Dva puta ga je jedna novinska agencija pokopala. No, Mihail Gorbačov je još uvijek među živima. Obitava u Moskvi i uskoro puni 83 godine. Nedavno ga je pronašla novinarka La Repubblicae i zabilježila vrlo zanimljiv razgovor. "Totalitarni režim u SSSR-u ne može se koristiti kao argument protiv socijalizma", ispovjedit će joj se posljednji sekretar Komunističke partije SSSR-a, dva i pol desetljeća nakon pada Berlinskog zida i 60 godina od Staljinove smrti. U neobičnom razgovoru, koji je Lupiga prevela, Gorbačov će ustvrditi da se nekada uistinu vjerovalo kako se svijet može promijeniti. Na kraju, s 83 godine na plećima, nije siguran jesu li građani SSSR-a socijalizam uopće upoznali, jer, kaže, socijalizma ne može biti bez slobode.

Susreli smo se prekrasnog zimskog dana. U Moskvi to znači da ne kiši i ne sniježi. Nebo je ionako uvijek sivo, a od zime trnu udovi. Dogovor je u gruzijskom restoranu na Ostozhenki, u samom centru Moskve. Uranio je i, kao pravi kavalir, čeka na pragu. Za razliku od našeg prošlog susreta prije godinu dana, Mihail je danas mnogo bolje raspoložen, smršavio je... Iako tema našeg razgovora možda i nije najbolja za apetit i usprkos 83-oj godini kojoj se približava, posljednji generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza još uvijek ima jasne ideje. "Totalitarni režim u SSSR-u ne može se koristiti kao argument protiv socijalizma", kaže. Ipak, nešto je manje odlučan po drugim pitanjima. "Sada sam u dobi kada za mene o svemu odlučuju doktori. Lijekovi ujutro, lijekovi navečer, ne možeš jesti ovo, ne možeš piti ono... No, sada ćemo si naručiti jednu butelju crvenog", umiruje me i naručuje vino.

"Nema tome dugo, u Sovetskaja Rossija pročitao sam članak kako smo Raisa Maksimovna i ja još kao djeca odlučili iznutra uništiti komunističku partiju. Ma zamislite kakva glupost! No, jednom kad si već odlučio napisati laž, onda si se i potrudio da bude grandiozna". Ipak, priznaje da je osjećaj nepravde zbog onog što se dešavalo u SSSR-u oduvijek imao u sebi, još od najranijeg djetinjstva.

Jedna ruska agencija ga je već dva puta živog pokopala (FOTO: canindia.com)

"Bit će valjda to što sam rođen poput Isusa Krista između štednjaka i štale mojih bake i djeda." Htio je nastaviti kada ga je prekinuo konobar donijevši čaše.

"Jesi li, molim te, vidjela da me jedna ruska agencija već dva puta živog pokopala", pita me.

"Nikada nisam vjerovala da ćeš doživjeti ovu dob, no, kako se ono kaže, ta mi se novost ipak čini malo preuranjena". Oprezno se pokušavam vratiti na temu. Socijalizam. Uostalom, ovdje sam na misiji da otkrijem tajnu, točno 60 godina nakon smrti Staljina i 25 godina nakon pada Berlinskog zida.

"Činjenica jest da je naša zemlja bila siromašna. Uh, kako je bila siromašna naša Rusija", vraća se u mislima u svoje rodno selo Privolno, u srcu Stavropolske oblasti na kavkaskoj zemlji koja je domovini proizvodila žito. Tako ga dobro opisuje da mi se čini kako sam i sama tamo bila. Kuće, miris brašna nakon mljevenja, mračne noći bez mjeseca.

"Ruski seljaci u ta su doba živjeli poput robova. Poznavali su samo glad i umor, a bez dokumenata koje nisu mogli ni dobiti, nisu se mogli seliti niti po unutrašnjosti zemlje". Njegovi djedovi, Andrej i Pantelej bili su zahvalni Sovjetskom Savezu.

"Spasio nas je, dao nam zemlju... govorili su. I uistinu, na početku budućnost je izgledala obećavajuće, no kasnije... ". Prvih godina nakon Oktobarske revolucije činilo se kako bi se nade mogle ostvariti, objašnjava Gorbačov. Prve kooperacije su se počele razvijati, onda je uvedena elektrifikacija koja je sa sobom donosila industrijalizaciju.

Oba njegova djeda sovjetska je vlast uhapsila i poslala na prisilni rad (FOTO: Wikipedia)

"No, kod nas struje nije bilo. Prvi puta doživio sam je u Moskvi kada mi je već bilo oko 20 godina". Potom je uslijedilo opismenjavanje, škole, biblioteke, kina, umjetnost i teatar "kako bih ja, sin seljaka iz duboke provincije, došao do položaja na kojem sam bio bez svega toga? Zamisli, ja sam bio prvi stanovnik Privolna koji je otišao na studije u Moskvu. Sjećam se da me ispratilo čitavo selo, a biblioteka gdje sam odlazio čitati uvijek istu knjigu Belinskoga, tog mi je dana i poklonila tu knjigu. Još je imam". Međutim, oba djeda sovjetska je vlast uhapsila i poslala na prisilni rad. Prvoga 1933. godine, tijekom kolektivizacije kada je suša spalila polja i kada su djeca na ruskim poljima umirala od gladi poput muha.

"Izgubio je tri sina te zime, a Moskva ga je optužila za sabotažu jer nije poštivao plan žetve". Pet godina kasnije na red je došao Pantelej, predsjednik i osnivač Kolhoza koji je optužen za trockizam.

"Četrnaest mjeseci su ga ispitivali i mučili. Nakon što se vratio pričao je samo jednom o tom iskustvu i više se nikada nije vratio na tu temu". U tom trenutku približio nam se mladi konobar: "Mihajle Sergejeviču, ovo je jedan mali poklon od svih nas" i položi primamljiv tanjur južnog voća pored nas. Kruške, dinje... sve izrezano na tanke i pravilne kriške. U sredini je veliki grozd crnog ribizla, određena vrsta omaža gradu koji nas je ugostio. Možda je Gorbačov naslutio moje misli pa je rekao - "Kako divan grad, Moskva. Uvijek sam je volio, od prvog trenutka kada sam je vidio. Volio sam je onda, siromašnu i uništenu, a volim je i danas, ponovo probuđenu." Ipak, Moskva nije Rusija. U njegovim sjećanjima iz mladosti, žive opljačkani seljaci.

"Rad na polju bio je toliko težak da se ne može opisati. Kada sam ljeti, sa 15-16 godina radio na traktoru, svakog bi ljeta izgubio barem pet kila. Jednom sam na kraju smjene zaspao na nogama naslonjen na traktorski točak. Na kraju, ne bih imao što odnijeti kući. Državne su takse uzimale sve. Postojao je plan. Od svega što je raslo u vrtu, veliki dio si morao odvajati za državu. Godinama nakon toga, kada sam na Centralnom komitetu govorio o agrarnoj politici jedva sam se uspijevao obuzdati". Ovdje nam je trebalo malo vina i Gorbačov mi ga ulijeva podižući čašu. Mislim, u sebi, jedan dan u realnom socijalizmu Sovjetskog Saveza postao bi za mene socijalizam kao takav. Ne znam da li da mu to kažem. Srećom, nije trebalo.

Gorbačov kakvog ga mnogi pamte (FOTO: britannica.com)

"Ja mislim ovako: U Sovjetskom Savezu postojao je jedan totalitarni režim težak i žestok. Istina, ta se žestina nakon Staljinove smrti nešto ublažila, no sama supstanca ostala je ista." Nakon što je taj režim prošao od polja do vrha, preko čitave socijalne i političke skale, od trnja do trona, Gorbačov je sigurno u poziciji da o tome govori s više znanja od bilo koga drugog. Nitko ne može negirati, objašnjava mi, da su milijuni ljudi, većina sovjetskih građana, iskreno vjerovali da žive u socijalizmu. Zbog tisuću razloga, ne samo zbog straha da sumnjaju, ili samo zbog siline propagande, vjerovali su da je taj sistem "pravedniji i bolji" od onog buržujskog "i dugo su zadržali tu vjeru i nadu kako će stvari biti bolje i kako će se u potpunosti realizirati socijalistički ideal“ što je, uvjeren je Gorbačov "uistinu plemenito".

„Samo to dalo nam je snagu da radimo to što smo radili, da postanemo velika snaga, i pobijedimo u jednom ratu koji se činio izgubljenim, ostavivši zaprepaštenim kako Hitlera, tako i zapadne demokracije.“ No, kako tvrdi Gorbačov, vlast je često zlorabila i špekulirala na toj dobroj vjeri svojih građana.

"Nema, i ne može biti socijalizma bez slobode". Ako za preživljavanje, sistem treba nekakav kapilarni sistem kontrole, jednu partiju, nikakvu mogućnost slobode govora ili vjeroispovijesti, može li se govoriti o demokraciji? Može li se govoriti o socijalizmu?

"Upravo je to bilo ono o čemu sam razmišljao, što sam htio, razlog zbog kojeg sam radio sve što sam radio: socijalizam uz slobodu" smije se, ali se čini pomalo tužnim.

Priznajem da sam bila zbunjena. Htjela sam da mi socijalizam objasni posljednji vođa onoga što je bio Sovjetski Savez, no klupko je s vremenom, čini mi se, sve zapetljanije. Nije jasno. "Pusti", govori mi. "Vi socijalizam niste upoznali. A čini mi se, ni mi."

Fiammetta Cucurnia, La Repubblica, siječanj 2014.

S talijanskog preveo Mladen Barbarić

Lupiga.Com