Od četrnaest dosadašnjih ministara pravosuđa (nekad i ministara uprave, ali iskustva su kratka i loša) samo je posljednji, Orsat Miljenić bio puni mandat šef portfelja. Svih četiri puta dvanaest mjeseci. Uz njega ozbiljne su mandate imali samo Ivica Crnić (33 i pol mjeseci) i njegov zamjenik Miroslav Šeparović, 35 i pol. 

Rekorder je bio Ivan Milas, samo dva i pol mjeseca, od lipnja do kolovoza 1992. godine. Branko Babac, prvi u nizu izbornika hrvatskoga pravosuđa, posao je radio 13, a Bosiljko Mišetić, odmah iza njega, deset mjeseci. Ni godinu dana ministri su bili Milan Ramljak i Zvonimir Šeparović.

Zanimljivo, jedini sudac od karijere u toj ministarskoj koloni bio je Ivica Crnić. Sve ostalo su bili profesori (petorica), odvjetnici (petero), a ostali su bili pravnici opće prakse. U njihovu praksu se nitko nije posebno udubljivao. 

Recimo, Branko Babac je postao slavnim tek kad se pročulo po novinama da je tražio da se dijelovi novog Ustava RH zovu člancima. Umjesto omraženog i komunističkog – član. To što su ga nakon tog prijedloga članovi Ustavotvorne komisije zvali člankonožac bizarnost je u opisu nastanka prvog hrvatskog ustavnog dokumenta.

Za vrijeme intervjua za Vjesnik (sjeća li se poštovani publikum Vjesnika?) ministar Mišetić je čitao svoje pjesme. Ili…

Bivša ministrica pravosuđa Ingrid Antičević Marinović (FOTO: Novi list)

Ingrid Antičević Marinović izronila je iz svoje zadarske odvjetničke prakse, a da je malo tko tko nije iz Zadra i SDP-a tada znao za nju.

Vesna Škare Ožbolt je iz Ureda s Pantovčaka došla u ured ministrice. Osim Pantovčaka i njegova tadašnjeg predsjedničkog gazde ministarska preporuka joj je bila i što se pohvalila da poznaje Florance Hartmann, tadašnju glasnogovornicu omražene Carle del Ponte, haaške tužiteljice.

Ani Lovrin je preporuka bila članstvo u HDZ-u, za druge reference nitko ju nije ni pitao. Za razliku od placvušice u crvenim kompletima i haaške prijateljice Lovrin se nije isticala niti držala velike govore, ja ću ovo ili ono.

Ma što da pričam, svi su ministri u svojem mandatu imali intervju za iste, spomenute i pokojne novine. Bez obzira na njihov veliki format. Osim Lovrin. 

Uz te razgovore stigli su u mandatu staviti još poneku važnu primjedbu koja se svodila uglavnom na promjenu kaznenih paragrafa. I točka.

Sve ostalo se svodi na pregovore s Europskom unijom čiji je zaključak bilo 23. poglavlje, baš posvećeno pravosuđu. I to je zaokupljalo ministre i bilo pokriće za sva ostala pitanja iz kruga ovlasti. Ne čudi da su europski pregovori bili gotovi kad je hrvatsko pravosuđe svoj europski ispit prošlo s dovoljnim uz obavezni monitoring.

Tko god je zavirio u zakon, u propise, u sitne natuknice o tome što ministar pravosuđa smije, a što ne smije, zna: ministar pravosuđa sve smije, osim petljati se u suđenje i presuđivanje. 

Je li se smio ministar miješati u slučaj kad je iz riznice zagrebačkog županijskog suda nestala pozamašna vrijednost predmeta kaucijskih položenih tijekom različitih procesa? Da, ali nije. Je li mu bila dužnost umiješati se u slučaj splitkoga županijskog suda koji je najprije pogubio dokaze, a potom i proslavio nogometnu medalju iz Francuske. Na otvaranju ročišta?! Da, ali nije.

Bilo je još takvih zgoda od kojih pamet staje, a mandat prolazi.

Bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt (FOTO: abc.net.au)

A u međuvremenu, ministri su dolazili i odlazili. Osnovan je haaški sud zato što hrvatski sudovi nisu procesuirali svoje i one druge zločince. Pročulo se u međuvremenu i strasburško sudište za ljudska prava jer građani baš i nisu mogli svaki puta svoje pravo ostvariti pred nacionalnim sudom.

A to što su građani čuli za taj sud za ljudska prava koštalo je njihovu ljubljenu državu nekoliko milijuna eura godišnje, a svake godine sve više i više.

Što kaže ovaj mali pregled? Kaže da je ministar pravosuđa zadnja rupa na svirali svih dosadašnjih jedanaest vlada i njihovih devet premijera. Usporedbe radi, u isto vrijeme, od onda (1990.) do danas (2016.) državna nogometna selekcija imala je dvanaest izbornika. Pa naravno, nogomet je ozbiljna stvar, a ne kao ova zajebancija s pravosuđem. U nogometu se samo gube utakmice, a ne corpus delicti. 

Zar nije Ćiro Blažević osvojio broncu na svijetu, a ovi suci, bože oprosti, samo prave sramotu maloj zemlji Hrvatskoj, članici EU i NATO. Tako pišu novine svaki puta kad objave pregled percepcije građana o koruptivnosti državnih institucija. Tko ne radi? Pravosuđe. Tko je potkupljiv? Pravosuđe! Tko je na političkoj uzdi? Pravosuđe!

U prve dvije godine samostalne državnosti promijenila su se tri ministra (Babac, Mišetić, Milas). Od svibnja 1998. do rujna 2000. godine još trojica (Ramljak, Šeparović, Ivanišević). A onda nastupa tzv. razdoblje tri tetke (Igrid, Vesna i Ana Lovrin) i završava u listopadu 2000.  

Sliijepa pravda (FOTO: flckr.com)

Zašto su došli i zašto su otišli?

Znam samo da je profesor Stjepan Ivanišević došao zato što je ozbiljan stručnjak, a otišao kad se pobunila javna uprava koju je pokušao natjerati da polože svi njeni uposlenici tzv. državni ispit. Usput, obvezan po zakonu za svaki državni posao. Rekli su mu Štef popusti, jebeš državni ispit i cijelu upravu. Štef je odgovorio da ne dolazi u obzir. Što bi rekle tisuće njegovih studenata koje je godinama učio pravu i pravdi, zakonu i legalitetu.

Kad ga nisu poslušali i podržali, rekao je da je bolestan i da ide ća. Onda je došla Ingrid, a uprava je odvojena od pravosuđa pa zadarska odvjetnica nije imala priliku pokazati slijedi li nauk svojega profesora ili tih dana nije bila na nastavi.

 Mijenja li se stvar s petnaestim ministrom, Jurom Martinovićem, Vinkom Miočem ili Antom Šprljom? Rekao bi čovjek, logično da za stručnu vladu trebaju barem tri stručnjaka, a mjesta ima samo za jednog. I onda se lijepo prekriži Martinovića i Mioča, a dopiše ime Ante Šprlje. Pa da, on je stručnjak. Ima tri godine staža na sudu i još je iz Metkovića. Jedini mu je minus što ne pozna Hartmannicu, ali ti kriteriji su ionako minuli s prošlim vremenima.   

Zato dozvolite da glasam za Ćiru Blaževića. On je barem dokazani stručnjak.    

Lupiga.Com