„Mislim da sam dobro prošao“, govori nam, obliven krvlju, 23-godišnji Marc iz Novog Zelanda, samo nekoliko trenutaka nakon što ga je bik težak pola tone dostigao na ulicama Pamplone i munjevito ga pokupio rogovima. Sav je euforičan i sudjelovanje u utrci s bikovima, u kojoj je umalo poginuo smatra herojskim činom. Mladići poput Marca, uglavnom Britanci, Australci i Amerikanci piju čitavu noć, a izlazak im završava utrkom s bikovima koja počinje ujutro. „Alkohol, alkohol, alkohol...došli smo se napit'...!“, skandiraju rijeke ljudi s pamplonskog glavnog trga što su ga ovih tjedan dana potpuno okupirali stranci, koji za ovu "zabavu" skupo plaćaju.

Dok u 8 sati ujutro trči uskom kamenom ulicom, Novozelanđanin Marc u paničnom strahu pogledava iza sebe. Crna životinja od pola tone u punom trku mu se približava. Gotovo da na vratu može osjetiti zadah pobješnjele zvijeri. Okreće se posljednji put, oči mu se od užasa širom otvaraju, pa nadljudskim naporom pokušava uteći sudbini.

No, kasno je. Oštri rogovi već su na pola metra od njegova tijela te munjevito udaraju u leđa. Strahoviti udarac podiže Marca u zrak, nakon čega 23-godišnji mladić pada, kotrlja se kamenim tlom, a zatim glavom udara u drvenu ogradu. Deseci ljudi u deliriju nastavljaju trčati, preskačući nepomično tijelo. S malih uličnih balkona užasnuti gledatelji promatraju scenu. Bikovi i trkači zatim ulaze u pješčanu arenu, gdje ih publika dočekuje gromoglasnim pljeskom.

Uglavnom Britanci, Australci i Amerikanci piju čitavu noć, a izlazak im završava utrkom s bikovima (FOTO: inthesitymad/flickr)

Sve se odvilo u samo dvije minute i 25 sekundi, no za sudionike utrke s bikovima u gradu Pamploni, na sjeveru Španjolske, to je čitava vječnost.

„Ovo mi je bilo prvi put. Nikada dosad nisam sudjelovao. Mislim da sam još dobro prošao“, govori našem novinaru spomenuti Marc dok mu se krv slijeva licem iz rasječene arkade. Još uvijek je u vidnom šoku. Govori euforično. Sudjelovanje u utrci u kojoj je umalo poginuo za njega je herojski čin.

„To je neopisivi adrenalin“, ističe. Poput globalne zvijezde prepričava doživljaj okupljenim gledateljima. Medicinsko osoblje sada će mu pregledati ozljede.

Za Marca je utrka gotova (FOTO: Lupiga.Com)

Trčanje s bikovima najekstremniji je oblik proslave San Fermína, zaštitnika regije Navarra čiji je glavni grad Pamplona. Nekada su istim gradskim ulicama pastiri vodili bikove u arenu u kojoj bi se održavala korida, odnosno borba s bikovima gdje uglavnom pobjeđuje toreador, a bik završi na tanjurima lokalnog stanovništva. S vremenom su građani počeli sudjelovati u vođenju bikova, tjerajući ih pritom smotuljkom novina, a kada su se pridružili stranci običaj je prerastao u najpoznatiju španjolsku feštu.

„Tradicija i adrenalin, odnosno neopisivo uzbuđenje razlozi su zašto ljudi sudjeluju“, kaže za Lupigu 21-godišnji Rubén Villacastín, stanovnik Pamplone. On je prvi put sudjelovao kada mu je bilo samo 16 godina, što je zabranjeno.

„No kada se skupi masa ljudi teško je ustvrditi tko je punoljetan, a tko nije“, napominje plavokosi mladić ističući kako se „doživljaj ne može opisati već se mora iskusiti“. Iskušavaju ga svake godine deseci stranaca koji često završavaju tragično. Mladići poput Marca, uglavnom Britanci, Australci i Amerikanci piju čitavu noć, a izlazak im završava utrkom s bikovima koja počinje u 8 ujutro. Vidno alkoholizirane osobe policija odvodi s mjesta okupljanja, koje je označeno crvenim linijama i odakle masa počinje trčati nakon što nekoliko metara niže bikovi bivaju pušteni iz tora. Međutim, nemoguće je izolirati sve koji su pijani.

Bijele majice od vina ubrzo postaju ljubičaste (FOTO: Lupiga.Com)

Ondje se prije 90 godina nalazio američki pisac i nobelovac Ernest Hemingway. On, međutim, nikada nije sudjelovao u utrci iako je bio fasciniran zatečenim. S nekoliko prijatelja Amerikanaca i Engleza dolazio bi se ondje zabaviti. Kao pripadnici takozvane „izgubljene generacije“, uglavnom dekadentnih ljudi koji su se dosađivali po pariškim salonima, odlučili su potražiti uzbuđenje u Pamploni.

Na prostranom trgu u kavani „Cafe Iruña“ gdje je Hemingway skupljao materijal za svoju novelu „La Fiesta“, danas se nalazi njegov spomenik, naslonjen na šank. Kao i onda, crno vino nemilice teče opijajući goste. Dvadesetak metara dalje, na uglu trga, hotel je „La Perla“ na čijem je drugom katu boravio pisac. U prizemlju se stvara gužva. Večer uoči početka San Fermína, tjedan dana duge proslave, hotel s 40 soba najviše zarađuje. Cijena noćenja kreće se od 1.000 do 2.000 eura.

Hemingway je još uvijek za šankom (FOTO: Lupiga.Com)

„Ostale su nam tek dvije sobe u potkrovlju bez pogleda na ulicu. Sobe s balkonima na ulicu u kojoj se trči s bikovima odavno su rezervirane“, kaže recepcionarka. Drugi dan festivala soba u potkrovlju može se dobiti za 500 eura. Male balkone, na koje stane tek nekoliko osoba, iznajmljuju i vlasnici obližnjih stanova.

Večer uoči otvaranja fešte, na ulicama se osjeća uzbuđenje. Puni kafići tek su uvertira u ono što slijedi iduće jutro. Stanovnici Pamplone izlaze u bijelim majicama i hlačama, s crvenim rupcem zavezanim oko zapešća.

„Odjeća će kasnije završiti u smeću pa je dobro imati nešto staro“, smije se María Palacín (29) otvarajući bocu sangrije, crnog voćnog vina sa šećerom. U kafićima ispod njene zgrade okupljaju se prijatelji, a zatim svi isto obučeni kreću prema centru. Grad sa gotovo 200.000 stanovnika postaje prenapučen pa mnogi posjetitelji bez smještaja spavaju po parkovima i livadama. Oko 10 sati ujutro neki opasno teturaju iako fešta još zapravo nije ni počela. Rijeke ljudi slijevaju se prema glavnom trgu, premalom da ih sve primi.

„Alkohol, alkohol, alkohol...došli smo se napit'...!“, odjekuje s trga.

Trg postaje crven od marama (FOTO: RLasaosa/flickr)

Samo deset minuta do 12 sati, gomila urla: „San Fermín! San Fermín!“. Na balkonu gradske vijećnice pripremljena je raketa za otvaranje fešte. Na zidu nasuprot, sat odbrojava posljednje sekunde. Tisuće, gledajući u balkon, odvezuju crvene marame sa zapešća, podižu ih u zrak i razvijaju iznad glava. „San Fermín! San Fermín!“, odzvanja malim trgom, crvenim od marama.

Raketa leti u zrak, a ispod vijećnice nastaje delirij. Vino pršti sa svih strana, zrakom lete plastične čaše pune pive, otvaraju se šampanjci. Slatka crvena tekućina slijeva se niz obraze, pretvarajući bijele majice u ljubičaste.

Gradske vlasti utrci su posvetile i golemi spomenik (FOTO: Lupiga.Com)

„Živio San Fermin!“, viču dužnosnici s balkona. „Živio!“, odgovara narod polijevajući se pićima. Trg se polako prazni, a središnje mjesto preuzimaju deseci kafića u obližnjim ulicama. Oni će biti krcati idućih tjedan dana sve do završetka proslave.

„Iako su mnogi pijani ovdje nitko nije nasilan“, ističe Leire Garrido (28), rođena u Pamploni.

Glavni grad pokrajine Navarra za mnoge Baske dio je povijesne zemlje tog naroda. Kafići u središtu oblijepljeni su plakatima s kojih strši: „Sloboda političkim zatvorenicima“. Pripadnici separatističke grupe ETA, borci za nezavisnost Baskije optuženi za terorizam, nalaze se u zatvorima. S okolnih balkona vise baskijske zastave, a na glavnom trgu veća grupa ljudi pjeva: „Madrid se pali, pali se Madrid!“.

Baskijske zastave na svakom su uglu (FOTO: Lupiga.Com)

„San Fermín uvijek služi za slanje političkih poruka“, napominje nam Leire dodajući da je u gradu vječna polemika je li Navarra dio povijesne Baskije. No, uz feštu stanovnici na trenutak zaboravljaju tešku svakodnevicu, gospodarsku krizu i nezaposlenost. I policijski dužnosnici dobro su raspoloženi i jedva čekaju da im završi smjena pa da se pridruže ostalima. Iako je konzumacija alkohola na javnim mjestima strogo zabranjena tijekom fešte vlada potpuna sloboda.

Slijedi ručak, pa nastavak tuluma. Stotine u vinom pošpricanim majicama tumaraju kafićima. Čaše pune sangrije, vina, rum-cole i piva kližu drvenim šankom iza kojeg su neumorni konobari u bijelim majicama i crvenim rupcima oko vrata.

U ovoj borbi uglavnom pobjeđuje toreador (FOTO: RLasaosa/flickr)

Amerikanka Jennifer (26) zaljubila se u grad na prvi pogled, baš poput njenog sunarodnjaka Hemingwaya. Iako je trebala ostati samo godinu dana, tijekom studija, vjeruje da će ostati zauvijek.

„Pamplona je ugodna za život, a tijekom San Fermína postaje mjesto najvećeg tuluma na svijetu“, kaže.

Na proslavi prije 40 godina upoznali su se, pak, Rubénovi roditelji, pa ne čudi što se on kao 16-godišnji mladić odvažio na utrku s bikovima.

„Za nas je ovo uvijek veliki dan“, kaže njegov otac koji se nikada nije okuražio sudjelovati. „Meni je bilo dovoljno što sam na San Fermínu upoznao suprugu“, smije se. Ona je, međutim, jednom trčala s razjarenim bikovima svrstavši se među rijetke žene s afinitetom za takvu vrstu zabave. Sudjelovanje ženama dopušteno je od 1974. godine no i danas su prava rijetkost.

Medicinska pomoć ovih dana u Pamploni ima pune ruke posla (FOTO: avisionn.com/flickr)

Noć odmiče, ali ulice se ne prazne. Mnogi se tek zagrijavaju za ono što je većini najspektakularnije – prvu utrku s bikovima. Oko šest sati ujutro prvi znatiželjnici se tiskaju uz drvenu ogradu uz koju će dva sata kasnije krenuti smrtonosna trka. Oni nastoje zauzeti što bolje mjesto i fotoaparatima zabilježiti trenutak. Uz veliku arenu skupljaju se prvi preprodavači karata. I oni vide priliku za zaradu. Neki od njih preprodaju u Madridu karte za nogometne utakmice, a ovdje su kupili ulaznice za arenu po pet eura i sada ih prodaju po osam.

Pred ulazima se stvara gužva. Sretnici s kartama zauzimaju mjesta. Oni će svjedočiti utrčavanju bikova i trkača u arenu. Dok se s druge strane trkališta, na crvenoj liniji, grupa priprema za početak neki se ubacuju na stazu. Bikovi su pušteni, a lažni trkači daleko od opasnosti prvi ulaze u arenu. Salva psovki i plastičnih boca leti prema njima. „Van! Van! Kurvini sinovi!“, urla ogorčena publika.

Novozelanđanin Marc nije među njima. Iznenađen je otkrićem da se neki lokalni stanovnici čitavu godinu pripremaju za trku čime razvijaju vještinu trčanja tik uz bikove. Dok okrvavljenog mladića preuzima medicinska služba narod odlazi na tradicionalni doručak. „Churros“, odnosno španjolski uštipci s vrućom čokoladom već su spremni u starim kavanama. Oni upijaju alkohol nakupljen tijekom dana i noći, vraćajući umornom tijelu snagu. Nakon doručka konačno se ide na spavanje.

Naša sugovrnica, María Palacín, pokazuje "churros", španjolske uštipke (FOTO: Lupiga.Com)

„No, samo na nekoliko sati. Popodne kreće sve iz početka“, odrješita je María Palacín. Malo dalje, počinje procesija svecu San Fermínu. Mala djeca na ramenima roditelja sa zanimanjem promatraju divovske lutke-zabavljače kako plešu. Uz tradicionalne pjesme kamenom ulicom prolazi kip sveca. Kao prvi biskup Pamplone, pogubljen je u Francuskoj, gdje je širio kršćanstvo.

„San Fermín nam danas donosi more stranaca“, kaže María, dok Novozelanđanin Marc s modrim okom euforično ističe: „Ovdje fešta nikada ne završava! Ovo je nevjerojatno“. Pa ipak, za njega je festival gotov. Liječnici ga odvode na šivanje. Za to vrijeme, stotine istih takvih, u kafićima se sprema za sutrašnju trku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija:  inthesitymad/flickr