Zamislite neku javnu debatu, nevezanu za tzv. žensku problematiku sa šest-sedam sudionika, u kojoj ne bi sudjelovao niti jedan muškarac. Ili vladu u kojoj bi većinu činile žene. Kakve bi to reakcije izazvalo? Pored opaski da se radi o nekoj ženskoj zavjeri, ma što god to značilo, prevladavali bi seksistički komentari. Komentirala bi se dubina dekoltea, visina štikle, dužina suknje, frizura, figura … O tome se, i inače, osjetno više piše i govori kada su žene vidljive u javnom životu, nego o njihovom djelovanju.

„S jedne strane su nedovoljno predstavljene, ako ne i nevidljive u medijima, a s druge strane, zastupljenost seksističkih stereotipa u medijima – svrstavanje žena i muškaraca u tradicionalne društvene uloge, npr. žena kod kuće, muškarac u profesionalnom i političkom svijetu, žene kao žrtve ili seksualni objekti, muškarci kao sposobni i moćni vođe – predstavlja prepreku rodnoj ravnopravnosti“, piše u Rezoluciji Vijeća Europe o suzbijanju seksističkih stereotipa u medijima.

Ljetos je Pavel Houdek, češki pravnik i instruktor samoobrane u članku pod naslovom „U javnim diskusijama nam nedostaju žene. Plaćamo zbog toga svi“, napisao kako je svijet konstruiran iz muškog ugla i za muškarce i da je to vidljivo svud oko nas, pa i u pravnoj definicije nužne obrane koja izvire iz viteškog dvoboja dvojice muškaraca, a ne uzima u obzir, na primjer, vizuru žene izložene dugogodišnjem fizičkom nasilju.

“Ne uvidimo li da je nedovoljna zastupljenost žena problem, neizbježno nailazimo na argument, da naprosto nema žena koje bi zauzele određeni položaj i da su igrom slučaja najbolji za tu poziciju muškarci, i da nećemo, valjda, zvati nekog manje sposobnog samo zato što među nogama nema penis. Taj argument rijetko pije vodu. Žene su danas vrlo uspješne u svakoj struci i ima ih i na najvišim položajima. Problem počiva u tome što ih se dovoljno ne vidi izvana. A ne vidi ih se jer ih se ne poziva na diskusije, okrugle stolove ili kao govornice na demonstracijama“, ističe Houdek.

Francuska grupa feministkinja „La Barbe“ osnovana 2008. godine (franc. brada, ali i dosta! i dosadno!) pokušale su se izboriti za ravnopravnije sudjelovanje u javnom prostoru stavljajući lažne brade na lice i tako upadajući na skupove gdje su se nalazili samo muškarci, ironično im čestitajući na nadmoći i što se uspješno odupiru ženskim utjecajima. Stavljanjem brade prosvjedovale su protiv rodne nejednakosti i ukorijenjenog seksizma ukazujući na prevlast muškaraca na svim razinama moći – političkoj, kulturnoj i društvenoj.

"La Barbe" u akciji (FOTO: Facebook/LaBarbe/Nick Mead)

U Poljskoj su muškarci iz novina Krytyka Polityczna i još nekoliko lijevih medija u znak prosvjeda odjeveni u haljine i našminkani išli na debate i panele na kojima su sudjelovali samo muškarci. List je organizirao i debatu o etičkim aspektima muške masturbacije i pozvao samo žene. Jedini muškarac koji se pojavio bio je asistent koji je prisutnim ženama donosio čaše s vodom. 

Kada je glavni urednik češkog kanala Voxpot koji emitira video reportaže iz inozemstva saznao da je pozvan na debatu o aktivizmu u kazalište „Husa na provazku“ u Brnu, na koju su pozvani samo muškarci, presvukao se u znak prosvjeda u žensku odjeću kako bi dao do znanja da nedostaje ženska perspektiva. Moderator ga je većinu vremena zaobilazio. Nakon završetka su mu prilazile žene iz publike i govorile da je cijela situacija odraz realnosti jer ga je moderator ignorirao kao što bi ignorirao i ženu.

Sudeći po izborima za Europski parlament i sastav Europske komisije zastupljenost žena u europskoj politici nije nikad bila bolja. Europski parlament izabrao je ljetos prvi put ženu na čelu Europske komisije. Njemica Ursula von der Leyen sastavila je prvu rodno ravnopravnu Komisiju u povijesti EU. Omjer muškaraca i žena u budućoj europskoj vladi je 14:13, a njezin prethodnik Jean-Claude Juncker u svom timu imao je devet kolegica. Od osam potpredsjednika nove Komisije tri su žene uključujući i Dubravku Šuicu iz Hrvatske oko čijeg se izbora u Hrvatskoj digla velika prašina, a postavljala su se neugodna pitanja i u samom Europskom parlamentu zbog neobjavljivanja njene imovinske kartice.

U Europskom parlamentu od 2014. do 2019. godine udio žena bio je 36,2 posto, a nakon ovogodišnjih svibanjskih izbora 41 posto; 308 mjesta zauzele su žene od 751 stolica u parlamentu, što je puno bolje nego u mnogim parlamentima država članica. Europski prosjek je 29,8 posto, a svjetski prosjek zastupljenosti žena u nacionalnim parlamentima je 24,1 posto. Za usporedbu, europski prosjek 1979. godine, kada su se održali prvi direktni izbori, iznosio je 16,6 posto. Napredak je značajan, ali još uvijek daleko od željenog, daleko od ravnopravnosti, pogotovo uzimajući u obzir najviše pozicije. 

Nakon ovogodišnjih izbora u Europskom parlamentu je 41 posto žena (FOTO: Flickr/European Parliament)

Europski parlament je od 18 predsjednika imao samo dvije žene na čelu. Prva predsjednica parlamenta od 1979. do 1982. godine, bila je ikona borbe za ženska prava Simone Veil. Druga Francuskinja, pravnica Nicole Fontaine, bila je predsjednica od 1999. do 2002. godine.

Manje od trećine parlamentarnih međunarodnih delegacija predvodile su žene. Administrativno osoblje, međutim, predstavlja skoro 60 posto žena. Od osam političkih skupina u donedavnom sastavu Europskog parlamenta, samo dvije su predvodile žene. Trenutno je u parlamentu sedam grupacija, dvjema kopredsjedavaju žene, a drugu grupaciju po snazi, 154 zastupnika, Progresivni savez socijalista i demokrata (S&D) predvodi Španjolka Iratxe García Pérez.

Najveći udio žena u parlamentu imaju Finska 47 posto, Španjolska 46,8, Švedska 46,1, Norveška 40,8, Francuska 38,8, Sjeverna Makedonija 38,3, Belgija 38, Austrija 37, Srbija, 37,8, Danska 37,4, Portugal 36 i Italija 35 posto.

Zemlje s najmanje žena u parlamentu, a tu se smjestila i Hrvatska, predvodi Mađarska sa samo 12 posto, potom Malta 15, Cipar i Grčka 18 te Rumunjska i Hrvatska s 20 posto. Najveći postotak žena u Hrvatskom saboru bio je 2012. i 2014. godine 25,8, a najmanji pretprošle godine 18 posto. U hrvatskoj Vladi postotak članica je 23 posto, dok je 2003. godine u Vladi Ive Sanadera iznosio 36,4. Najmanje članica bilo je 2011. godine u Vladi koju je, zanimljivo, vodila žena, Jadranka Kosor, a u njoj je bilo 10,5 posto žena.

Ni u hrvatskom gospodarstvu žene nisu ravnopravne. Na okruglom stolu „Žene u hrvatskom društvu“, održanom ovog ljeta u zagrebačkom Muzeju Mimara u organizaciji Agencije za elektroničke medije, a u povodu pokretanja portala Žene i mediji, predsjednica Hrvatske udruge poslodavaca Gordana Deranja upozorila je na drastičan pad žena u upravama tvrtki i njihov manjak na tržištu rada. Deranja je istakla da je prošle godine 19,7 posto žena bilo u upravama tvrtki izlistanim na Zagrebačkoj burzi, a ove godine samo 14 posto (EU prosjek, inače, iznosi 26 posto). Spomenula je i podatak da je na razini Europske unije među nezaposlenima zbog brige o članovima obitelji 26 posto žena i tek tri posto muškaraca.

Na sjeveru Europe potpuno je drugačija slika. Portal voxfeminae.net je u travnju 2019. prenio podatak Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) da su tri od četiri radno sposobne žene u nordijskim zemljama dio plaćene radne snage i da politika izričito podržava rodnu ravnopravnost na poslu, kod kuće i u javnosti. Nedavno objavljeni Izvještaj o globalnom rodnom jazu Svjetskog ekonomskog foruma 2018. godine pokazuje kako su nordijske zemlje zauzele prva četiri mjesta.

Okrugli stol „Žene u hrvatskom društvu“ (FOTO: medijskapismenost.org)

Na prvom mjestu već godinama je Island. Snažni feministički pokret sedamdesetih godina izborio se za rodnu jednakost u svim aspektima islandskog društva. Islanđanke zbog dobre politike skrbi o djeci te roditeljskog dopusta ne moraju birati između karijere i ostanka kod kuće. U Norveškoj od 2013. godine oba roditelja imaju obavezu uzeti najmanje 14 tjedana porodiljnog dopusta. 

U Norveškoj rodne kvote propisuju 40-postotnu zastupljenost žena u parlamentu i poslovnim odborima. Žene zauzimaju poziciju premijerke, ministrice financija i ministrice vanjskih poslova, te 41 posto rukovodećih položaja u korporacijama. U Švedskoj roditelji imaju 16 mjeseci plaćenog dopusta. Isto je i kod usvajanja djeteta. Ovo je samo jedna od inicijativa koja je omogućila ovoj zemlji da zatvori 82 posto svog rodnog jaza. Isti postotak je i u Norveškoj. Posljednjih godina raste broj žena u političkom i ekonomskom prostoru. U 2016. godini, žene su po prvi put izjednačene s muškarcima na ministarskim pozicijama. Finska je u potpunosti zatvorila rodni jaz u obrazovanju. Pored 47 posto u parlamentu žene čine i 39 posto ministarskih pozicija.

U svibnju 2019. godine u razgovoru za portal voxfeminae.net književnica i feministica Slavenka Drakulić izjavila je da društvene mreže i elektronski mediji nisu doprinijeli vidljivosti polemika na temu seksizma, mačizma i mizoginije jer je javni prostor podijeljen, a time je odjek polemike u elektronskim medijima sveden na vrlo usku i zainteresiranu publiku. Drakulić smatra da je zabluda vjerovati da su ženska prava izborena zauvijek, da je to civilizacijski nivo. 

„To najbolje pokazuje slučaj Poljske, gdje je već prva demokratska vlada nakon pada socijalizma 1989. pokušala ograničiti pravo na izbor žene da ne rodi. Naime žensko tijelo ne pripada samo njoj, ono pripada državi a naročito naciji, ono je oduvijek sredstvo razmnožavanja i opstanka. Žene ustvari imaju veliku moć koju im je dala priroda i zato tu moć treba kontrolirati. Stvar je samo u tome koliko će se one, uvijek iznova, same izboriti za svoja prava“, objasnila je Drakulić.

U Češkoj, zemlji u kojoj živi autorica teksta koji upravo čitate, ove godine 17. listopada obilježit će se 30 godina od baršunaste revolucije. U liberalnom društvu kakvim se češko društvo smatra još uvijek se nedovoljno čuje ženski glas, a primjeri bodu u oči skoro svakodnevno. Nakon 100 godina od ravnopravnosti i prava glasa, u javnom prostoru prilikom debate o politici i društvu žene upadljivo nedostaju.

Česta slika na hrvatskoj javnoj televiziji (SCREENSHOT: YouTube)

U knjizi koja izlazi krajem mjeseca, „Razgovori na granici sutrašnjice“, u razgovorima sa “zanimljivim osobnostima iz javnog života”, nije zastupljena baš niti jedna žena. Nedavno je izašao zbornik eseja „Češka na raskršću“, u kojoj se našao samo jedan esej koji je napisala žena, od njih 16. Razvila se burna diskusija u medijima i na društvenim mrežama. Na koncu je ispalo da mnoge žene odbijaju sudjelovati u televizijskim debatama ili u pisanju eseja, komentara, s jedne strane zbog zauzetosti (jer su pored profesije i majke i domaćice), a s druge strane zbog straha od sve agresivnijih komentara, seksizama, pa i prijetnji na društvenim mrežama. 

„De facto nije moguće biti aktivna žena u javnom prostoru bez neke strategije. Prije ili poslije tim će ženama netko napisati da im je grozan džemper, da imaju male grudi, da su predebele, dakle neće ih vrednovati za njihova stajališta i nazore nego za to kako izgledaju i koliko su seksualno privlačne za one koji komentiraju“, izjavila je Lenka Vochocová, stručnjakinja za medije i rodnu tematiku s Fakulteta društvenih znanosti, Karlovog sveučilišta u Pragu za tjednik Respekt. Tjednik je u pretprošlom broju na naslovnici objavio crtež žene sa razjapljenim ustima i kožnom trakom od uha do uha s natpisom na jeziku „off air“, a iznad toga je naslov „A što misle žene“ i podnaslov „Zašto češke žene (ne)žele da ih se više čuje“. 

U Češkoj postoji organizacija AMO (Udruženje za međunarodna pitanja) koja radi na projektu sastavljanja javne baze podataka o ženama stručnjakinjama za međunarodnu, europsku i sigurnosnu politiku koja bi bila dostupna medijima, školama i uredima. AMO se inspirirala američkom bazom podatka „Women Also Know Stuff“ (womenalsoknowstuff.com). Vrlo uspješna češka fizičarka Kateřina Fals s doktoratom iz Oxforda, koja je u drezdenskom Helmholtz centru osnovala vlastiti istraživački centar, na Twitteru je nedavno napisala da su joj mnogi nastavnici govorili kako neće završiti ni srednju, a nastavnik fizike da fizika nije za djevojke.

U Njemačkoj je zbog zakona iz 2013. godine, kojim su zagarantirane državne jaslice za svako jednogodišnje dijete porastao broj žena komentatora u medijima. U Češkoj ih je vrlo malen broj. Žena nema ni na skupovima, debatama i događajima ni onda kada su teme uvjetno rečeno ženske. U veljači je u jednoj bolnici otvoren novi Centar za asistiranje pri porodu, ministar zdravstva se time pohvalio na Facebooku okružen sa sedam muškaraca. Pored malog broja žena u parlamentu (22 posto) u Vladi su četiri žene od petnaest ministara. Među najvišim češkim diplomatskim predstavnicima samo je 17 posto veleposlanica.

Veći broj žena u politici ne povlači za sobom pobjedu rodne ravnopravnosti i kvalitetniju politiku. Hrvatska je dobar primjer za to. Komentirajući izbor Dubravke Šuice za potpredsjednicu Europske komisije dugogodišnja hrvatska aktivistica Sanja Sarnavka napisala je za portal Autograf: „Trebale bismo biti sretne jer su neke žene probile stakleni strop i dosegnule važne domaće ili međunarodne pozicije. Ali nismo. Jer su te pozicije dosegnule zato jer ne talasaju, jer su prilagodljive, jer klimaju moćnijima od sebe i okreću se poput vjetrokaza na buri.“

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić upozorava na jaz između plaća i mirovina za žene i onih za muškarce (FOTO: HINA/Denis Cerić)

U Hrvatskoj žene čine većinu nezaposlenih, većinu u potplaćenim sektorima, većinu kao žrtve spolnog uznemiravanja na radnom mjestu, navela je ljetos u Saboru pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić i upozorila da žene nemaju jednake mogućnosti za napredovanje te da imaju niže plaće i mirovine od muškaraca. Jaz u plaćama je oko 13 posto, a u mirovinama čak oko 22 posto.

U intervju Snježani Pavić za Jutarnji list njemačka redateljica i aktivistica Angela Richter izjavila je kako su ženama stari Grci i Rimljani zabranili govor i da se to i danas osjeća.

„Tako smo odgajane: moraš biti lijepa, moraš biti poslušna, moraš biti dobra, ljudi te moraju voljeti! Toliko smo izdresirane u tome da se teško riješiti toga i kasnije kad dođeš u profesionalni položaj redateljice ili novinarke. Muškarac kaže ovo je moj tekst, i gotovo, a žena objašnjava i objašnjava, opravdava se. No mislim da smo došli u vrijeme kad se napokon nešto mijenja u svijesti, i #MeToo je dio toga“, smatra Angela Richter.

Mnogi novinari, organizatori debata i okruglih stolova, urednici zbornika se pravdaju nesudjelovanjem žena time što ih mnoge odbiju. Mediji danas trebaju sugovornike koji su u stanju na brzinu progovoriti o temama kojima se mediji trenutno bave bez obzira da li je to njihova uska specijalizacija, podsjeća za češki tjednik Respekt Lenka Vochocová.

„Kad je u pitanju angažiranost u javnoj sferi žene nisu odgajane niti ih se podržava u tome da trebaju biti viđene i da ih se treba čuti. Na sceni je i dalje klasični dualizam u kojem je muškarac javni, a žena privatna. Ne možete dobiti samopouzdanje jer ga ne prakticirate. Mediji nemaju šanse dok se ne promijeni rodna kultura u društvu“, navodi Vochocová.

Česke intelektualke i novinarke odlučile su napraviti nešto što bi možda u nekoj budućnosti mogle napraviti i njihove hrvatske kolegice - pozvati muške kolege da ne sudjeluju u debatama na koje su pozvani samo muškarci.

„Nije u pitanju priprema feministica za matrijarhat. Treba samo u diskusije uključiti žene koje imaju drukčiji pogled i iskustva. Upravo zato što smo zemlja u kojoj je još uvijek na porodiljskom dopustu 98 posto žena i samo dva posto muškaraca, oba spola imaju vrlo različita iskustva. Ne dovedemo li u društveni prostor i drugu polovicu, nećemo znati sveukupnu sliku realnosti u kojoj svi živimo i teško ćemo krenuti naprijed. A što da umjesto razmišljanja u okvirima 'morale bi se više potruditi' radije kažemo 'napravimo im više mjesta i bolje uvjete'“, piše novinarka lista Deník N, Jana Ustohalová, u tekstu pod naslovom „Traže se žene. Sa stavom, obrazovanjem i erudicijom. Znate li neku?“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/LaBarbe

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"