Cres sam oduvijek doživljavao mistično. Njegove mitski zračeće obale bile su mi privlačne još od najranije mladosti. Pogled na Cres je održavao metafiziku koju sam proučavao, pitanja postanka, slobode i lijepog, stvarao je one lijepe misli koje daju krila sretnom, a neophodnu utjehu nesretnom životu. Danas postajem Odisej, a današnji Odisej posjeduje vozačku dozvolu i solidan automobil. Napuštam svoju dragu Penelopu upuštajući se u avanturu bez premca – pravu odiseju po otoku Cresu

Svi smo mi pomalo Odiseji ako putujemo iz strasti, iz čudnog, drugima rečenog razloga da posjetimo nešto, vidimo nekog, a za koje se kasnije pokaže da nisu vrjedniji od samog putovanja. Sve vrijedne stvari se čovjeku ili dogode ili ne. Stvar je samo u tome da li čovjek ima potrebe činiti ovakve ludosti ili ne. Meni se, tako, Cres trebao dogoditi mnogo ranije, u jednom drugačijem i slobodnijem vremenu ali nije, zašto nije? Turistički mnogo privlačnija destinacija – susjedni Lošinj – mogao bi Vam o tome puno više reći. Tih godina, iako uvijek s namjerom da posjetim Cres, pjesma čarobnice Kirke pomutila bi moj um i ja bih završavao u Malom Lošinju zarobljenog duha i tijela okružen njenim prekrasnim vilama, postajući nekim drugim nego što jesam.

Za početak, krenuo sam put Belog, malenog mjestašca na sjeveru otoka u kojem se, prema legendi, sklonio mađarski kralj Bela IV pred najezdom Tatara. Oduvijek sam ga zamišljao kako iz Belog gleda kopno i vatre sela koja su Tatari popalili – siguran i nesretan. Kod skretanja za Beli morate zastati na jednom povećem platou jer tu se nalazi ona osobitost Cresa – posljednje stanište bjeloglavih supova. Na platou puše, nalazite se u pregibu brda odakle možete vidjeti more s obje strane otoka, a iznad Vaše glave te rijetke ptice u ponosnom kružnom letu.

Za kraj dana, ostavio sam pravu poslasticu - Lubenice. Ali ne to loptasto i slasno, djeci drago voće, već posjet malom, za umjetnike uvijek inspirativnom mjestu istog naziva, smještenom na obronku iznad mora na zapadnoj strani otoka. Starost Lubenica se naglašava u gotovo svakoj od turističkih brošura. Sam put do Lubenica predstavlja pravi izazov – vožnju sve užim cesticama koje obiluju serpentinama. Ako vas žena bude korila jer da ste negdje izgrebali auto onda će to biti na putu do ovog osamljenog mjesta, gdje čovjek osjeća onu iskonsku osamljenost, onu kojom je uostalom obavijeno i ovo moje putovanje, čak i među turistima kojima vječito obiluje mjesto, osamljenost tipa da se rađamo sami i umiremo sami.

Cjelovitu putešestviju pročitajte i pogledajte klikom na ovih sedam znakova: XOXOXOX