zemlji nešto sigurno nije u redu
Jedno od čestih pitanja u poslovima s razminiranjem je ima li tu mjesta za korupciju. Branko Kakarić, umirovljeni pukovnik HV-a i višestruko odlikovan stručnjak za razminiranje, koji je počeo raditi za njemačku tvrtku Heinrich Hirdes Wasser und Tiefbau GmbH iz Duisburga, prijavljivao je slučaj korupcije koji nikad nije bio sankcioniran. On je 2002. godine DORH-u prijavio da su predstavnici te njemačke tvrtke podmitili osobu, kako su sami isticali, “vrlo blisku tadašnjem premijeru Ivici Račanu, te zauzvrat dobili 22 milijuna kuna vrijedan posao razminiranja u Podunavlju”. DORH mu nikada nije ni odgovorio. O tom smo slučaju pitali i Dijanu Pleštinu, ravnateljicu Ureda za razminiranje pri Vladi RH, koja je u to vrijeme bila savjetnica za razminiranje.
“Logično bi bilo da znam o tom slučaju, no prošlo je 12 godina. Morate znati da su mnogi lagali o svojoj bliskosti i navodnom utjecaju na Ivicu Račana, kako bi ostvarili neki svoj interes”, kaže Pleština.
Kakarić je nakon demobilizacije osnovao tvrtku za razminiranje Exbel, uložio u nju 1,2 milijuna kuna dobivenih kreditom i zaposlio 30 ljudi. Javili su mu se Nijemci iz Heinrich Hirdesa, koji su u prosincu 2001. godine osnovali podružnicu u Zagrebu i ponudili mu suradnju. Podnijeli su zajedničku prijavu za poslove humanitarnoga razminiranja u Podunavlju. Svjetska banka dala je toliki kredit za sanaciju vodotoka Slavonije i Baranje te razminiranje. Kakarić je ponudio cijenu od 14 kuna po kvadratnom metru.
"Mnogi lagali o svojoj bliskosti i navodnom utjecaju na Ivicu Račana, kako bi ostvarili neki svoj interes" - Dijana Pleština (FOTO: Privatni album)
"Međutim, predstavnik te njemačke tvrtke za Hrvatsku rekao mi je neka slobodno povećam cijenu na 25 kuna", prisjeća se Kakarić. nakon toga je otišao u Njemačku i upozorio na jaku konkurenciju, rekavši da posao s takvim cijenama neće dobiti jer je Mungos prejak, a na to mu je rečeno - “Mi smo potplatili neke važne ljude i sigurno dobivamo taj projekt. Sada možemo raditi što god želimo, jer svaka naša cijena može proći”.
U IME DONACIJE: „Da su Rusi povadili mine, neki naši ljudi se ne bi mogli bogatiti“
MINIRANA ZEMLJA: „Bilo je tu dosta kokošara, ali sada je krenulo na bolje“
POSAO BEZ KRAJA: Hrvatska ni 25 godina nakon rata neće biti očišćena od mina
"Kao patriot, odmah sam otišao u DORH kod Radovana Ortynskog prijaviti kako se pljačka državni novac. Pa taj kredit mi moramo vraćati! Tamo mi je rečeno da oni sve to znaju, neka ostanem tamo i pratim situaciju. Saznao sam da je isti slučaj prijavio i Mungos, što znači da je DORH imao i dodatni razlog djelovati jer je oštećena tvrtka u državnome vlasništvu", kaže naš sugovornik. Tamo su ga uvjerili da njemačka ponuda sigurno neće proći, no ipak je prošla, a nepravilnosti su se, tvrdi on, nastavile.
"Umjesto da zaposle naše pirotehničare, oni angažiraju 30 stranaca, i to bez kontrola DORH-a. Nijemci su mi rekli da su potplatili koga treba i mogu raditi što god žele", prisjeća se Kakarić. Održan je sastanak u Osijeku gdje su došli predstavnici Hrvatskih voda i HCR-a.
“Sutradan sam pozvan na još jedan sastanak. Na projektu su angažirane dvije skupine tvrtki, one građevinske i one za razminiranje. U prostorije Hrvatskih voda, koje su bile nosilac posla, pozvani su predstavnici građevinskih tvrtki. Njima su Nijemci jasno rekli – 'ako dobijete posao, morate nas angažirati na poslovima razminiranja'! Direktor Viadukta jedini se ustao i rekao da ne pristaje na ucjenu. Drugi su međutim pristali… Kako sam poslije rekonstruirao, svoj su dio novca dobili i dvojica ljudi iz HCR-a, ali i jedan iz Hrvatskih voda. Opet sam otišao u DORH i rekao da Nijemci ucjenjuju naše tvrtke, a tamo su mi rekli da su Nijemci već dobili taj posao i da se tu ništa ne može učiniti…. I službeno je bilo rečeno da je njemačka ponuda najbolja, iako je zapravo bila najskuplja. Mungos je nudio 16 do 17 kuna i taj bi ih posao spasio. Zato je direktor Mungosa tada podnio kaznenu prijavu, ali također bez rezultata- to nikada nije procesuirano. DORH jednostavno nije želio zaštititi državnu imovinu”, tvrdi Kakarić.
I onda su, kaže, Kakarić, mine završile posijane oko njegove kuće, daleko od ratne zone (FOTO: Wikipedia)
O svemu je u travnju 2002. godine pismenim putem izvijestio i tadašnjeg premijera Ivicu Račana, pod naslovom ”zamolba za hitnim zaustavljanjem kriminalnih radnji u oblasti humanitarnog razminiranja”, no nakon samo dva dana predstavnik njemačke tvrtke ga je pozvao na sastanak, pokazao kopiju tog dokumenta i rekao - “vidiš da mi sve znamo, možeš raditi što hoćeš, ali mi imamo svoje ljude u okolini premijera, predsjednika Republike i u policiji”. U međuvremenu je Kakariću jedan agent POA-e (identitet poznat autoru teksta) potvrdio da i oni vode istragu te da su “otkrili i puno više nego što Kakarić zna”. Unatoč tome, slučaj nije procesuiran, pa niti kad je državnim odvjetnikom postao Mladen Bajić, koji je Kakariću također obećao pomoći. Na terenu je, kaže, također bilo problema, jer su se Nijemci ponašali "kolonizatorski".
“Čim se počelo raditi, odmah su nastali problemi. Ljudima su davali loše pancirke, donesene s nekog terena u Africi koje su potpuno nepogodne za naše podneblje. Hrvatska je tražila domaće osiguravajuće kuće, Nijemci su se osigurali kod svojih i to im je prošlo. Jedan je Bosanac ostao bez noge, godinama se sudio. Vozila nisu bila registrirana”, govori Kakarić. Shvativši da su uvezli i 20 vozila bez carine, on odlazi na Carinsku upravu, gdje su mu rekli da se "ne petlja u to". Kasnije je čuo da Nijemci nikada nisu platili carinu, nisu im htjeli niti dati dokumentaciju, a neki od njihovih ljudi su se i tukli s carinicima. Jedna od šefica Carine pitala je Kakarića - “pa tko štiti te Nijemce da im nitko ništa ne može”. U svibnju 2002. godine po četvrti put je otišao u DORH i podigao kaznenu prijavu.
“Mladen Bajić je morao odmah zaustaviti projekt i utvrditi jesu li navodi točni i kazniti Nijemce. Ako navodi nisu, neka kazne mene. DORH ništa nije poduzeo, a na kraju su odbacili kaznenu prijavu”, ogorčen je umirovljeni pukovnik. U međuvremenu u prosincu 2003. godine, svega dvije godine nakon što je osnovana, Nijemci gase svoju podružnicu u Zagrebu i odlaze iz Hrvatske. Kakarić tvrdi da je tu bilo i raznih drugih problema, recimo strani pirotehničari koji su radili bez odgovarajuće dokumentacije ili slučaj Hrvata koji nikada nije imao putovnicu, ali je imao rusku dozvolu za pirotehničara, kakva se tada prodavala za 100 dolara.
“Što bi se dogodilo da je na terenu koji je on razminirao netko pogine”, pita se Kakarić. Paralelno, 2002. godine saznaje za drugi tip kriminala - mine izvađene na cesti Osijek- Vukovar ne uništavaju se, nego skladište.
“Dovozili su mine i dodali ih na najmanje 20 posto terena, kako bi bili plaćeni i za njihovo tobožnje čišćenje. Kad dođe inspektor za razminiranje, pokažete mu te mine i dobijete novu parcelu, na kojoj dobro znate da nema mina”, objašnjava malverzaciju koju je vidio. Za njega tek tada počinju pravi problemi. Naime, neke od izvađenih mina, pretpostavlja, umjesto da budu uništene završile su na crnom tržištu, a s nekima je, nakon što je procurilo da je prijavio slučaj Heinrich Hirdesa, miniran teren oko obiteljske kuće Kakarićevih, čime je upropaštena i njegova tvrtka za razminiranje Exbel, jer se do zgrade u kojoj je tvrtka smještena više nije moglo doći.
Kakarić na vlastitoj miniranoj zemlji (FOTO: Lupiga.Com)
“Moj nekadašnji poslovni partner minirao je 2002. godine zemljište oko moje kuće u mjestu Križ pokraj Ivanić Grada. Učinio je to minama izvađenim u Slavoniji, osvećujući mi se zbog prijave kriminala. No, na te prijave nitko nije reagirao, kao ni na posijane mine”, otvoreno proziva Kakarić. Policija je, kaže, odbila obaviti očevid, zbog čega on DORH-u prijavljuje tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Šimu Lučina i Zlatibora Kaštelanca, načelnika MUP-ove Uprave za inspekcijske i nadzorne poslove jer je policija morala izaći na teren u roku 24 sata, utvrditi je li njegova prijava istinita, jesu li mine doista postavljene na zemljište koje nije u ratnoj zoni, te potom djelovati, ali prijava je odbijena.
"A kada sam izlazio sa sastanka s Dragutinom Cestarom u MUP-u, zaskočila su me dvojica policajaca i zaprijetili su da će mi pobiti obitelji ako ne povučem tu prijavu. Nisam povukao prijavu jer znam da sam u pravu, inače bi sigurno netko mene prijavio. Čvrsto sam vjerovao u DORH, a oni na kraju ništa nisu poduzeli, još su me napali kako se usuđujem tužiti ministra Lučina", kaže Kakarić. Do danas nije dobio urudžbeni broj te prijave, pa sumnja da ona i dalje leži u ladici u DORH-u.
“Iako je u pitanju bila prijava terorizma zbog kojeg je više ljudi moglo poginuti, ni policija ni DORH nisu reagirali. Tek dvije godine kasnije, 2004. godine, na inicijativu Hrvatskog helsinškog odbora policija napokon izlazi na teren i utvrđuje da je zemljište doista minirano. Na trošak hrvatskih poreznih obveznika to zemljište te je godine tek djelomično razminirano, što znači da su mnoge mine ostale”, objašnjava Kakarić koji tvrdi da mu je na suđenju u zgradi Općinskog suda u Ivanić Gradu jedan od svjedoka njegovog poslovnog partnera prijetio da će ga ubiti, a na kraju su svi oslobođeni. Sud je, pojašnjava, zaključio da je “eksploziv bezopasan”, te da je na kraju policija ipak izvadila dio mina, dok mu je bivši poslovni partner navodno rekao da će ih izvaditi sve tek kad povuče optužbe protiv Lučina.
"Uz sve to oteta mi je imovina vrijedna 1,2 milijuna kuna, među ostalim, sanitetsko vozilo. Od države tražim da mi vrati imovinu, izvadi mine oko moje kuće i ispita prijetnje koje sam dobio u MUP-u. Po nalogu Državnog odvjetništva trošak od 329.729,40 kuna nezakonito je stavljen na teret državnog proračuna i svih poreznih obveznika, iako je po zakonu to trebao staviti na teret onoga koji mu je uz to i priznao počinjenje tog djela”, uvjeren je. Preostale mine su, prema njegovim riječima, kasnije umalo ubile više ljudi, jer je orući njivu Kakarićevih njegov susjed naišao na dvije protuoklopne mine, ali ni to nije bilo dovoljan razlog da se teren sanira.
“Ljudi iz PU Zagrebačke izuzeli su pronađene mine, ali prikrivaju dokaz – ne daju nam kopiju zapisnika. To zemljište do danas nije razminirano, niti je krivac kažnjen. Na sve moje prijave i molbe nitko iz MUP-a ili DORH-a ne reagira“, kaže Kakarić, dodajući da su mu prijetili smrću u policijskoj postaji, nakon čega je bio prisiljen preseliti u Kanadu.
Pokušavajući steći pozornost javnosti, u lipnju 2013. godine, u očaju Kakarić najavljuje svoj suicid. Tek nakon što je zaprijetio samoubojstvom ispred zgrade Europskoga parlamenta, i to na dan hrvatskog pristupanja EU, uspio je skrenuti pažnju na probleme koje ima otkako se bori protiv korupcije. Međutim, umjesto očekivanog raspleta, država ga na tri dana šalje u psihijatrijsku bolnicu Vrapče.
Kakarić nakon izlaska s prislinog smještaja u Vrapču (FOTO: Udruga Zviždač)
"Osim što sam prisilno odveden na psihijatriju, ništa se zapravo nije promijenilo, pa nastavljam svoju borbu", rekao nam je Kakarić, koji je tijekom rata vodio razminiranje čak četiriju skladišta oružja JNA.
U DORH-u su nam potvrdili da je Branko Kakarić 2002. godine podnio kaznenu prijavu protiv svog nekadašnjeg poslovnog partnera Andrije Barbelja i drugih, a koju je Općinsko državno odvjetništvo Ivanić Grad odbacilo.
“U rujnu 2004. godine Kakarić je podnio novu kaznenu prijavu protiv Barbelja, koji je navodno na posjedu Kakarićevih postavio veći broj mina. ODO Ivanić Grad podiglo je optužni prijedlog, a Općinski sud je nakon provedene glavne rasprave donio oslobađajuću presudu, koju je potvrdio i Županijski sud. S aspekta državnoodvjetničkoga postupanja poduzete su sve zakonom propisane radnje", rečeno nam je u DORH-u.
“Dobro mi je tada rekao Damir Goršeta, prvi ravnatelj Hrvatskog centra za razminiranje: 'Kakariću, vi se niste uklopili'“, zaključuje danas Kakarić. Goršeta je inače potkraj 2002. godine iznenada smijenjen s mjesta ravnatelja HCR-a, koji je vodio od njegova osnutka u veljači 1998. godine. Kako je nekoliko godina kasnije pisao tjednik Nacional, sredinom 2004. godine u javnost su procurile informacije o mogućim razlozima smjene, jer je DORH istraživao navode osoba koje su bivšeg direktora HCR-a teško teretile da su mu morale plaćati mito da bi dobivale poslove na razminiranju. „U to vrijeme objavljivane su i informacije o Goršetinim višetjednim boravcima u inozemstvu koje su plaćale tvrtke koje su poslije dobivale poslove razminiranja. Goršeta je iz nejasnih razloga zagovarao uvoz strojeva za razminiranje iz BiH, premda je Hrvatska već imala dovoljno kvalitetnih strojeva, što je tadašnji ministar Davorko Vidović javno potvrdio, a potom Goršetu potiho smijenio”, pisao je tada Nacional. Drugu pozadinu Goršetine smjene dala nam je Pleština.
“Počelo je tako da sam 2003. godine dobila informaciju da je netko stradao u stroju i da je u bolnici. Kad sam se počela raspitivati Goršeta mi je rekao da osoba koja je upravljala nije imala kacigu jer je trebala biti nekakva pokazna vježba, a onda je mimo plana naletio na minu, i to protutenkovsku. Nije niti mogao imati kacigu jer je to bio neki sovjetski stroj iz 50-ih godina, tamo ne stane normalni čovjek s kacigom, a ako nađete nekog niskog taj neće vidjeti kroz prozor. Ispostavilo se da su naši dilali sa strojevima za razminiranje prutopješačkih mina, a koji su se po 30.000 tadašnjih njemačkih maraka kupovali od nekih privatnika na Palama. U tu su igru bili uvučeni mnogi, postojao je cijeli lanac, uključujući HCR, ITF, pa čak i pojedince iz State Departmenta. ITF je tražio da mi umjesto novca primimo takva dva stroja, no uspjela sam spriječiti da ne dođu u Hrvatsku. Plan je bio da se prodani u neku zemlju u razvoju. Ta je grupa lobirala i preko Tonin Picule i preko Davorka Vidovića, koji je na čelu UV HCR-a naslijedio Đuru Brodarca. Nakon toga je Goršeta morao otići u mirovinu, a nije mu pomoglo niti pismo premjeru Račanu u kojem cijelu priču okreće naopako i tvrdi da sam ja tu imala neke posebne interese”, kaže Pleština.
Goršeta je, na iznenađenje mnogih, odmah dobio posao koordinatora ITF-a, a u veljači 2003. godine, osnovao je vlastitu tvrtku za razminiranje Enigma. HCR je pak preuzeo Otto Jungwirth. U lipnju 2008. godine Goršeta je pronađen mrtav, a službeno je objavljeno da je izvršio suicid. Brigu o Enigmi preuzima njegov brat Stevo Goršeta, no kontroverze se nastavljaju. Tako je Večernji list u prosincu 2010. godine objavio vijest da je “BMW X5“ u kojem je potpredsjednik Vlade i ministar financija, Ivan Šuker, nešto ranije doživio prometnu nesreću u vlasništvu tvrtke Enigma. Šuker i Goršeta poznaju se iz djetinjstva, jer su obojica odrasla u Velikoj Gorici i to nije prvi puta da je Šuker posudio luksuzni terenac u vlasništvu Goršetine tvrtke. Naime, još u travnju 2008. godine mediji su objavili da je Šuker viđen kako se vozi prema Dalmaciji u terencu u vlasništvu tvrtke Enigma, a što je već tada potaklo špekulacije da Šuker zauzvrat lobira za tvrtku svojih prijatelja.
Zašto se ministar financija vozio automobol privatne tvrtke, koja je u to vrijeme razminiravala Hrvatsku državnim novcem, nikad nije objašnjeno (FOTO: novilist.hr)
Nikada nije razjašnjeno zašto ministar financija vozi automobil privatne tvrtke, koja razminira Hrvatsku državnim novcem. Nisu pomogli niti medijski istupi Steve Goršete, koji je govorio da uopće nije znao da Šuker koristi službeni BMW njegove tvrtke, da bi potom sam sebe demantirao tvrdeći da je znao, te na kraju rekao da Šuker i on imaju ”zajedničke poslovne partnere”. Nacional u to doba piše: “Ni mjesec dana nakon prometne nesreće u BiH dojučerašnji ministar financija Ivan Šuker nije objasnio zašto je na put u rodno Livno otišao vozeći službeni automobil privatne tvrtke Enigma d.o.o. iz Gline. To je putovanje dalo naslutiti Šukerov privatni život i možebitne tajne poslovne aranžmane o kojima se u političkim kuloarima govori mjesecima. Šuker je već drugi put u dvije godine zatečen za upravljačem luksuznog BMW-a, automobila tvrtke koja se godinama bavi razminiranjem, a koju je osnovao Šukerov prijatelj Damir Goršeta. Na putu u Livno ministru je suputnik bio sin bivšeg ustavnog suca, 35-godišnji Višeslav Vukojević, nekad zaposlenik Goršetine tvrtke Enigma, a u međuvremenu je sa sportskim moćnikom Zoranom Gopcem pokrenuo unosni biznis s reciklažom plastične ambalaže”. U tom se tekstu naglašava da su razminiranje i reciklažni biznis u mnogim zemljama pod iznimnim i strogim nadzorom antikorupcijskih istražitelja.
“U Hrvatskoj je, dakako, situacija ponešto drugačija: umjesto da ih kao resorni ministar nadzire, Ivan Šuker od privatnih poduzetnika iz tog sektora posuđuje luksuzne terence ili se s njima jednostavno – druži. Enigma je godinama uspješno radila, premda se u medijima spekuliralo da je poslove dobivala na namještenim natječajima: u lipnju 2005. dobila je posao razminiranja Maraskinih voćnjaka u Zemuniku, jedan od tada najunosnijih pirotehničkih poslova, vrijedan čak 20 milijuna kuna, a u medijima su kružile priče da je natječaj bio namješten i proveden u tajnosti, te da konkurentske tvrtke uopće nisu ni bile pozvane”, pisao je Nacional.
Od listopada 2010. godine registar Trgovačkog suda kao suvlasnika Enigme navodi Marka Goršetu, sina Damira Goršete, ali i kontroverznog Zorana Gopca. Gobac je u registru bio povezan s Enigmom do travnja 2013. godine, a tvrtka je potom završila u stečaju. Oko Enigme je bilo još javno poznatih osoba - mediji su spominjali alkarskog vojvodu, današnjeg ministra obrane Antu Kotromanovića, kao i već spomenutog Vukojevića. Potonja dvojica nisu vlasnički povezani s Enigmom, a Kotromanovića s Goršetom povezuje vlasništvo nad građevinskom tvrtkom Zdrug koja je, kao i Enigma, registrirana na adresi Skela 64 u Glini. U međuvremenu, Stevo Goršeta osnovao je na istoj adresi (Skela 64) novu tvrtku, Bak unija, koja je 2013. godine imala pristojnih 6,6 milijuna kuna prihoda i poslovala je s dobiti.
Otvaranje novih tvrtki za razminiranje pokazuje da je, unatoč ozbiljnim proračunskim minusima svake godine, posao s razminiranjem nekima i dalje vrlo unosan. Dokle god je tako, teško je očekivati da Hrvatska bude razminirana u željenom roku.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Novilist.hr
Ovaj tekst četvrti je i posljednji u nizu tekstova iz serije "Razminiranje Hrvatske", koji nastoji odgovoriti na pitanja zašto, toliko godina nakon završetka rata, Hrvatska još nije razminirana, te koliko je novca ukupno potrošeno za razminiranje, koliko je novca došlo u Hrvatsku kroz donacije za razminiranje i gdje je taj novac završio. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnom portalu www.lupiga.com.
kako vam nije žao poštenih pirosa i njihovih obitelji fuj gadovi vi niste ljudi vi ste šljam svi skupa