Uoči kumuliranih blagdana i praznika - Božić, pa Silvestrovo/Nova godina - tih dugoočekivanih i vazda istih fešta VELIKOGA ŽDERANJA i OPIJANJA, mojoj malenkosti ne preostaje drugo nego braniti se odavno lansiranom krilaticom: "Ja sebi moram oduzimati od usta, da bih dobro jeo!" Pa, što onda, reći će mnogi koji u ova vremena recesije jedva spajaju kraj s krajem, pa i mi tako postupamo, najprije se odričući/štedeći, da bismo se onda mogli razuzdati, obilno blagovati i napijati se!? Da, ali ovo sam bio 'izvalio još prije 1990. godine, dok smo (žena mi) Slavica i ja sklapali "Bračnu kuhinju" (I. izd. GZH, 1989.!), smatrajući da su dobar okus i ukus - najbolja osveta.

Tih godina, u doba već rastočena socijalističko-komunističkog sistema (dok nitko nije, ponajmanje nas dvoje, ni slutio da će uskoro doći logičan kraj jedne epohe), izjava da "mi sebi moramo odvajati od usta, kako bismo dobro jeli", imala je strahoviti blasfemijsko-ironični podtekst, a koji danas više nema konteksta. Danas su došla neka druga vremena, u kojima se plodovi našeg cjelogodišnjeg odricanja euforično blagoslivaju (cop. by Sveta rimska katolička apostolska crkva), pa se malne predlaže da se uz tamjanske pare kuha u bilo kojem našem pučkom/građanskome domu i uz to pjevajući, onako usput, baš "tradicionalne hrvatske božićne pjesme, kojih ima u izobilju". Tako će božićni ručak biti još slasniji i raskošniji", kaže se u jednom posebnom novinarskom prilogu (nisam ljubomoran: "Večernjeg lista") lansiranom uz prigodnu krilaticu: "Kuhaj, pjevaj i moli". Evo, za razliku od (mojega) nekadašnjega savjeta da se kuharice/kao knjige može čitati, ali da se kuharice/kao žene u kuhinji treba - pipati i ljubiti!", u ovoj današnjoj katoličkoj rekonkvisti predlaže se da ženama u kuhinji na uho (grlo i nos, cop. by Arsen!) pjevuši, recimo, "Grijehe naše oplačimo, dušu lijepo očistimo..."

Skaredno je i pomisliti kako bi mogao izgledati neki takav molitveni snošaj, pa ću tu maštu ostaviti za neki drugi, recimo "porno-portal". Radije se držim moje redovne lektire, naime "Glasa Koncila" u kojemu čitam (u br. od 14. XII. o.g.) kako nas jedan biskup nutka da u obitelji svakodnevno "molimo i vjerujemo", pa citirajući svoga šefa iliti Papu (kako su se ranije svi komunistički propovjednici pozivali na svete očeve svoje 'brozne' crkve), sve nešto mutlja i petlja, jer kako se i sam Papa poziva na "Očenaš", na kraju ta poruka ispada jedna obična papazjanija... Uglavnom, "Ljubavi naše daj nam danas...", što ja shvaćam kao poruku: "Ako nemaju kruha, neka se - jebu!"

(FOTO: Arhiva Igora Mandića)

No, kako je mojoj malenkosti pun kur-ikulum popovskih litanija o "ljubavi", šarajući kratkovidnim očima po istom broju "GK", nailazim na ono što se prirodno uklapa u blagdansko ozračje, jer popi neće odstupiti s predstraže svojih vrijednosti. Tako, u omanjem članku čitam nešto važno, naime kako Mons. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit, komentira pismo koje je dobio od jedne vjernice, a u kojemu ga ona obavještava o blasfemiji koja se izvodi u riječkom HNK: "Ako je točno što ova vjernica piše, na predstavi 'Hrvatsko glumište' bezočno su profanirani i obeščašćeni najsvetiji kršćanski simboli: euharistija, križ i Gospa...(...) Doista je potrebna neizmjerna doza drskosti da se euharistija i križ povežu, vjerojatno identificiraju s ustaštvom, te se na taj način sve koji vjeruju u Isusa Krista kao svog Spasitelja na neki način proglasi ustašama..." Ali, ne, NE, velečasni, ako je netko, moguće onaj zloduh O.F. (?), euharistiju i križ "povezao s ustašama", on time NIJE SVE KOJI VJERUJU automatski takvim proglasio, već upravo i jedino one koji su to bili, naime, ustaše. 

(FOTO: Ustaša: Dokumenti o ustaškom pokretu)

Evo, očigledne nastave za nadbiskupe male, slikom i riječju: u listiću "Ustaša", br. 24./1942. g. objavljen je manifest "Vrijednost ustaških znamena: U znaku križa, noža i samokresa". Tu se fino, uljudno i ustaški uljudbeno obrazlaže kako su "hrvatski revolucionarci" znali "da u Hrvatskoj nema slobode, dok krv ne poteče i krv je doista i potekla... Sve nas je skupa jedno vezalo u borbi: raspelo, bodež, samokres..."

"RASPELO ustašu hrabri da drži časnu riječ koju je zadao Poglavniku i ustaškom pokretu...

USTAŠE odabraše bodež, vjekovno sredstvo za obračun s neprijateljem. Ne nose ustaše bodež radi nakita, nego radi njegove važnosti u tijesnoj borbi...

SAMOKRES se već proslavio u hrvatskoj ruci....

RASPELO, BODEŽ i SAMOKRES jesu oni hladni predmeti, koji su zagrijavali ustaše u borbi za slobodu. To troje postalo je i ostaje stvarnim, trajnim i vidljivim simbolom borbe i žrtve... Raspelo, bodež i samokres jesu ustaško trojstvo".

(Izvor teksta i fotografije: "Ustaša: Dokumenti o ustaškom pokretu", prir. P. Požar; Zagrebačka stvarnost, Zagreb, 1995., a oko ovog trgovanja lešinama iliti "MARXETINGA", spleo sam jednu polemičicu još 1990. g. dok se zbirka tek pripremala, ali o tome - drugi put.)

(FOTO: Ustaša: Dokumenti o ustaškom pokretu)

Lupiga.Com

Naslovna fotografija:  Lupiga.Com